Vegani su savjest čovječanstva

Luka Oman predsjednik je udruge Prijatelji životinja, koja je u dvadeset godina djelovanja stasala u najugledniju organizaciju za zaštitu životinja i promicanje prehrane bez mesa u Hrvatskoj.

U intervjuu Lupigi, taj 48-godišnji aktivist pripovijeda kako je i zašto postao zaštitnik životinja, izlaže djelatnost udruge, te objašnjava višestruke uzročno-posljedične veze zaštite životinja s klimatskom krizom i uništavanjem bioraznolikosti, kojima iz dana u dan svjedočimo sve očitije.

Kako ste postali aktivist za zaštitu životinja, još u vrijeme kada se time u Hrvatskoj nitko nije bavio? Koji su vas razlozi naveli na to?

– Sve je krenulo tako što sam se silom prilika preselio na selo i tamo upoznao sudbinu životinja koje završavaju zaklane. Nisam se mogao pomiriti s tom okrutnošću i nepravdom, pa sam ih prestao jesti. Nisam želio sudjelovati u potpuno nepotrebnom nanošenju boli i patnje bićima koja osjećaju bol jednako kao i mi i koja imaju pravo na život bez porobljavanja. Do mene je dolazilo sve više informacija te, šokiran nevjerojatno velikom razinom okrutnosti ljudi prema životinjama, javila mi se potreba da učinim više od samog osobnog nesudjelovanja u nanošenju boli i smrti životinjama. Htio sam da ona u potpunosti prestane, htio sam da i drugi dobiju informacije koje ja imam, da promisle o svemu o čemu sam i ja promislio, da što više ljudi počne donositi odluke koje će biti pozitivne, koje će uzimati u obzir i potrebe drugih bića. Dodatno su me na to potaknula saznanja koliko je naš loš odnos prema životinjama povezan s narušavanjem ljudske dobrobiti i opstanka cijeloga planeta.

Prisjetite se osnivanja Prijatelja životinja. Udruga je nedavno obilježila dvadeset godina djelovanja. Ne sumnjam da ste doživjeli svakakvih poniženja. U engleskom je skovan posprdni, čak kriminalizirajući termin “ekoterorist”. Prvi put, mislim, upotrijebljen je za kapetana Paula Watsona, zaštitnika morskih životinja, suosnivača Greenpeacea i utemeljitelja „Sea shepherd conservation society“. Poznajete li Watsonov rad? Jesu li i vas zvali ekoteroristima?

– Krenuti od nule i stvoriti nešto nikada nije lako. Ni sada nije lako, no počeci su zaista bili teški. Trpjeli smo razne pogrdne izraze i poniženja, no s druge strane, naša dosljednost i upornost dobila je i poštovanje onih koji su razumjeli da se borimo za opće dobro. Paul Watson promovira ono što je najbolje za more i morske životinje, a to je da ih se ne lovi i ne jede, te je i sam vegan. Kada pokušava skrenuti pozornost na kitove i poziva ljude da se barem založe za zabranu kitolova, ne podilazi im eufemizmima o „održivom ribolovu”. Sve je više takvog iskrenog aktivizma i sve više ljudi koji cijene takvu dosljednost.

Usprkos svemu, impresivan je napredak koji su Prijatelji životinja postigli. Kako biste opisali općeniti odnos prema životinjama u Hrvatskoj početkom dvijetisućitih, kada ste osnovali udrugu, i danas?

– Svaki trud i žrtva su se isplatili. I da nisu, mi bismo se jednako borili, no napredak se vidi. Ljudi podržavaju pokret za prava životinja i veganstvo. Ako i sami nisu dio njega, nastoje saznati više i barem djelomično biti podrška, što je značajan pomak. Sve više ljudi razumije da životinje nisu i ne bi trebale biti biološki strojevi, hodajuće kobasice, cipele ili sirevi, da nisu tu da bismo ih iskorištavali zbog hrane, odjeće ili zabave. Mnogi prihvaćaju da nema razlike između psa, krave, mačke ili ovce, da je izbor na nama koje ćemo životinje poštovati, a koje klati u klaonicama. Važno je da su informacije o masovnom ugnjetavanju životinja dostupne i da ih sve više ljudi želi biti svjesno, a ne živjeti u kolektivnom uvjerenju da hamburgeri rastu na drveću. Mijenjaju se i zakonske odredbe. Zabranjen je uzgoj životinja za krzno uz većinsku podršku stanovništva, a jednako velika podrška je i zabrani držanja pasa na lancu. Ljudi žele pozitivne promjene i mi ćemo se u njihovo ime za njih boriti.

Premda je dosta toga postignuto, duboko ukorijenjeni antropocentrizam nije uzdrman, naročito ne u Hrvatskoj. U tom smislu, držanje životinja za kućne ljubimce može se promatrati kao licemjeran, narcistički običaj, sličan pravljenju razlika među ljudima: jedne tetošimo, druge preziremo, pa i ubijamo. Kako vi to promatrate? Kako objašnjavate to što ljudi koji zasigurno poštuju i vole životinje, ne uspijevaju spoznati da bi bilo logično poštovati sve, a ne samo neke životinje – baš kao i za ljude?

– Još je dug i težak put pred nama, ne samo pred našom udrugom već pred ljudima općenito. Smatram da se svi ljudi rađaju s empatijom i osjećajem za pravdu koji im ne dopuštaju da rade razliku između ljudi, pa tako ni između životinja. Odrastanjem počinjemo prihvaćati neke stvari kao normalne, iako su daleko od toga, i iako im se duboko u sebi protivimo. Često ih ljudi niti nisu svjesni, ili ih ne žele biti svjesni. Mnogi za sebe govore da vole životinje, da ni mrava ne bi zgazili, a pritom jedu meso, sir i jaja, nose kožnate cipele, posjećuju zoološke vrtove … Informiranje i osvještavanje je najvažnije i najteže jer tu ljudi pružaju najveći otpor, ne žele se mijenjati ni pod koju cijenu, čak i kada je to bolje za njih. Ne žele prodrmati svoj sustav vjerovanja, iako bi živjeli znatno više u skladu sa svojim razumom i osjećajima. Zato naš rad često izaziva i netrpeljivost, čak i agresivnost kod nekih, no to je dio svakog pokreta, pa tako i pokreta za prava životinja i okoliša.

Nije međutim riječ samo o moralu: danas sve većem broju ljudi postaje jasno da ni ljudska vrsta neće preživjeti bez poštovanja i čuvanja univerzalne međuovisnosti na planetu. Bioraznolikost u tome je jedna od ključnih karika. Je li javnost u Hrvatskoj svjesna što bi uistinu zahtijevala ta česta fraza: čuvanje bioraznolikosti? Kako biste vi to objasnili?

– Nažalost, nisu svjesni koliko je za nas ljude iznimno pogubno sve što radimo životinjama. Često ljudi nisu svjesni da se radi o više od 100 milijardi životinja godišnje koje se uzgajaju najviše za hranu, pa onda i za kožu, krzno i u druge svrhe. Nisu svjesni da je to golema brojka koja ne pokazuje samo čisti genocid i nevjerojatnu količinu strašnog nasilja nego i iznimno ugrožavajući utjecaj na prirodne resurse te očuvanja dostupne hrane i pitke vode. Iskorištavanje tolikoga broja životinja masovno zagađuje tlo, vodu i zrak i izravno utječe na izumiranje divljih vrsta i gubitak bioraznolikosti, glad u svijetu i klimatske promjene, i to u većoj mjeri nego sav promet. Ljudi, primjerice, nisu svjesni da se prašume krče zbog stočarstva, da se antibiotici većinski koriste u intenzivnom uzgoju životinja, a ne zbog liječenja. Misle i da oceani i mora nisu ugroženi, a sada smo već uništili većinski dio tog svijeta o kojemu ovisimo, a na koji nemamo nikakvo pravo. Područja koja su bila podvodne prašume sada su nepregledne podvodne pustinje. Razaranje se nastavlja, vremena je malo za spas, a sve počinje od našeg odnosa prema životinjama.

Vegetarijanstvo i veganstvo još je jedna od važnih karika u očuvanju našeg svijeta. Svjedoci smo svojevrsne eksplozije popularnosti veganstva, naročito na Zapadu. A opet, mesna i mliječna industrija netaknute su. Zašto?

– Smatramo veganstvo iznimno moćnim alatom za konkretne korake prema suosjećajnijem, zdravijem i održivijem društvu. Trenutačno raste broj vegana, kao i ljudi koji shvaćaju da je veganska hrana namijenjena svima pa ju biraju što više. S druge strane, zbog ogromnih subvencija, reklama i, na kraju, potražnje životinjsko meso, mlijeko i jaja nikada nisu bili dostupniji te se jedu nekoliko puta više nego prije trideset godina. Ljudi nisu svjesni koliko mnogo namirnica životinjskog podrijetla jedu, da niti jedan obrok tjedno ne pojedu da je potpuno biljnog podrijetla, iako se ne tako davno meso jelo jednom tjedno, pa i rjeđe. Mesna industrija je golema mašinerija kojoj se ne usudi ništa ni politika. Bilijarde eura troše se na održavanje neodrživog, nečega što ne samo životinje, već i nas, ljude i okoliš kakav poznajemo, odvlači u propast. Dokazana kancerogenost crvenoga mesa i jednako tako dokazan enormni utjecaj na klimatske promjene ne zaustavljaju mašineriju smrti. Ipak, pojedinci imaju moć napraviti promjenu – počevši od sebe, promijenit će i svijet.

Vaša je udruga objavila prijevod poznate knjige “Vječna Treblinka”. O masovnom uzgoju životinja za meso pisao je i Yuval Noah Harari, nazivajući ga najvećim zločinom u povijesti svijeta. Zašto se takve spoznaje tako teško šire? Zašto im je odjek toliko slab?

– Živimo u karnizmu gdje se svakodnevni zločini prema životinjama nastoje prikazati kao nešto normalno i potrebno. Profit je na prvome mjestu, a opće dobro se zanemaruje. Čak se i za sulude okrutnosti poput ubijanja tek rođenih muških pilića nađu opravdanja u neisplativosti. Sve je upakirano u frazu „to tako mora biti”, koju nam ponavljaju od djetinjstva. Samo najhrabriji odupiru se životarenju i odluče živjeti punim plućima, odnosno drukčije, odgovornije, po principu „živi i pusti druge živjeti”. Specizam, kao diskriminacija na osnovu vrste, korijene pronalazi u ostalim „izmima”, u opravdanju diskriminacije različitih zbog osobnih interesa. Zato ništa neće donijeti veću pozitivnu revoluciju od prihvaćanja da životinje imaju pravo na život bez iskorištavanja od strane čovjeka. Ne trebamo robove bilo koje vrste, njihovo oslobođenje bit će i naše. (Boris Pavelić, Luka Oman, Lupiga.com)

HDZ i Vlada Hrvatske zajedničkim snagama protiv interesa BiH

Kako je ranije najavio lider HDZ-a Dragan Čović, prva zajednička sjednica novog saziva Vijeća ministara BiH i Vlade Republike Hrvatske trebala bi biti održana u martu.

To bi bio i prvi zajednički sastanak Vijeća ministara i vladinih tijela drugih država.

Mnogo je otvorenih pitanja u odnosima BiH i Hrvatske, od kojih se jedni žele banalizirati, drugi gurnuti pod tepih, dok se o trećima ponekada nešto i može čuti u javnom prostoru.

Naravno, na spisku važnih pitanja u odnosima sa Hrvtskom je olakšavanje prelaska robe iz BiH na trište Evropske unije nakon što je ta država ušla u Schengen zonu, zbrinjavanje radioaktivnog otpada u Trgovskoj gori i tome slično, ali su brojna druga pitanja radioaktivnija po odnosu političkih snaga u našoj zemlji.

To su pitanja davanja koncesija na državnu imovinu BiH u Hrvatskoj, Južna interkonekcija i sve njene opasnosti te korištenje vode iz Buškog blata.

 Zašto se mora zaustaviti korištenje imovine BiH

Dio imovine BiH u Hrvatskoj se koristi protivno volji i pravima naše države, a ona se pojavljuje čak i na javnim konkursima sa ciljem da se da pod dugoročni zakup.

Tako se Hrvatska koristi višemilionskom imovinom naše zemlje te BiH uskraćuje prava na imovinu.

Novoimenovano Vijeće ministara BiH trebalo bi pokrenuti to pitanje na sjednici sa Vladom Republike Hrvatske i tražiti naknadu štete za korištenje imovine svih građana BiH proteklih nekoliko decenija.

Vlasti u Hrvatskoj kao i one i Srbiji koriste satelite svoje politike u BiH kako bi pod krinkom zaštite kojekakvih interesa naroda, prikrile veliku finansijsku dobit koja će nastati kao rezultat divergentnog rada političkih stranaka u državnim institucijama.

Budući da već postoji odluka, odnosno usvojeni Sporazum o imovinsko-pravnim pitanjima Hrvatske i BiH koje bi Parlament BiH trebao konačno verificirati, nova parlamentarna većina i stranke koje čine državno Vijeće ministara trebale bi to pitanje pokrenuti nakon 18 godina čekanja.

Time bi konačno zaživio princip reciprociteta jer je BiH Hrvatskoj njenu imovinu vratila, dok je Hrvatska ušla u posjed imovine BiH.

Južna interkonekcija ili konekcija interesa

Prethodni saziv Vijeća ministara na dnevnom redu svoje sjednice iz novembra 2022. godine imao je i nacrt sporazuma o “Južnoj interkonekciji BiH i Hrvatske”, što je u suštini projekat izgradnje plinovoda.

Nekoliko je potencijalnih problema u vezi sa tim projektom, bez obzira što ga pojedini političari koji su postali ministri u novom Vijeću ministara karakteriziraju kao dobrog.

Kao prvo, trasa te interkoncekcije trebala bi ići od Posušja, preko Novog Travnika sa odvojkom za Mostar što je u suštini namjera HDZ-a da barem javnim preduzećem “zaokruži teritoriju sa većinskim hrvatskim stanovništvom”.

HDZ otvoreno traži reformu elektroprivrednih preduzeća u vlasništvu Federacije BiH što je i dio javnosti prezentiranog sporazuma između stranaka Osmorke/Šestorke i te stranke.

Tom reformom javno preduzeće “BH gas” bilo bi pretvoreno u neku vrstu “Hrvatskog BH Gasa”, iako nas prethodno iskustvo uči da javna preduzeća, poput elektroprivrede sa sjedištem u Mostaru, najčešće nose predznak “Hrvatske zajednice Herceg Bosne”.

Da bi sporazum između BiH i Hrvatske o izgradnji nove interkonekcije stupio na snagu, potrebno je da dobije saglasnost Vijeća ministara i Predsjedništva BiH.

U ovom primjeru legitimno je postaviti pitanje da li će taj proces voditi državne institucije informirano ili će one samo služiti za protok interesa HDZ-a.

Buško jezero

Hrvatska potopljeno zemljište Buškog jezera koristi za proizvodnju električne energije za što se općinama Livno i Tomislavgrad plaća nekoliko miliona KM godišnje, ali se ta naknada plaća samo za korištenje vode na HE Orlovac, dok postoje još tri hidrocentrale Đale, Kraljevac i Zakučac od kojih BiH nema prihod.

Prosjek njihove proizvodnje je oko 360.000 MWh što znači da Hrvatska elektroprivreda godišnje prihoduje oko 50 miliona KM.

Odluku o davanju koncesije voda Duvanjskog i Livanjskog polja Hrvatska je dala sama sebi odlukom Sabora 22.maja 1998. godine na period od 33 godine.

Čak je HEP tužila grad Livno tražeći isključivo vlasništvo nad parcelama te je sud u Livnu presudio u njihovu korist što je presedan i takva odluka bi bila poništena, ali se općina Livno nije ni žalila jer je u to vrijeme ministrica pravosuđa u tom kantonu bila Borjana Krišto (HDZ BiH), aktuelna predsjedavajuća Vijeća ministara BiH za koju sada trebamo vjerovati da radi u najvišem državnom interesu.

Šta radi HDZ?

HDZ kroz udruženje HNS promovira skupne politike “stranaka sa hrvatskim predznakom” maskirajući tako činjenicu da se zapravno samo skriva iza brojeva, a nedavno usvojena deklaracija tog udruženja govori sama za sebe.

U dijelu koji se bavi privredom, istaknuto je da će se raditi na povećanju energetske sigurnosti u BiH.

“Južna interkonekcija plinskih transportnih sistema Hrvatske i BiH ima stratešku važnost za sigurnost opskrbe BiH i hrvatskog stanovništva u BiH”, dio je teksta deklaracije.

Na samom početku deklaracije navedeno je da će HNS uspostaviti još bližu saradnju sa vlastima Hrvatske po pitanjima podizanja efikasnosti na granični prijelazima:

“I izgradnje kvalitetne infrastrukture koja će omogućiti brži prelazak granice u područjima gdje žive Hrvati u BiH”.

HDZ nema interes u jačanju državnih institucija jer njihovom destabilizacijom povećava se kapital susjedne države i ostvaruju njeni interesi.

Ostaje da se vidi i da li će koalicioni partneri HDZ-a iz Federacije BiH uvidjeti sve potencijalne opasnosti i olako ne nasjesti o priču o projektima koji su dobri za BiH jer su oni često samo fino upakovan nastavak rada na sprovođenju ideologija političkih stranaka. (Klix)

Izdaja i samouništenje

Predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola predala je evropsku zastavu Zelenskom. Upravo je ukrajinski predsjednik završio svoj govor u Evropskom parlamentu, kao i uvijek spretno i učinkovito. Ovaj put, međutim, ide korak dalje: ne kaže samo da se Ukrajinci bore za obranu evropskih vrijednosti, nego čak tvrdi da je “sudbina Evrope” u pitanju. Nijedan izraz ne bi mogao bolje označiti ono što je sada nepobitna činjenica: totalnu uključenost Evropske unije u konflikt. Ne ulazi toliko Ukrajina u Evropu, koliko Evropa ulazi u rat. Jedna sudbina, jedna borba, jedan neprijatelj. S druge strane, predsjednica Metsola, koja je obećala “brzi proces aneksije”, otišla je toliko daleko da je evocirala “egzistencijalnu prijetnju” koja će se nadviti nad stari kontinent. Završila je uobičajenim sloganom “rat znači mir” i neizbježnim ratnim pokličem Slava Ukrajini!

Što reći naspram ovog spektakla? Već smo u potpunosti uključeni u rat, čak je i talijanska premijerka Giorgia Meloni to priznala. Pitamo se koja se granica mora prijeći za formalni ulazak u rat. Čini se da je kontinuitet eskalacije nezaustavljiv, a oružje sada postaju dalekometni projektili. Od kojeg trenutka bi se trebao koristiti izraz “rat”? Ako ima onih koji govore o pobjedi koja mora postati stvarnost, ovdje zapravo već moramo vidjeti najavljeni poraz za sve. Odgovornost sadašnjeg evropskog vodstva i onih koji trenutno drže poluge moći otići će u povijest. I u svemu tome moramo priznati ne samo da je Evropa počinila samoubojstvo, već da je evropski projekt, kao što su mnogi priželjkivali, propao. I to nepovratno. Evropa je izdala samu sebe i svoju misiju, razočarala je i na neki način obmanula vlastite građane. Evropska unija je trebala stati uz ukrajinski narod ne podupiranjem rata, ne slanjem oružja, nego zadržavanjem od samog početka treće uloge, diplomatske funkcije, koja bi bila neophodna. Sada, godinu dana kasnije, osjećamo njezinu posvemašnju odsutnost i sve jasnije zamjećujemo kompletnu podređenost Sjedinjenim Državama. Greške su već bile napravljene i prije, kada je prihvaćena invazija Krima, kada su zapostavljeni sporazumi iz Minska. Sada, međutim, nije riječ o jednostavnim pogreškama, već o potpunom zaokretu, inverziji kursa. Nova unija oružja jest marš prema raspadu malih unutrašnjih država i izolaciji Starog kontinenta, upletenog u nemjerljiv, teško procjenjiv sukob s Rusijom. Kao građanka i kao filozofkinja, uvijek sam branila ideju Evrope, čak i u najsramnijim i najnezgodnijim, najnelagodnijim okolnostima. Tko može zaboraviti pokolj koji je počinjen u Grčkoj? Kad je Trojka nametnula drakonske mjere, neka prihvatljiva svota bila bi dovoljna da spasi živote koji su umjesto toga žrtvovani na oltaru štednje. Starci, žene i djeca umirali su od bijede i gladi. Tada nije bilo novca za pomoć, danas ga ima za oružje. Novo stoljeće za Evropu počelo je pod najgorim pokroviteljstvom. Ali mnogi od nas vjerovali su da je grčka katastrofa opsceno poglavlje koje bi se uskoro moglo zatvoriti kako bi se nastavio put. Ali tada stvari nisu krenule nabolje. Godina 2015. bila je godina migracijske krize. Merkelina Njemačka otvorila je vrata Sirijcima, ali je zajedno s Erdoganom potpisala sporazum: milijarde za velike izbjegličke kampove. Da ne govorimo o Italiji i njezinim podlim sporazumima s Libijom koje je potpisao Minniti. Kršenje ljudskih prava, smrt na moru, kriminalizacija nevladinih organizacija. I ovdje su stvari postajale sve gore. A danas se najavljuje gradnja zidova po američkom stilu za sprječavanje ulaska migranata.

Bilo je mnogo toga što je povezivalo Evropljane: gnušanje prema neobuzdanom nasilju, stanovita ideja brige i podrške drugima, onaj osjećaj ljudskosti koji dolazi iz kulture, ali i iz tragične povijesti. Sve je to bila naša dragocjena, neusporediva Evropa, koja se čini izgubljenom. Nije vođena politika solidarnosti i uzajamne brige, već samo politika sankcija i oružja na koži najslabijih. Možda će reakcionarna Poljska biti vodilja i pokretačka snaga podređenog i zalutalog kontinenta. Svakako da se ravnoteža promijenila na definitivan i zabrinjavajući način. Italija, sve izoliranija, također i zbog post-fašističke vlasti, gleda u moguće mediteranske saveze, dok Njemačka oscilira nevoljko i podijeljena. I unatoč svemu, njemački tenkovi simbolično će biti poslati na istočni front. Teško je zamisliti gori scenarij: “sudba Evrope” koja se dovršava u izdaji i samouništenju. (Preveo s talijanskog Mario Kopić; Donatella Di Cesare, L’Europa è in guerra e va verso l’autodistruzione, tačno.net)