Autoritarna vlast

U sjeni usvajanja nacrta tog zakona, objavljena je informacija kako je Vlada Republike Srpske utvrdila Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija. Mehmed Halilović, bivši ombudsmen za medije, dugogodišnji novinar i urednik, za Žurnal objašnjava šta će značiti ako ovaj zakon usvoji Narodna skupština RS.

„To znači uspostavljanje potpune kontrole nad radom organizacija civilnog društva i to je namjera Milorada Dodika od samog početka. On želi da uspostavi autoritarnu vlast u potpunosti. Pored medija, javnog diskursa i javne scene, on želi da kontroliše i nevladine organizacije. To jeste represija, neka vrsta diktature. Očigledno se ugleda na primjere iz Rusije, Sjeverne Koreje, Irana, Turske… To su njegovi modeli koje bi on želio da uvede u Republiku Srpsku, a samim tim i da nametne u cijeloj Bosni i Hercegovini“, pojašnjava Halilović.

„On je nervozan, gubi strpljenje, jer mu se mnoge stvari ne odvijaju onako kako bi htio. On je tokom izbora vidio da je izborni poraz vrlo moguć, on je praktično i doživio poraz, ali je zahvaljujući raznim manipulacijama, izborni rezultat pokazao njegovu pobjedu. Ali treba reći i da većina tih ljudi koji su u koaliciji sa SNSD-om isto misle i priželjkuju, samo oni nisu tako glasni. Oni nisu tako bahati kao što je sam Dodik. Dodik jednostavno ne vidi drugu mogućnost i izbor, nego da pokuša da sve stavi pod potpunu kontrolu.“ (Mehmed Halilović; razgovarao Dino Cviko, Žurnal)

NIKOLAIDIS: Ja sam protiv Milanovićevog koncepta

Gospodin Milanović je vrlo aktivan u tome da ideju građanske BiH učini dalekim snom. Zašto bi to bio daleki san? Moja pozicija je radikalno drugačija od njegove, a uostalom radikalno je drugačija i od Plenkovićeve. Suvisla, opravdana i jedina moguća BiH je upravo građanska. Ja sam protiv koncepta konstitutivnih naroda, nosilac suvereniteta ne treba biti nacija nego građanin. Mislim da istinska demokracija funkcionira samo tamo gdje funkcionira sustav jedan čovjek, jedan glas. Rođen sam u BiH i državljanin sam te države. Kao netko tko je etnički Grk, a u političkom smislu Bosanac ne mogu biti izabran za člana predsjedništva BiH, kao što ne mogu biti izabran na čitav niz funkcija jer se zovem Andrej Nikolaidis. Oprostite, ali to je ultra diskriminatorna pozicija. (Andrej Nikolaidis, Dubrovački dnevnik)

Okretanje “nezapadnim” partnerima je pucanj u vlastitu nogu

Sjetimo se da je „zajedništvo“’ i inkluzija, koja je u temelju BiH bila primarna meta agresije. Taj okret k inkluzivizmu mora biti polazište smislene i kredibilne građanske bosanskohercegovačke opcije. To bi značilo najprije davanje prednosti konkretnom političkom i širem, dakle „prekoetničkom“ društvenom angažmanu ustrajno usmjerenom na identifikaciju i artikulaciju zajedničkih senzibiliteta, što širu inkluziju marginaliziranih kategorija, okolišno održivi ekonomski razvoj, efikasniju zdravstvenu zaštitu, poboljšanje socijalne skrbi, angažman na stvaranju ambijenta za infrastrukturni i općenito ekonomski razvoj unutar kojega pojedini narod u zajednici s drugim narodima može ostvarivati svoja ostala prava i slobode kao grupa.

Važno je shvatiti svoju borbu za građansku BiH ne samo kao borbu za socijalnu pravdu, već i kao moralnu borbu. Moralni kapital etnonacionalizma, osobito imajući u vidu njegove purističke ali i zločinačke temelje, se brzo topi. On je danas više uslovljen refleks nego stvar iskrenog opredjeljenja – kakva je komunistička ideologija već bila krajem 1980-tih.

Ovaj moralni cilj mora biti usidren u moralnom i vrijednosnom okviru univerzalnih sloboda i prava, što je moralni imaginarij unutar koga se zagovornici etnonacionalističkog purizma nikako ne mogu legitimirati. Zato pojedine inicijative koje se u posljednje vrijeme javljaju u Sarajevu u smislu traženja „nezapadnih“ partnera nije ništa drugo nego pucanj u svoju nogu. Nikakva „uvrijeđenost“, „iznenađenost’“, naprasita ozlojeđenost ne može opravdati godine nerada tzv. „probosanske“ opcije na zagovaranju, pridobijanju zapadnih partnera, utjecajnih centara odlučivanja (Washington, New York, Bruxelles, London, Paris, Berlin, a ne recimo Kardawi, Maldivi).

Kako je to bilo moguće učiniti 1992. godine, a nije danas? Dobrovoljno izlaziti iz hemisfere koja počiva na liberalno-demokratskim vrijednostima, uz sve opravdane kritike za njihovu inertnost, licemjerje, oklijevanje, pa i kontradiktorne pristupe, u ovom trenutku znači tragati za savezništvom s autoritarnim režimima od kojih je većina zasnovana na etnonacionalističkom principu, onom principu čije smo žrtve već trideset i kusur godina. Na kraju, bio bi to atak na prirodu, smisao i ciljeve našeg odbrambenog rata, da i ne govorimo o volji 64% građana ove zemlje iskazanoj prije trideset i jednu godinu.

Ova inkluzivna „građanska opcija“, uostalom kakva je zacrtana referendumskim pitanjem, bila bi ona koja polazi od prihvaćanja najšireg društvenog pluraliteta – bori se protiv hegemonije samo tri partikularna identiteta. Ona traži priznanje još više partikularnih identiteta, bez hijerarhije među njima. To je pravi smisao liberalizma. Ona se provizorno može obuhvatiti koncepcijom John Graya – modus vivendi – koji „prihvaća da postoje mnoge životne forme u čijim okvirima se ljudi mogu razvijati“, pri čemu, „niti jedna vrsta života ne može biti najbolja za sve“. To je ideje Bosne koja se baštinila stoljećima. (Asim Mujkić, Inforadar)