Mi smo prvi ljudi u povijesti koji mogu jesti meso, a da radi toga niti jedna jedina životinja ne mora biti ubijena. Kako je to moguće, pitali smo se čuvši ovu vijest prvi put, misleći da se radi o kakvoj zagonetki, šali ili prevari. Ali nije tako.
Ove se godine navršava točno deset godina otkako su znanstvenici javnosti prezentirali meso uzgojeno u laboratoriju iz životinjskih stanica. Bio je to naizgled običan hamburger, no u pecivu se nalazio goveđi odrezak „iz epruvete”. Pa iako je postupak ovakve proizvodnje još uvijek višestruko preskup za široku primjenu, sjajna je to vijest za svakog mesoljupca trajno opterećenog osjećajem grižnje savjesti. Svijest o tome da je životinja glavom platila naš gastronomski užitak prilično je neugodna. Iako to nerado priznajemo, zapravo znamo da bismo bez ikakvih zdravstvenih ili energetskih poteškoća preživjeli i održali punu funkcionalnost i uz značajno smanjenje mesa pa i bez njega. No, džaba sve kad je ukusno. Već i sama pomisao na hrskavu koricu pečenke mnogima će izazvati zazubice, a okusu zapečenog i karameliziranog mesa naprosto ne možemo odoljeti.
Agencija odobrila
Da stvar više nije samo na nivou eksperimenta potvrđuje i nedavni potez Američke Agencije za hranu i lijekove, koja je u junu odobrila proizvodnju i prodaju laboratorijski uzgojene piletine. Prije Sjedinjenih Država isto je odobrenje izdano i u Singapuru. Europa, kao i u slučaju GMO-a, ima oprezan i prilično konzervativan pristup kojeg obrazlaže odgovornošću pred dalekosežnim i ireverzibilnim posljedicama uvođenja GMO tehnologije u poljoprivrednu proizvodnju.
Postupak laboratorijskog uzgoja mesa počinje bezopasnim uzimanjem uzorka mišićnog tkiva životinje. Iz uzorka se izoliraju matične stanice koje su pluripotentne, mogu se razviti u bilo koju staničnu liniju pa se takve ljudske stanice već koriste za uzgoj organa za transplantaciju. Tako prikupljene matične stanice uzgajaju se u bioreaktorima uz pomoć hranjivih tvari. Njihov broj se podvostručuje svakih šesnaest sati, sve dok ne formiraju tkivo koje nastavlja rasti. Čitav proces traje tri do šest tjedana. Da bi tako uzgojeno meso imalo željeni oblik, tkivo se uzgaja u kalupima ili oblikuje specijalnim 3D printerima. Ideja da bismo meso dobiveno na tradicionalan način zamijenili ovim laboratorijskim na prvu zvuči pomalo odbojno, no za to nema valjanog razloga. Riječ je samo o našoj uobičajenoj nepovjerljivosti prema novim tehnologijama.
Ovako uzgojeno meso jednako je kvalitetno, ukusno, hranjivo i teško da bismo ga bili u stanju razlikovati od onog dobivenog na tradicionalan način. Glavna je prednost što više ne moramo usmrćivati životinje. Osim toga, ovakva bi proizvodnja mogla biti i isplativija budući da u kraćem vremenu možemo proizvesti mnogo veću količinu mesa. Tako, primjerice, uzgoj pilića traje oko šest tjedana, a dobivanje iste količine piletine u laboratoriju samo tri. Da bi krava dosegla konzumnu masu potrebno je nekoliko godina, dok će uzgoj junećeg ili goveđeg mesa u laboratoriju trajati tek nekoliko tjedana.
Zdravstveni aspekti
Na pitanje je li tako dobiveno meso zdravo, odgovor je potvrdan. Ono je uzgajano u potpuno kontroliranim uvjetima što ga čini potencijalno zdravijim od mesa na koje smo navikli. Jedina se poteškoća krije u tome što je postupak, bar za sada, preskup. Razlog je visoka cijena laboratorijske opreme i rada stručnjaka te tehnološka zahtjevnost samog postupka. Pa iako se trošak vremenom smanjuje, ovako dobiveno meso još uvijek je mnogo skuplje od tradicionalnog. Cijena proizvodnje hamburgera iz 2013. bila je oko 270 hiljada eura. Danas ga je moguće proizvesti za pedesetak, no i to je još uvijek preskupo u usporedbi s običnim hamburgerom.
Mnogi među nama ne žele prehranu bez mesa. Kakav je to ručak, reći će, pa „prilog” se, valjda, i zove tako zato što je priložen uz glavnu namirnicu, sočnu šniclu, batak, krilce ili bar ribu. Kad bismo jeli samo prilog obesmislili bismo logiku jezika i morali redefinirati pojmove vezane uz prehranu, a to iziskuje povelik trud. Komad mesa mora biti na tanjuru, nisam lud da jedem samo travu, obrazložit će. Nismo goveda, dodat će drugi. Pa iako broj vegetarijanaca i vegana u svijetu svakodnevno raste i izaziva sve manje čuđenje i podozrivost, „naš čovjek” nepogrešivo zna da se najesti može samo od mesa. Smrt kakvog „nižeg” bića u njemu ne izazva relevantnu količinu samilosti koja bi opravdala bezmesnu prehranu. Budući da nismo spremni za vegetarijanstvo ili, nedaobog, veganstvo, valja nam s radošću čekati laboratorijski uzgojeno meso.
