Koliko je realna pretpostavka da bi svijet mogao živjeti mirno, bez ratova? Vjerojatnost da se to dogodi do te je mjere zanemarivo mala da već i samo pitanje zvuči priglupo. Pogotovo ako šanse za mir procjenjujemo temeljem naših sićušnih, ali vrlo potentnih plemena, kojima folklor uključuje tradicionalno naizmjenično klanje životinja i susjeda.
Odgovara tako naš seljak briselskim činovničićima kako mu na pamet ne pada odreći se divnog narodnog običaja kolinja. Nazvali mi to okupljanjem rodbine radi druženja i pripremanja zimnice ili nekim drugim eufemizmom, svakako je riječ o kolektivnom nestručnom i zato vrlo okrutnom klanju domaćih svinja. Postoji cijeli niz navodno duhovitih anegdota poput one kako se skupini razdraganih i nasmijanih seljaka svinja istrgnula iz ruku pa s nožem zabodenim u tijelo unezvijereno trčala po dvorištu još petnaest minuta pokušavajući pobjeći. Nije li neobična ta naša sklonost da prikoljemo istu pametnu i plemenitu životinju kojoj smo se još samo dan, dva ranije obraćali imenom, svakodnevno ju hranili i brinuli o njoj kao o bratu najrođenijem? A onda sjekirom ili kakvom nožinom hop ravno u srce. To ti je naš čovjek, uvijek pun iznenađenja.
Plemenski performans
Pa što nas onda čudi plemenski performans koji se uredno izvodi o svakom značajnijem sportskom okupljanju, kad muškarci mentalno zaostali u razvojnoj dobi djeteta, zaogrnuti testosteronom i smradom užeglog piva, svi u jedan glas revu narodne, ali i novokomponirane napjeve kojima ističu spremnost za nova klanja, ovog puta ne svinja, nego susjeda, što u neku ruku dođe isto. Drže se naši plemenski junaci mudrih riječi Gustava Mahlera da “tradicija nije štovanje pepela, nego održavanje vatre”. Uz male prevodilačke intervencije, ovu je mudrost moguće prilagodili našem mentalitetu pa fine tradicijske običaje podgrijati uvijek novim plamom nacionalnog zanosa. Eto su tako, ima tome neko vrijeme, i likovni umjetnici u svojoj plemenitoj duši otkrili sklonost da zanosnim slikovnim intervencijama na svakom praznom zidu ostave otiske za vječnost na isti način na koji su primitivni lovci paleolitika otiskivali svoje dlanove. Ovjekovječili su tako bojom, prekrivenom gotovo neuništivim premazom, uspomenu za sve buduće generacije, svjedočanstvo na to da su najvažniji članovi srpskog društva 21. stoljeća bili popovi, ti sveti ljubitelji crnogorskih nekretnina i dječjih stražnjica, koji su, ima tome i tridesetak godina, blagoslivljali koljače i huškali vjerničko stado na rat. Ako je zid dovoljno velik da bi bio dostojan njihove veličine, nađe se tu i poneki mural kakvom ratnom zločincu, organizatoru i izvršitelju genocida kojeg od milja zovu herojem.
Ali i mi konja za trku imamo, i mi ratne zločince dočekujemo i zovemo herojima pa kad i nismo umjetnički nadareni, bar na zid urbi et orbi našvrljamo nemuštu poruku kako ćemo klati Srbe, vješat’ ih na vrbe i silovati njihove žene.
Globalni indeks
Tako se čini da naše vrijeme globalno obilježava kontinuirana eskalacija nasilja što, nažalost, nije tek subjektivan dojam. Postoji, naime, mjerljiv pokazatelj, nazvan “global peace index”, temeljem kojeg procjenjujemo miroljubivost pojedinih nacija i regija. I dok su u 2021. najmiroljubivijima proglašeni Island, Danska, Novi Zeland, Norveška, Austrija i Slovenija, Hrvatska zauzima 40. mjesto (što pokazuje kako izjave predsjednika nisu jedan od faktora prema kojima se vrši procjena), BiH 53. mjesto (zbog čega ozbiljno sumnjamo u njihovu sposobnost procjene), Makedonija 72., Srbija 78., Kosovo 86., a Crna Gora 91. mjesto. Među faktorima temeljem kojih se vrši ova procjena su odnosi sa susjednim zemljama, broj izbjeglica u društvu, utjecaj terorizma, broj teških zločina i slično. U posljednjih petnaestak godina globalno je broj poginulih u terorističkim napadima porastao za oko 250 posto, a u oružanim sukobima više od 400 posto. I kako onda vjerovati u ostvarenje trajnog mira o kojem je, prije točno 50 godina, pjevao John Lennon: “Zamisli da nema država, nije to teško, da nema ničega zbog čega bi trebalo ubijati ili umrijeti, a nema ni religije. Zamisli da svi ljudi žive u miru… Ako možeš, zamisli da nema svojine, da nema pohlepe niti gladi i da bratstvo vlada među ljudima.”
Istina je da je čovjekova narav opremljena izvjesnom dozom agresivnosti koja nam pomaže da preživimo i izborimo se za svoje mjesto u svijetu, ali kakvo je to opravdanje? Mi već odavno nismo prirodna bića, ograničili smo domet naših uspavanih nagona, opremili se modernom tehnologijom, lijekovima i svim ostalim neprirodnostima. Da i agresivnost možemo kontrolirati, samo kad želimo, znamo po tome što pažljivo biramo kad ćemo ju i prema kome iskazati pa obično ne odaberemo da to bude naš šef na poslu, niti grupa huligana kad se noću sami vraćamo kući. Radije se iskalimo na nepoznatim ljudima pišući anonimne komentare po društvenim mrežama, prebijemo ženu, dijete, imigranta ili homoseksualca, ili bar šutnemo psa dok s nestrpljenjem čekamo da počnu ratne plemenske igre koje će našim životima napokon dati, ako ne herojski značaj, ono bar nekakav smisao.
Nasilje je, u konačnici, uvijek stvar odabira. To znači da ga je moguće i ne odabrati kao način rješavanja sukoba. Zanimljivo je da Eskimi u svom jeziku uopće nemaju riječ za rat. Ako nemaju riječ, nemaju ni iskustvo jer bi ga inače imenovali i opisali. Nama, za razliku od Eskima, nedostaju uspješni mehanizmi nenasilnog rješavanja sukoba s čijom primjenom bi trebalo odgojno početi već od malih nogu. Ali problem nije samo u tome što nas ovim životno važnim umijećima ne uče, možda je i veći problem ono čemu nas uče. Od najranije smo dobi izloženi predrasudama i stereotipima koje je, kad jednom uzmu maha, vrlo teško iskorijeniti, a podloga su netrpeljivosti i sukobu.
I tako, pita voditelj izbora za Miss Universe natjecateljicu: Da se može ostvariti neka Vaša želja, što biste poželjeli? Mir u svijetu, odgovori.
