Policijska kontrola društvenih mreža, bez obzira na to ko su autori postova i gdje žive, nakon samo četiri mjeseca počinje da daje rezultat. Novinar Danijel Senkić iz Tuzle prva je žrtva Zakona o zaštiti javnog reda i mira Republike Srpske
Slučaj novinara Danijela Senkića postao je sredinom juna nadaleko poznat i van granica BiH. Nimalo čudnovato. Poziv novinaru na policijsko saslušanje zbog onoga što je objavio na svom FB profilu nije baš uobičajeno da bi prošlo nezapaženo. Slučaj je postao “čuven” kako zbog razloga formalne prirode, tako i onih suštinskih.
Danijel je, naime, prva žrtva Zakona o zaštiti javnog reda i mira koji je u februaru u izmijenjenom izdanju usvojen u Republici Srpskoj. Ali Danijel ne živi u RS-u, iako se očekivalo da će prva žrtva tog zakona biti iz tog entiteta. Žrtva je pronađena u drugom entitetu, u Tuzli, što ovom zakonu daje nove dimenzije. Policijska kontrola društvenih mreža, bez obzira na to ko su autori postova i gdje žive, nakon samo četiri mjeseca počinje da daje rezultat.
Čime je to Danijel Senkić zaslužio poziv kriminalističke policije u Tuzli? Formalni je povod prijava iz Zvornika zbog onog što je on objavio na svom FB profilu.
Ko god pročita ovaj post Danijela Senkića, mogao bi staviti niz prigovora na njegov vokabular. Nije pristojan, naravno. Kao što često nije pristojan ni javni govor javnih ličnosti u BiH. Razlika je jedino u tome što je to Danijel učinio na privatnom postu, a Milorad Dodik, recimo, to čini iz dana u dan pred mikrofonima i TV kamerama.
Zaboravimo, ipak, na retoriku. Danijela, uostalom, nisu ni prijavili i ne progone zbog vokabulara. Istina, policiji u Tuzli, kako su poslije medijima potvrdili on i njegov advokat, nije bilo sasvim jasno zašto su dobili takav zahtjev od policije iz Zvornika, pa su htjeli da u toku saslušanja telefonom zovu kolege i provjere o čemu se tačno radi. Čak nisu znali ni to zašto su Danijela pozvali kao svjedoka. U toku saslušanja pokušali su, naime, da ga oslovljavaju kao “osumnjičenog”, ali to je spriječio njegov advokat.
To ipak ne mijenja suštinu problema. Dakle, Danijel je otkrio povezanost ratnog zločina konkretne osobe (R.S.), za koju tvrdi da živi slobodno i da danas terorizira neistomišljenike, sa sadašnjim policijskim strukturama u Zvorniku, u kojima radi njegov sin S.S. i to sve povezao sa aktuelnim hapšenjima i uznemiravanjem bošnjačkih povratnika u RS. Dirnuo je, dakle, u osinje gnijezdo. Pritom ne treba izgubiti iz vida da je Danijel i predsjednik nevladine organizacije “Front” u Tuzli koja se “bori za zaštitu prava svih ugroženih grupacija i pojedinaca”. On je to učinio i kao novinar i kao aktivista i predsjednik organizacije koja se upravo time bavi.
Danijel Senkić je znatno prije ovog posta na FB objavio kolumnu “Slavni tata Radovan Stanišić”. U njoj je opisao ratni zločin i naveo činjenicu da njegov, Radovanov sin, radi u policiji u Zvorniku i nastavlja (ne)djelo svog oca. Nakon toga niko od zvaničnih organa nije reagirao. Ponajmanje, pravosuđe na bilo kojem nivou. Tek kad je 7. maja postavio svoj novi post na FB i kritikovao vlasti u BiH i posebno “bošnjačku političku elitu”, nazivajući ih “debilima debilnim”, reagovala je policija u Zvorniku, a servisirala ih policija u Tuzli.
ZLOUPOTREBA ZAKONA
Ne ulazeći u ocjenu da li je to što je Danijel Senkić objavio istina o navodnom ratnom zločinu R.S. i njegovom sinu policajcu S.S. koji hapsi povratnike, jer to treba da utvrde nadležni tužilaštvo i sud – koji se ni sada ne oglašavaju – pokrenuti postupak protiv njega svjedoči o zloupotrebi zakona na koji su se inicijatori ove afere pozvali. Događa se upravo ono na što su svi protivnici predloženog zakona u RS-u upozoravali tokom januara i februara ove godine kad je Vlada RS predstavila nove odredbe i proširila njegovu “nadležnost” i na internet. Ali, vladajuća koalicija je imala dovoljno ruku i Zakon je usvojen i stupio je na snagu 25. februara (Službeni glasnik RS broj 11/2015).
Poruka ovog slučaja glasi: nećemo provjeravati objavljene informacije i goniti počinitelje krivičnih djela, već glasnika loših vijesti. Po Zakonu o javnom redu i miru, makar to bilo i na FB. Sad bi valjda svima moralo biti jasno šta je bio smisao promijenjenog zakona.
Zakon o javnom redu i miru u RS-u je entitetski zakon, ali očito je da se primjenjuje na cijeloj teritoriji BiH. To možda i ne bi bilo sporno kad bi ovaj zakon bio to što i treba da bude – da određuje više i manje klasične prekršaje javnog reda i mira. Problem je, međutim, u tome što se njime prostor “javnog mjesta” proširio i na internet i društvene mreže i što je uveo kvalifikacije koje već postoje u drugim zakonima (Krivični zakon, Zakon o zaštiti od klevete itd).
Sa ovlaštenjima koji ovaj zakon daje policiji, moglo bi se čak kazati da je Danijel Senkić dobro prošao. On je “samo ispitivan” u policiji u Tuzli. Da živi u RS-u mogao je biti uhapšen “makar 24 sata”, do podnošenja prijave nadležnom tužilaštvu, kako je to u skupštinskoj raspravi tvrdila opozicija.
KOJA JE PRAVNA OSNOVA ZA TUŽBU?
Šta je ovdje problem? Vlast. Svaka. Izvršna, zakonodavna i pravosudna. Kad pravosuđe ne radi svoj posao, izvršna i zakonodavna vlast nađu rješenje koje će njih štititi i građane onemogućiti u ostvarivanju prava na slobodu mišljenja i prava na primanje i davanje informacija.
Vjerujem da je Danijel Senkić možda otkrio veliki zločin i njegov nastavak. Ali, ako i nije, zašto bi on odgovarao zbog prekršaja po zakonu o zaštiti javnog reda i mira u RS-u? Jer je “uznemirio policajca S.S. u Zvorniku i njegovog tatu”, kao što je pisalo u nalogu za saslušanje? A možda i cijelu policijsku stanicu u tom gradu?
Protiv Danijela Senkića ne bi mogla biti podnesena krivična prijava za “lažno prijavljivanje krivičnog djela” (član 364, Glava 28. Krivičnog zakona RS), jer se to krivično djelo odnosi na prijave zvaničnog karaktera zvaničnim organima (tužilaštvu, policiji itd).
Ako i treba da odgovara, onda Danijel Senkić jedino može biti tužen za klevetu ukoliko bi ga tužio isključivo R.S. i ako bi on (R.S.) mogao dokazati da nije počinio navedeni ratni zločin. Njegov sin, S.S., nema pravnog osnova za tužbu za klevetu. Samo, ako bi R.S. podnio tužbu za klevetu, to bi bilo isključivo njegova privatna tužba s kojom ni policija u Zvorniku, ni u Tuzli, nema ništa.
Mogla je policijska stanica u Zvorniku biti “uznemirena” koliko hoće, ali ona tužbu za klevetu ne može podnijeti. Ne mogu ni pripadnici “bošnjačke političke elite”, koje je on nazvao “debilima debilnim”, ako su i ma koliko bili uznemireni. Danijelova ocjena o njima primjer je vrijednosnog suda o njihovom radu u konkretnom slučaju. Osim toga, oni nisu identifikovani pojedinačno osim kao grupa. Ko god bi i pokušao da tuži – izvrgnuo bi sebe samo većem ruglu.
