Na rubu talijanskog grada Bergama nalazi se sirotinjsko naselje, isto kakvo se nalazi na rubu mnogih europskih gradova poput pariških četvrti Saint Ouen i Saint Denis, Molenbeek u Bruxellesu ili Neukolln u Berlinu. U tim kvartovima žive ljudi arapskog porijekla, Romi ili migranti iz Azije i subsaharske Afrike. U Bergamu, u uvjetima nedostojnim čovjeka, žive Marokanci. Možda i nije ispravno nazivati ih Marokancima, budući da su mnogi među njima rođeni u Italiji te svakodnevno govore talijanski jezik, a Maroko često nisu ni vidjeli. Pa ipak, u mnogostrukosti i bogatstvu svojih identiteta, još uvijek ga osjećaju važnim dijelom vlastite prepoznatljivosti pa će za sebe prije reći da su Marokanci, nego Talijani. Većina ih je doselila tijekom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, tražeći bolji život i obećanu zemlju. Pronašli su je na sjeveru Italije, u Lombardiji. Prema podacima iz 2022. u cijeloj je Italiji nešto više od 420 hiljada Marokanaca, čime su treća po veličini useljenička zajednica, odmah nakon rumunjske i albanske.
Bez socijalne pomoći
U Francuskoj postoji čak 570 siromašnih naselja tzv. slamova, od kojih se 113 nalazi na širem području grada Pariza. Ljudi koji u njima žive, ukoliko su ilegalni stanovnici, nemaju pravo na socijalnu pomoć ni dječji doplatak. Preživljavaju baveći se kriminalnim aktivnostima ili rade teške fizičke poslove u poljoprivredi i građevinarstvu „na crno”, za plaću koja jedva pokriva osnovne životne troškove. Ne uživaju nikakvu sindikalnu zaštitu od izrabljivanja, a nemaju ni zdravstveno osiguranje. Primjerice, samo u naselju Saint Denis na sjeveroistoku Pariza živi oko milijun i pol stanovnika, od čega je ilegalnih imigranata oko 300 hiljada. Nemaju boravišnu dozvolu, nego su klasificirani kao turisti što znači da mogu biti deportirani u bilo kojem trenutku po isteku tri mjeseca od ulaska u zemlju. I problem se stalno povećava budući da oko 80 novih migranata svakoga dana stigne u Pariz, 550 tjedno.
Žive u kolibama sklepanim od kojekakvih drvenih, limenih, ponekad i kartonskih elemenata, bez struje, vode i kanalizacije. Pravila zajednice određuju vođe kriminalnih bandi, cvjetaju prodaja narkotika i prostitucija, a zbog loših higijenskih uvjeta lako se šire i bolesti. Država je od njih uglavnom odustala. Policija ne uspijeva, a najčešće niti ne pokušava zavesti red i zakon. Povremeno izbijaju oružani obračuni međusobno zavađenih bandi pa ni ubojstva nisu rijetka.
Takvih naselja ima i kod nas. U najvećem hrvatskom slamu živi oko 1360 stanovnika. Od njih 1360 legalno je zaposleno točno troje. Riječ je o romskom naselju Lug pokraj sela Kuršanec nedaleko Čakovca. Njegovi stanovnici, kao i najsiromašniji širom Europe, žive bez kanalizacije, struje i vode, bez sanitarija i tuša, u potleušicama sa zemljanim podom veličine desetak kvadrata. Kuhaju na otvorenoj vatri u dvorištu pred kućom, peru se stojeći u lavoru, a nuždu vrše na obližnjim livadama. Žene se u dobi od dvanaestak, trinaest godina i često imaju mnogo djece kojoj ne uspijevaju osigurati ni minimalan životni standard. Loše su obrazovani, uobičajeno ne završe ni osnovnu školu, a od njih 1360 srednju je školu završilo tek desetak. U Međimurje su doselili iz Rumunjske u drugoj polovici 19. stoljeća.
Razočarenje životom
I svi su oni opravdano razočarani životom. Ovo nije obećana zemlja koju su njihovi preci sanjali i kojoj su se nadali. Prezreni su i odbačeni od bogatih i „bijelih”, koji smiješkom na usnama prikrivaju rasizam, i kojima odgovara da sva ta „crna” sirotinja, svi ti Arapi i Romi rade poslove koje sami ne žele raditi, a opet bi rado da nisu tu ili da ih bar ne vide. Pomalo ih se i boje. Ne treba biti jako pametan da bi se shvatilo kako izrabljivačke igre, u kojima vazda pobjeđuju samo jedni, neće trajati zauvijek. Pobuna kuca na bjelokosna vrata vila i dvoraca optočenih zlatom.
Postoje, doduše, i neki, što dobronamjerni, što tek savjest-umirujući i katastrofu-izbjegavajući pokušaji da se status i životni uvjeti u slamovima poprave. Riječ je o programima obnove i izgradnje stanova, poboljšanja infrastrukture otvaranjem škola, vrtića i zdravstvenih ustanova na područjima s visokom razinom nezaposlenosti i siromaštva, poticanja zapošljavanja i poduzetništva te jačanja socijalne kohezije. Takav je, primjerice, francuski program “Plan Borloo”, njemački „Social City” ili švedski “Million Homes Program”, koji je započeo još 1965. i izgradio milijun novih stanova primarno namijenjenih siromašnijim građanima. Ovi programi pomažu, no nedovoljno brzo i učinkovito.
Paralelno s pokušajima rješavanja postojećih problema, raste novi. Prevareni i iskorišteni, getoizirani i svedeni na građane ne drugog, nego dvadeset i drugog reda, stanovnici sirotinjskih kvartova postaju laka meta za skaute radikalnih uvjerenja i terorističkih akcija. Siromaštvo i nezaposlenost, u kombinaciji s visokom razinom kriminala i slabim obrazovanjem, stvaraju osjećaj besperspektivnosti, nemoći i frustracije, idealnu podlogu za rast ekstremizma i prihvaćanje sumnjivih ideologija. Ovaj problem je dodatno ojačan sve snažnijim desnim politikama i širenjem islamofobije, koji izazivaju strah, netoleranciju i nepovjerenje prema pripadnicima arapskih zajednica. Rezultat je još veća socijalna izolacija ljudi arapskog porijekla, osjećaj nepripadanja i neprijateljstva prema društvu. Tako su u opasnosti da još jednom budu iskorišteni i prevareni, ovoga puta od strane raznoraznih ekstremističkih skupina i terorističkih organizacija, koje upravo među njima regrutiraju nove članove.
Zatvara se krug. Jedni u strahu od drugih, sve manje smo skloni zajedništvu i suradnji, međusobnom upoznavanju i ljudskosti. U čemu, zapravo, griješi mladi Francuz alžirskog porijekla, rođen i školovan u Francuskoj, koji govori francuski kao svoj prvi jezik, kad pita po čemu je on manje Francuz od Jacquesa koji je isto tako rođen i školovan u Francuskoj i govori francuski kao svoj prvi jezik, ali je „bijel”?
Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
