“Datta Jayanti, poznat i kao Dattatreya Jayanti, je hinduistički festival, obilježavajući proslavu dana rođenja hinduističkog boga Dattatreya (Datta), kombinirani oblik hinduističkog muško božansko trojstvo Brahma, Vishnu i Shiva. Obilježava se punog mjeseca dana Margaširše (Agrahayana) mjesec prema hinduističkom kalendaru (prosinac / siječanj) u cijeloj zemlji, a posebno u državi Maharashtra“
Da, jučer, u subotu, 18. decembra 2021. bješe taj datum obilježavanja Datta Jayanti i odlučih prevaliti 25 kilometara unutar grada u kojem trenutno obitavam, kako bih se i sam uvjerio u veličinu i obim poštovanja upravo u Hramu Dagadusheth Hawai Ganapati, u centru Punea-a. Dok je kod nas na Jugoistoku Evrope prolazio još jedan prilično hladan dan (kako čitam, od +1 do -4 Celzijusa u Sarajevu) ovdje, uz ugodnih 26 iznad nule uz sunčane zrake samo malo prikrivene oblacima bila je izuzetna prilika da se upravo na mjestu gdje se i najviše poštuje navedeno božanstvo i sam uvjerim u snagu poruke koja energiji teži.
Kontrola energije „konflikta“
No, prije navedenog, dozvolite mi kratki uvod u temu kroz bilboarde. Naime, ovdje u Indiji, bilboardi nisu „normalne“ veličine kao kod nas (5.04 m x 2.38 m ili čak i manji 4 m x 3 m) već se radi o ogromnim bilboardima za koje trebaju široke čelične konstrukcije i moja „odokativna“ procjena da se radi o odnosu 12 metara x 8 metara u „najmanjem“ slučaju dok ih ima i 20 m x 15 m. Ima tu svega, od adverta za stanove u novoizgrađenim zgradama, pa sve do unaprijed omogućenih rezervacija za zgrade koje će se tek graditi i do likova političara ili glumaca koji nešto „prodaju“ – ideologiju ili najnoviji parfem (bez obzira na gender glumca ili političara).
No, kakve to veze ima sa idolatrijom i štovanjem hinduističkog boga?
Jednostavno, sve ono što se vidi unutar same religije bilo gdje (ne samo u Indiji) kao idolopoklonstvo i vjerovanje (što ja poštujem kao njihovu predanost alternativi napaćene svakodnevnice iz koje nas može izvući samo predanost istini i pravdi, a to za njih štovanje bogova sigurno jeste), pretače se u svakodnevnicu na ovim prostorima.
Bilo to u obliku bilborda koji čestita lokalnom političaru izbor u zvanje ili najavu novih izbora, gdje i šest mjeseci prije lokalnih izbora ovdje osvanu bilboardi sa likovima koji obećavaju rajski dženet ako budu izabrani. Imali bi šta naučiti i naši političari od njih.
Zbog čega? Eto, neki dan mi je pred vratima osvanuo lijepo upakovani paketić. Da sam u Evropi posumnjao bih na eksplozivnu napravu, ali ovdje to je uljudni poklon (slatkiši) lokalnog političara koji na Hindu jeziku šalje dopis, uz kolače, očekujući moj glas. Valjda je mislio da je moja gazdarica još uvijek tu, pa joj donio, a ja, inače iskreni ljubitelj kolača, ne proslijedih dalje – a i što bi, pred mojim, sadašnjim, vratima su me čekali. Podsjeti me ovo na onu bajku o Ivici i Marici i kućici o slatkiša, a vještica bi, pardon, vještac, trebao biti lokalni političar. Ne šalim se, tokom jednog od predavanja, upitah studente ovdašnje, koliko od onoga što obećaju, lokalni političari realiziraju po izboru u zvanje i dobih dobro poznati odgovor: Ni 20 %. Eo ipso, vještac, jakako.
Kapitalizam uber ulles
Dakle, Hram Dagadusheth Hawai Ganapati je okružen uskim, popolačanim ulicama i ulaz se nalazi sa strane, na jednoj od njih, Osiguranje je zaista vrijedno pažnje i najmanje se nalazi po jedna osoba na svakom ćošku hrama, kako sa vanjske tako i unutrašnje strane, a i vojska i policija nisu daleko, nekih desetak metara su udaljeni. Kao, kontrolišu zaista gust promet u samo centru grada, ali primarna im je obaveza, siguran sam, osiguravati hram. Ulaz je neobičan, bar za mene. Sa lijeve strane mnoštvo malih prodavnica gdje se prodaju, kao u mostarskim dućanima slike i/ili bižuterija ili kao na Baščaršiji u Sarajevu, lokalne memorabilije koje se ovdje odnose na štovanje hinduističkog boga. A sa desne strane kao kada idete na check in ili provjeru pasoša na aerodromu i kružite, bosi, do samog ulaska u Hram. Da, morate ostaviti cipele i hodati bosi, prvo vani, a zatim i unutra. I to ostavljanje cipela se plaća pet IR, ali meni, valjda, kao strancu to nisu naplatili iako upitah: „How much?“ a dečko samo odmahnu rukom i dade mi broj. Ok, velim u sebi i nastavih, što me podsjeti na moju vožnju autom (a vi znate da oni rikše zovu „autima“ baš kao što i akademske radnike zovu „faculties“, no, semantika je čudna nauka i valja poznavati sve dijelove njene kako bi razumijeli detalje) prije par dana kada im je zakazala „internet connection“ i kada očekivah da platim oko 40 IR, vozač mi samo pokaza sa mobitela info o 0.00 IR i reče da ništa ne plaćam. Onda je bila virtualna a sada, možda, realna greška. Kako god, meni dobro bijaše.
Polako smo ulazili zbog zaista ogromne gužve jer pretpostavljam da su dolazili sa obližnje rijeke ili potoka gdje se obavljao običaj ritualnog kupanja u ranim jutarnjim satima.
Zbog čega pretpostavljam? Načuh razgovor na engleskom jeziku (da, ovdje ljudi sasvim normalno razgovaraju na engleskom jeziku, iako je njihov hindu i/ili marati jezik – njime govori oko 68 miliona ljudi, u Maharahstri, ovdje, kao i na Mauricijusu) između dvoje mladih, ispred mene u redu, koji su čekali prijatelja, ali još nije stigao s jutranjeg ritualnog kupanja pa su došli bez njega. Na samom ulazu široka, ali niskog rasta, policajka je kontrolisala svakog na ulasku i meni je mahnula da prođem, ali ne lezi vraže, kolega iza nje, odmah mi je stavio do znanja da moja mala torbica mora na skeniranje, pa se vratih. I odskenirah. Štovanje hinduističkog boga je razdvajalo i po genderu, jer po ulasku, dvije linije i ja vidjeh „gents“ i krenuh tamo, u blještavilo unutrašnjosti srebrninom optečeno, dok je na papiru zaljepljenom na zid, pisalo – nema fotografisanja božanstva, uz glasno upozorenje jednog od pet zaštitara upućemo meni da sklonim mobitel. Jesam, šta bih drugo. Jači su.
Na samom činu štovanja može se ostaviti donacija kroz željezne šipke, ali i štovati, nekih tri sekunde božanstvo koje su opsluživala dva polunaga sveštenika (oko sebe imadoše samo halju obmotanu, ali golih ramena bijahu) na način da su donosili cvijeće i tamjan koji su ljudi darivali i stavljali ispred, na policu. Između nas i božanstva je bio prostor od nekih 50 centimetara širine koji su kontrolisala dva sveštenika i niko ne može prići bliže. Procedura štovanja je bila stati, spojiti dlanove, nagnuti se i dodirnuti ćelom taj prostor – tu policu, pogledati u božanstvo, izgovoriti riječi štovanja i otići dalje. A da jesu požurivali, ovi zaštitari, jesu, vala. I ja slijedih svoje komšije/susjede iz reda, i sve uradih kao i oni. Osim tih riječi štovanja, jer ih ne znam. A iz poštovanja bih i trebao naučiti. A kako ću, kada ni namaz/salat ne znam u islamu, a niti sam komunista a niti vjernik. Samo realista koji ne može ni sa jednima ni sa drugima, naročito u Jugoistočnoj Evropi. Ovdje tek dođoh i još uvijek ne osjetih pritisak takve vrste niti od vjernika, ali ni od nevjernika. U Indiji se, izgleda, više poštuju drugi i drugačiji. Kjafiri, čak, kao i vaš reporter što je.
No, da budemo jasni, metodologija naučnog dokazivanja se zasniva na propitivanju i dokazivanju ili rušenju hipoteza iniciranih na samom početku istraživanja. Meni kao naučnom radniku ni na kraj pameti ne pada ulaziti u polemiku sa vjernicima, jer oni su u dogmi a dogma ne dozvoljava propitivanja. Dakle, uz obostrano poštovanje, odmičem se polako od božanstva, jer vidim da nije reagovalo na moj dolazak, a odlazim, sada, pored onih istih malih prodavnica koje bijahu vani, ali su sada, kao copy/paste unutra (e, odatle vas ne gone, već zovu da priđete bliže), samo pet metara od božanstva. I tu se prodaju memorabilije. Od skupljenog novca se pomažu sirotišta, iniciraju poslovi, opremaju narodne kuhinje. I to je dobro. Tek sada vidim zbog čega je mnogo organa reda u i oko Hrama. Državni službenici su prepustili štovaocima božanstva da rade njihov posao kroz donacije. Manje posla za njih ako se o svemu brinu sveštenici iz Hrama. Win/win situacija.
Uzeh svoje cipele, naručih „OLA“ taksi i uputih se ka domu svome, ovdašnjem.
Uz jednu misao koja mi je provejavala dušom.
Kjafir, do susreta (pardon, povratka u) 21 grama duše
Naime, sjetih se razgovora s uglednim muslimanskim sveštenikom, imamom, ima tome i više od 25 godina, poslije rata, kada me je on upitao, u Bugojnu, po susretu u auli Sultan Ahmedove džamije dok bijah vodič kolegama iz Francuske u obilasku Bugojna, onomad. Kaže: “Kada bi nam ti došao na džumu petkom, pola čaršije bi za tobom krenulo.“ Ja mu odgovorih: „Razmisliću o tome, ali da mi odgovoriš na jednostavno pitanje: Ko je veći musliman, ja koji poštujem druge i drugačije, i svoje, prije svega, a idem i čestitam Bajrame, Božiće i ine praznike, al i popijem, kada se sve sabere, gajbu pive u 12 mjeseci i pola litre vina, dok ne postim i ne klanjam pet vakata namaza, ne kradem, ne varam, ne ogovaram, ne mrzim…ili onaj koji jedanaest mjeseci ne izlazi iz kafane, svaku drugu noć dolazi pijan kući, vara, krade, ogovara, mrzi, ali klanja Ramazan cijeli mjesec i ne izlazi iz džamije?“ Njegov odgovor bijaše: “On, jer je sa Allahom makar taj mjesec.“ Ja mu samo rekoh: “Eto ti, njega onda, ja ti ne trebam:“ On odgovori: „Peke.“
NARAVOUČENJE: Vjera jeste privatna stvar svakog čovjeka, ali ako se koristi za privatne svrhe bilo kojeg živog stvorenja, a to jeste slučaj na prostorima Bosne i Hercegovine, a i cijelog svijeta, po svemu sudeći, to više nije vjera već manipulacija vjerom. Kako davno još napisah: “Volim Boga, ali bez religije.“ I ovdje, u Indiji.
