O revizionizmu

Da, gurnuo sam ga pod auto, ali nisam kriv jer me je na to nagovorio drugi prolaznik. Zato sam i ja u neku ruku žrtva. Tako bi pronicljiviji mogli čitati natpis na spomen ploči, prikucanoj na derutnu zgradu bivšeg logora Morinj u Crnoj Gori, što su je postavili ministri obrane i vanjskih poslova te države, a u znak isprike brojnim civilima i hrvatskim vojnicima koji su 1991. zaglavili u tom logoru.

Znači na spomen obilježju – gdje revizionizmu ne bi trebalo biti mjesta – stoji slijedeće: “Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku ovdje je bio logor za zatočene hrvatske civile i branioce. Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočenici…“

Doista, na prvi pogled zvuči pošteno i na ovim prostorima rijetko suočavanje s vlastitom prošlošću kada su 1991. vojnici te države mjesecima uništavali Dubrovnik, a u logoru Morinj zatočene civile i branitelje mučili, nekolicinu i ubili brutalnim premlaćivanjem. I čini se u prvi mah kao iskrena isprika žrtvi, to jest zatočenim i mučenim Dubrovčanima. Ali nije tako, jer tu je još jedna žrtva, a to je sama Crna Gora čije su „ime i duh osramoćeni“. Od koga? E, to se dakako podrazumijeva – od Srbije, naime, koja je Crnu Goru te 1991. posve nevinu, a ne kao agresivno „drugo oko u glavi“, uvukla u svoju velikosrpsku teritorijalnu ekspanziju, čiji je Dubrovnik imao biti sastavni dio.

Naravno, reći ćete da je plemenita svaka, ma kakva, isprika za zločin, ali smije li se čak i tako rijetke spomenike krstiti lukavim revizionizmom i koristiti za unutarpolitičke obračune koji su u Crnoj Gori – duboko podijeljenoj na autentične Crnogorce i one koji se rado smatraju dijelom „srpskog sveta“ – stalno prisutni? U kamen uklesati da je i Crna Gora bila žrtva velikosrpske agresije znači umanjivati žrtve Morinja, relativizirati vlastitu odgovornost za rušenje Dubrovnika, ili kao što kaže crnogorski ministar vanjskih poslova: “Zatvarajući vas u ovaj logor, ona je zatvarala sebe i zbog toga ne manja žrtva od vas u ovom logoru bila je i Crna Gora“. Je li onda riječ o nedvosmislenoj isprici ili o političkom igrokazu čiji je simbol trebala biti spomen ploča na kojoj je kao jedini stvarni krivac imenovan velikosrpski agresor? Koji je tobože Crnu Goru, mimo njene volje, uvukao u rat, njenu dugotrajnu opsadu Dubrovnika, rušenje, paljenje Konavala, otvaranje logora…

A ja sam pak jednu noć u studenom ’91. provela u luci Zelenika u Boki Kotorskoj, kamo su brod Iliriju s nas nekoliko, na putu u zarobljeni Dubrovnik, odveli okupatori dubrovačkog akvatorija. Samo jedna noć straha, uz pucanje i pijano pjevanje „junačkih crnogorskih pjesama“ učinila je da ne pravim razliku između velikosrba i velikocrnogoraca. Jesam li bila u pravu? Tada sigurno jesam. I upravo zato spomen ploče žrtvama iz toga razdoblja ne smiju imati političku, još manje revizionističku konotaciju, u protivnom one su tek pokušaj isprike, a ne isprika stvarna. Jer i ako je bila zavedena od strane Srbije, to Crnu Goru iz 1991. ne čini žrtvom, nego aktivnim sudionikom u razaranju Dubrovnika ili otvaranju logora Morinj, a o čemu svjedoče i presude Haškog tribunala dvojici zapovjednika crnogorske vojske zbog krivnje za ratne zločine nad civilima i granatiranje Dubrovnika. I još, Crna Gora se 2000. ispričala Hrvatskoj zbog agresije na dubrovačko područje, da bi jednom spomen pločom tu ispriku relativizirala, čitavu krivnju izmjestila izvan institucija svoga ondašnjeg režima i unatoč tome što je prije nekoliko godina isplatila odštetu bivšim logorašima Morinja.

To je jedna strana priče o raspolućenoj Crnoj Gori u kojoj  spomen ploča u Morinju ima tek posrednu vezu s Hrvatskom, a zapravo govori o nepomirljivosti crnogorske i prosrpske grupacije u toj državi. Zato druga strana priče svjedoči o tome da Crna Gora danas jest žrtva vanjskih, ali i unutrašnjih velikosrpskih aspiracija, pa otuda i brza smjena inicijatora morinjske spomen ploče, otuda i naredba prosrpskog šefa tehničke Vlade o njenom uklanjanju, s ciničnim obrazloženjem da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za njeno postavljanje, da je prekršen Zakon o spomen obilježjima, a prekršiocima prijete kazne do tri godine zatvora.

Sve je „prekršaje i nepostojanje relevantne dokumentacije“ utvrdila inspektorica za kulturna dobra i baštinu. Baš zanimljivo kako 1991. Dubrovnik nije smatran kulturnom baštinom, pa ga se zato i moglo s crnogorskog teritorija tako nemilosrdno „ubijati“. I samo jedan mali spomenik, s aluzijom na srpsku krivnju, bio je nacionalistički okidač, dostatan da mještani Morinja – koji su prije 31 godinu dobro znali da im u mjestu postoji logor u kojemu se Hrvate do smrti prebija – na dan otkrivanja ploče blokiraju cestu, a među onima koji i danas sanjaju Crnu Goru kao dio Srbije bio je i, nikada kažnjeni, zapovjednik toga zloglasnog logora.

Stoga, šira slika ovih prostora ukazuje na istoznačnu, sveopću negaciju vlastitih ratnih zločina, a tranzicijska pravda, suočavanja s prošlošću… tek su iluzija za izlaz iz mračnog limba u kojemu nepomirljivo plutaju ovdašnje državice. (Heni Erceg, Mladina)

Sado i naše Sada

Francuski filozof Gaston Bachelard, koji je jedno od referentnih imena ove izuzetne knjige o kojoj pišem, kaže: „ Ah! Kako bismo mogli biti čvrsti u sebi kad bismo mogli živjeti, ponovno živjeti bez nostalgije i potpuno predano u našem primitivnom svijetu…“

Je li moguće živjeti bez nostalgije? Priznajem, i to je stvar ličnog izbora, ne mogu biti bez nostalgije. Bez nostalgije se, fromovski rečeno, može imati ali ne može se biti. Imati i biti, to je aristotelovski balans koji nas vodi sredini kao vrlini, srednjem životnom putu bez ekstremnih skretanja na putu samospoznaje. Na toj teškoj stazi, bosanskohercegovačko društvo suštinski se odreklo kulturnog naslijeđa socijalizma, tog značajnog dara koje je prestalo osvjetljavati budućnost, jer su nacionalisti odlučili upaliti mrak. Što se mrak više potpaljuje, jače svijetli tamom od koje se ništa ne vidi. Ipak, da duboka, mračna noć ne bi u potpunosti prevladala, žižak djelatne nostalgije osvjetljava put Bosne i Hercegovine u budućnost, bar kao minimalni kulturni znak da ovaj teretni prezent političkog amaterizma neće trajati unedogled. Nostalgija je dar ako se s njom zna pravilno rukovati. Pokušajmo to učiniti u ovome tekstu.

Privilegija je bila, nažalost, danas sve manje, hodati sarajevskom Obalom Maka Dizdara i prije rata i netom poslije rata, jer je to značilo, sigurno značilo doći do Dva ribara, kafane u čijem je sjenovitom hladu profesor Sadudin Musabegović sjedio i razgovarao sa sugovornicima otmjeno, aristokratski, sa dubokom naklonošću prema Drugom i prema Razgovoru, sa blagim osmijehom koji je, budući da je nit njegove osobnosti, ostajao kao pečat jedne odsutne prisutnosti, jer, iako je prostor u svojim proizvodnim suštinama i kao logos i kao mythos i kao topos, snažno uticao na Musabegovićevo mišljenje, on sam, s poniznošću koja dotiče najbolje među nama, gotovo da nije, kako to sjajno zapaža recenzentica Aida Hozić, profesorica na University of Florida, zauzimao ni malo prostora. “On bi se i kao Dekan digao od stola i izašao u susret sugovorniku, nikad – ali baš nikad – ne dozvoljavajući da funkcija odredi njegovo postojanje i značaj u prostoru“.

Dajući primat Događaju nad sopstvenom tekstualnom interpretacijom Događaja, profesor Musabegović uvodi nas u jedan naročiti svijet razumijevanja primata Epohe nad našim intelektualnim derivatima kojih ne bi ni bilo da nije tog, bilo kog Epohalnog Događaja.

Na tom tragu htio bih promociju knjige[2] o životu i djelu profesora Sadudina Musabegovića imenovati Događajem dana na sarajevskom univerzitetu, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Na Baudrillardovom tragu, ova svetkovina u slavu Sade Musabegovića je apsolutni događaj, događaj svih događaja, majka događaja koji će se dogoditi ali i koji su se dogodili. Tako bi to bilo da ne živimo u našem primitivnom svijetu i da smo sposobni na svjetlo dana kao kultura i struktura iznijeti mogućnost nostalgije kao budućnost afirmativne kulture sjećanja. Ta kultura radikalno izostaje, jer budimo odgovorni spram nehajnosti koja dominantno oblikuje bosanskohercegovački pogled na svijet: ovoga teško da bi bilo bez angažmana Musabegovićeve porodice, bez sretne okolnosti da je mlađi Musabegović pomazan talentom i odgovornošću spram djela svog oca, a koje nadilazi porodičnu hagiografiju i zaslužuje visoko mjesto u historiji mišljenja.

Da bi bio Apsolutni događaj, dakle da bi bio ono što jeste, nedostaje techne. Tu je poiesis, koncentriran u izvanrednim tekstovima koji raščlanjuju, propituju, analiziraju, diskutiraju Musabegovićev poiesis svojim poiesisom, tu je i mimesis, jer se Musabegovićev poiesis pojavljuje kao mimezis jedne naročite avanture, izvanredno uspješne knjige koja se posreduje svijetu kao forma koja hoće da bude techne. Ali, nije, jer nešto nedostaje.

Čak i kada bi samu knjigu kao formalnu stvarnost koja povezuje poiesis i mimesis imenovali sintagmom minimalni techne, knjiga kao posredujući instrument nije dovoljna za smještanje trijade poiesis-mimesis-techne u transshistorijski continuum, jer istinski techne koji burgija kroz prostor i vrijeme, onako kako ga je Musabegović shvatao, nedostaje. Nema, recimo, Trećeg programa radio Sarajeva, koji odzvanja u eteru kao zaboravljeni trijumf mišljenja, sklonjeni su ili penzionisani urednici i novinari koji bi ovaj događaj motrili kao apsolutni, mlađim žurnalistima sa mjerodavnih mjesta je rečeno da je To dosadno, pa nikada neće saznati zašto je taj, koji je taj, po čemu je taj, da prostite, profesor Sadudin važan za Bosnu i naše živote u njoj. A važan je, jer se u našem današnjem sjećanju zrcali estetsko-etička misao profesora Musabegovića, najmanje kroz dvije epohe:  Epohu dobra u kojoj se razlika manifestira kao oblik jedinstva i epohu Zla u kojoj se razlika konstruira, manifestira i proizvodi kao antibosanskohercegovačka ekskluzija.

Zamislimo nezamislivo, pa da je ovom događaju i ovoj knjizi dat najveći mogući značaj;

Zamislimo nezamislivo pa da je institucionalni techne kulture rastočio površinsku medijsku prezentaciju;

Zamislimo da je Urednik, ma koji urednik, kao instrument probuđenog, transformirajućeg technea, donio odluku zahvaćenu nadolazećim smislom: informacija o džet setu (budimo poraženo precizni, đetsetu) jedna prosta rečenica, skrivena u donjem desnom uglu novina, margina margine, piksel fotografije i ništa više a svjesna proizvodnja apsolutnog događaja od promocije jedne monografske knjige, u vrhu novina, u prime-timeu, u naglašenim egidama novih medija…

Tamo gdje je razarujuće, tamo je i spasonosno. Ne trebamo prestati razmišljati i zamišljati svijet koji nadilazi vladajuću diktaturu površnosti. Ništa što jeste ili što će biti, ne može biti a da prethodno nije u našem umu i srcu. To je uvjet da estetika prodre u dominirajući moral društvenih odnosa i da ga pošalje u vražju mater.

Ako prethodne redove shvatimo kao metaforu zahtjeva za društvenom promjenom, onda nam postaje jasno da naše društvo pamti pogrešno i u zaborav baca one s čijih ramena motrimo svijet Bosne. Kakvu činjenicu u našim životima predstavljaju profesori našeg Univerziteta koji više nisu s nama a ostavili su relevantno djelo iza sebe? Je li preteže nabacivanje smeća, organizirani zaborav ili autentičan razgovor s mrtvima, s njihovim naslijeđem koje je naše društvo ostavilo bar u nekoj mjeri intelektualno živim?

Musabegovićeve ideje iznimno su vrijedne za nova čitanja Bosne i Hercegovine, ne samo unutar estetskog diskursa, već i političkog u najširem smislu te riječi.

Fenomen prostora i njegovih pojmovnih neologizama i sadržajnih registara, originalna interpretacija i, i, i ali i ni, ni, ni, dakle, iosti i niosti, ako mogu sebi dozvoliti takav značenjski neologizam, dubokoumna intervencija u individualne umjetničke geste, čudesni uvidi u fotografiju i pokretnu sliku, sa nevjerovatnim prelazom iz estetske interpretacije u interpretaciju Bosne i Hercegovine kao estetike koja izmiče imenovanju, koja migolji iz svijeta nasilja, to je toliko veliko i može pomoći, ako izvedemo ovo znanje na svjetlo dana, da iz krivog debla Bosne i Hercegovine (krivog po neprijateljskom kriteriju nacionalne države) nikne epoha mira.

Čitajući Musabegovića ali i ove uspješne interpretacije njegovog rada sabrane u knjizi prisnog imena SADO. Društvena stvarnost u estetici slike, kao nadilazeći luk koji uokvirava Musabegovićev intelektualni i znanstveno-umjetnički opus, pojavljuje se figura upravo suprotna od okvira.

Nema kod  Musabegovića „zaključne prezentnosti“, sve ostaje otvoreno i nedefinirano. Nema tačke, prije tačka i zarez, kao kod portugalskog nobelovca Saramaga. Ako nema tačke, nema monizma, nema gušenja razlike, nema nametnutog momenta jedinstva, nema razarujućeg etnohegemonijalnog i, već samo afirmacijsko ni koje blokira hegemonijalne nacrte tri nacionalistička i.

Profesor Musabegović dubinski i suštinski bio je protiv nasilja te je svoju artikulaciju svijeta života ostavio otvorenom, znajući da je razlika „osnovno događanje“.  I baš kao Derrida, duboko svjestan da nasilje dolazi s artikulacijom. (Nerzuk Ćurak, Tačno.net)

Šta se dešava u Crnoj Gori?

Dana 20. augusta ove godine CDM i moja malenkost upozorili smo da istinska namjera Vučićeve posluge u Crnoj Gori uvođenje vanrednog stanja. Ako vam se čita, evo tog teksta https://www.cdm.me/kolumne/front-je-trazio-vanredno-stanje-zasto-se-preko-toga-ne-smije-olako-preci/, piše Andrej Nikolaidis za CdM.

Na istu stvar smo upozorili i prvog oktobra. Evo teksta https://www.cdm.me/kolumne/plan-je-haos-pa-vanredno-stanje-kako-protiv-toga/

U Vučićevom manevru niti jednoga trenutka nije se radilo o Lekićevoj vladi. Njemu je savršeno dobra i ova Abazovićeva. Radilo se o klasičnom zahtjevu za koji je onaj ko ga postavlja želio da bude odbačen. »U zahtjevu za X nije se zapravo radilo o X«, kako bi rekao doktor Lacan.

Da su željeli tu vladu, kandidaturu bi dostavili u Ustavom propisanoj proceduri. Umjesto toga, oni su proceduru namjerno prekršili, da bi:

1. a) dokazali da su iznad ustava i
2. b) ponizili Đukanovića od kojega je traženo da pogazi ustav, ili će, suprotno ustavu, a voljom nadustavne Vučićeve posluge u parlamentu Crne Gore, biti smijenjen

Napokon, Mandić i Medojević su malo toga prepustili mašti: oni su sred parlamenta eksplicitno tražili vanredno stanje.

Kao što sam pisao: „Zagovornici vanrednog stanja stoje na stanovištu da je državnu silu ponekad nužno osloboditi „okova zakona i ustava“, ne bi li ta sila bila u stanju zaštititi državu“. U crnogorskom slučaju, vanredno stanje im je potrebno da bi državu ukinuli. Što nije osobito teško, nakon što ukineš sve njene zakone i tokom vanrednog stanja zavedeš teror. Tako da niko protiv toga ne smije dići glas. To je jedna od mnogih ljepota vanrednoga stanja. Šutnja znači odobravanje, a neodobravanje znači zatvor.

Lekić je, dakle, nakon što je bio pristao da bude rent a lider Demokratske falange, sada pristao da bude i rent a opravdanje za vanredno stanje.

Danas je stigla i pravna elaboracija više puta izrečene prijetnje. https://www.in4s.net/advokat-bojic-neizbor-sudija-us-direktno-vodi-ka-aktivaciji-clana-133-i-uvodjenju-vanrednog-stanja1/

Matrica je ista. Ili će Đukanović prihvatiti Vučićeve sudije Ustavog suda Crne Gore, ili – pogađate: vanredno stanje.

Razlozi zašto je Vučiću dozvoljeno da razvaljuje Crnu Goru su potpuno jasni. A pregledno ih je izložio Daniel Serwer. Izvolite: https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/276758/profesor_daniel_serwer_sta_se_sprema_na_balkanu_i_zbog_chega_su_amerikanci_podrzali_diskriminatorne_odluke_visokog_predstavnika.html

U najkraćem: “naši zapadni saveznici” su mu rekli – bujrum i nemoj se sazuvat’.

Postupci utemeljeni na pogrešnim pretpostavkama ne mogu završiti hepiendom. To što je u junu bazen bio pun, ne znači da u decembru, kada je prazan, smijete sa krova skočiti u njega. Crnogorsko čekanje da „zapad pomože“ bilo bi dirljivo kada ne bi bilo bezumno i djetinjasto.

Situacija je ovakva.

Niko neće pomoći.

Ovo je, kako je odmah nakon izbora 2020. konstatovao doktor Bešlin, kuvanje žabe.

Mi smo žaba.

A ona, žaba, uljuljkana mišlju da je za sada sve dobro, mirno sjedi u najprije hladnoj, potom mlakoj, potom vreloj vodi, sve dok ne bude skuvana.

Žaba se, međutim, migolji. Ljudi su na ulici. Zato je potrebno uvesti vanredno stanje i na lonac spustiti poklopac.

Da je na vlasti ostala Krivokapićeva vlada, naše šanse bile bi znatno veće.

Izbor Abazovićeve vlade je bio fatalna greška.

Zašto to ponavljam?

Da slične greške ne bismo ponovili.

Imamo posla sa ljudima koji na demokratski zahtjev za izborima odgovaraju prijetnjom suspenzije demokratije i zavođenja terora kroz vanredno stanje. Ako smijene Đukanovića, ko će raspisati izbore, budući da ih raspisuje Predsjednik?

„Tehnički mandat“ Abazovićeve vlade oni čitaju kao „vječni madat“. Ne samo da njima ne pada na pamet izgubiti vlast na izborima, nego im na kraj pameti nije ni da održe izbore.

Ukidanje demokratije oni pravdaju potrebom da se upotrijebi sila i stvore uslovi za izgradnju istinske demokratije. Budući da historija ima izniman smisao za sarkazam, njihova teza „vanredno stanje za demokratiju“ tek je varijacija znamenitog „rata za mir“.

U ovom trenutku, između borbe za demokratiju i borbe za Crnu Goru stoji znak jednakosti. Ako ovo društvo ne bude našlo snage da odbrani demokratiju, neće biti ni Crne Gore. Odnosno, biće je: ali će ona biti totalitarni, nacionalistički brlog – Bjelorusija na Jadranu. (Andrej Nikolaidis, CDM)