Fotografije na kojima su prikazani oboljeli dijelovi tijela jedne mlade žene potakle su raspravu o načinu na koji mediji pokušavaju skrenuti pažnju na to da je nekome potrebna pomoć
“Čekajte, neko stvarno misli da je ok objaviti horor od upaljenog i kancerogenog dijela tijela bolesne žene? I da to nije nasilje? Klik humanost na djelu!”, zavapila je na društvenim mrežama Ana Kotur-Erkić, diplomirana pravnica i aktivistica za prava osoba s invaliditetom, koja i sama pripada toj populaciji. Fotografije na kojima su prikazani oboljeli dijelovi tijela jedne mlade žene širile su se društvenim mrežama preko foruma ili stranica udruženja za pomoć, te na nekim portalima. Cilj im je bio podsjetiti ljude na to kako se bolest može desiti svakome te da treba reagovati i pomoći ženi da ode na liječenje van BiH. Ove fotografije dijeljene su bezbroj puta, ali isto tako i prijavljivane kao neodgovarajući sadržaj, potaknuvši javnu raspravu o tome da li su primjer izreke po kojoj “cilj opravdava sredstvo”.
Odgovornost na društvenim mrežama
Ovaj primjer neprimjerenih fotografija samo je najnoviji u nizu slučajeva kad mediji, uglavnom iz plemenitih pobuda, ipak ne misle na dostojanstvo oboljelih. Ako su društvene mreže najbrži i najdostupniji način upućivanja poruke najvećem broju ljudi, baš to bi nas trebalo držati i najviše odgovornim za sadržaj koji tamo nastaje. I kada nas tamo dočekaju fotografije poput spomenutih, trebamo se zapitati koliko daleko smo zbog humanosti otišli.
Zašto tekstovi u kojima se, naprimjer, opisuje kako dječak koji je stradao u požaru trpi užasne bolove, moraju biti potkrijepljeni i njegovom fotografijom na kojoj se vidi stepen opekotina? Hoće li nam slika njegovog opečenog tijela probuditi veću humanost, natjerati nas da brže djelujemo?
Zašto mediji imaju potrebu objavljivati fotografije bolesnika u “najjadnijem” izdanju, iz kućnog kreveta, s dijagnozom progresivne generalizirane distonije sa mioklonizmima? Razumljiv je apel za pomoć, ali zašto je potrebna i ilustracija?
Nakon ovih primjera, ostaje gorak okus zbog činjenice kako pogonsko gorivo koje nas treba natjerati da djelujemo nije sažaljenje, nego plemenitost, kojoj ne treba provokacija ovakvim fotografijama. Oboljela djeca su još i najmanje zaštićena u ovakvim situacijama, jer ne dobiju priliku odlučivati šta će se u njihovo ime plasirati kao medijski sadržaj, a šta ne.
U tekstu pod naslovom Kolektivna nekrofilija nad humanošću na mrežama, objavljenom na portalu Frontal.ba, Ana Kotur-Erkić piše: “Kako bih sutra sinu objasnila da je neko slikao moju dojku i da je ona kružila internetom? Šta ću sutra svojoj djevojčici reći kad preživim, jer će me iščupati šaka ljudi, da kači na instagrame ili da ode na mamograf bez obzira što joj je 25?”
Eksplicitni sadržaj patnje
Jesmo li stvarno toliko neempatični da nam treba najeksplicitniji mogući sadržaj patnje da bismo reagovali? I pritom, jesu li se oni koji su ga kreirali zapitali da li to stvarno pomaže osobama s fotografija? Ponekad je teško povući liniju između plemenitih pobuda i prava na dostojanstvo onih o kojima pišemo. Kad hoćete da prenesete šokantnu poruku, možda je najbolji recept krenuti od sebe: zapitati se da li biste i sami htjeli da takav sadržaj bude dostupan svima a da ste vi tema priče?
Evo i riječi struke: na portalu Djeca medija objavljen je tekst pod naslovom Etika odgovornosti u novinarstvu, u kojem stoji: “Osnovni smisao medija je kvalitetno informiranje, obrazovanje i upućivanje građana te poticanje javne rasprave. Kako bi svoju zadaću u društvu izvršavali što kvalitetnije, mediji bi trebali djelovati u okvirima profesionalne etike novinarske struke. Pritom je osnovni kriterij moralnoga djelovanja poštivanje čovjekova dostojanstva te sagledavanje osobe kao cilja, a ne kao sredstva. Kako bi se novinarska profesija približila tome idealu, novinar je u svome izvještavanju dužan slijediti etička načela istinitosti, objektivnosti, slobode i odgovornosti – prema publici, prema onima o kojima piše, prema izvorima informacija, kao i odgovornosti prema samome sebi.”
Bolest ne bira, ona pogađa jednako siromašne kao i bogate, ali kad ovi prvi moraju da nađu načina za plaćanje liječenja, onda ni nemaju drugog izbora nego da ogole svoj život pred kamerama ili fotoaparatima. Apeli za pomoć postali su dio naše svakodnevnice, jer nepostojanje sistemskog rješenja, odnosno države koja može stati iza teško oboljelih građana, dovodi do kreiranja takvih sadržaja po medijima. Ipak, valja voditi računa o tome da se ne povrijedi pravo na privatnost, odnosno da se osoba o kojoj se piše ne osjeti poniženom zato što je, ne imajući drugog izbora, morala moliti za pomoć.
