Piše: Rasha Abou Jalal

GAZA CITY — Odbijamo da se preselimo na jug. Donijeli smo odluku.

Kao i toliko drugih Palestinaca u Gazi, završila sam u šatoru — trajnom simbolu raseljavanja. Sa mužem i petero djece kampujem na ruševinama u zapadnom dijelu Gaze Cityja. Nemilosrdna izraelska vojna mašinerija nadire prema nama, približava se svakog dana i mi ne možemo ništa učiniti. Ali nećemo otići odavde.

Ne tako davno, živjeli smo u kući moje prijateljice u sjevernom dijelu Gaze Cityja. Naš dom je uništio Izrael nekoliko sedmica nakon početka rata, početkom novembra 2023. Moja prijateljica je pobjegla u Egipat u decembru 2023.

Ali ranije ovog mjeseca, izraelska vojska počela je provoditi plan premijera Benjamina Netanyahua da izvrši invaziju, zauzme i etnički očisti Gaza City te prisili više od milion Palestinaca da odu na jug. Dana 19. augusta, dok su bombe i granate pljuštale, a tenkovi i vojnici se približavali, bili smo primorani napustiti kuću moje prijateljice i preseliti se u ovaj šator koji je moj muž podigao na ruševinama našeg uništenog doma u zapadnom dijelu Gaza Cityja.

Ranije smo bili raseljeni u južnu Gazu — bilo je to gorko iskustvo koje je trajalo 15 mjeseci. Iz našeg doma bili smo protjerani u oktobru 2023, nakon što je Netanyahu naredio svim Palestincima da se isele na jug nekoliko dana nakon početka rata. Poput stotina hiljada drugih, mogli smo se vratiti na sjever tek nakon sporazuma o prekidu vatre u januaru 2024. Taj prekid vatre trajao je samo do marta 2024, kada ga je Izrael prekršio i nastavio svoju kampanju spaljene zemlje.

Naše iskustvo na jugu nikada neće izblijediti iz mog sjećanja. Nikada nismo osjetili ni traga stabilnosti. Bili smo primorani da se selimo ne manje od 13 puta između različitih naselja i gradova — bježeći od bombardovanja, ili tražeći vodu, ili privatnost, ili privid života u prenapučenim skloništima.

Našu odluku da više ne idemo na jug nije pokretala toliko hrabrost koliko odbijanje da ponovo prođemo kroz tu tragediju. Znate li onaj osjećaj kada ste zaglavljeni između dva ne-izbora? Da ostanete tamo gdje jeste, ne znajući šta će se desiti, ili da odete na drugo mjesto, ne znajući šta vas tamo čeka?

Noću, nasilne eksplozije iz istočnih i sjevernih dijelova Gaza Cityja odjekuju kroz tamu, posebno u četvrtima Jabaliya, Al-Saftawi i Abu Iskandar, svega nekoliko kilometara od mene, sada ispražnjenim od stanovnika.

Cilj izraelske vojske u ovim stambenim područjima nije samo da ih zauzme i okupira, već da ih sistematski uništi.

Vojska šalje robotska vozila napunjena eksplozivom u srce stambenih blokova i detonira ih, uzrokujući masovna razaranja. Zatim odlaze u drugo naselje i rade isto. Ubijajući svakoga ko tamo ostane. Njihov cilj je da na ovaj način potpuno izbrišu Gaza City.

Osjećam da uskoro dolazi red na naše naselje. Naše naselje u kojem sada živimo u šatoru, na ruševinama našeg doma, zajedno s hiljadama drugih koji su pobjegli iz svojih kuća u istočnim i sjevernim dijelovima grada.

Roboti natovareni eksplozivom nisu čak ni najstrašnija stvar. Tu su kvadkopteri — mali, bespilotni avioni naoružani bombama i mecima, koje izraelski vojnici daljinski kontrolišu.

Kvadkopteri ispunjavaju nebo svuda iznad Gaze. Pucaju na raseljene ljude i bacaju bombe na krovove kuća u kojima porodice još uvijek borave, prisiljavajući ih da bježe.

Odlučili smo ostati u Gaza Cityju, ali zaista ne znam koliko će ta odluka potrajati. Kako se izraelska vojska sve više približava sa istoka, osjećam da bi naš bijeg na jug mogao biti samo pitanje vremena.

Greška je vjerovati da je jug sigurniji od sjevera. Prije samo nekoliko dana, muž i žena koji su pobjegli iz Gaza Cityja u izbjeglički kamp Nuseirat ubijeni su u izraelskom zračnom napadu. Izraelci su takođe ubili mog kolegu, novinara Hassana Douhana, koji je radio za novine Al-Hayat Al-Jadida, smrtonosno ga pogodivši 25. augusta dok je bio u svom šatoru u oblasti Mawasi kod Khan Younisa. Istog dana, takođe u Khan Younisu, dvaput su bombardovali bolnicu Nasser, ubivši 22 osobe, uključujući pet novinara.

Moja trinaestogodišnja kćerka Saida me pitala: „Možemo li se vratiti u Gaza City ako ponovo budemo raseljeni na jug?“

Nisam imala odgovor.

Ono što mnoge ljude ovdje tjera da ostanu i odbiju raseljavanje jeste osjećaj da će, ako napuste ovaj grad, zauvijek biti protjerani iz Pojasa Gaze.

Nekoliko minuta nakon što me kćerka to pitala, primila sam poziv od sestre moje prijateljice u čijoj sam kući nedavno živjela. Pitala je može li ona sa svojom četveročlanom porodicom doći i ostati u našem šatoru.

Ovaj šator od 16 kvadratnih metara nikako ne može primiti dvije porodice — ukupno 11 ljudi — ali nisam je mogla odbiti. Osjećala sam da to dugujem svojoj prijateljici, koja mi je nekada dala svoj dom da živim u njemu, da zauzvrat ugostim njenu sestru.

Moj muž, šokiran mojim izostankom prigovora, upitao me: „Gdje će oni živjeti? Gdje će spavati? Kako će ovaj šator izdržati?“ Opet nisam imala odgovor i ostala sam nijema.

U Gaza Cityju vlada akutni nedostatak šatora. Većina raseljenih ljudi nema čak ni jedan, a Izrael lažno tvrdi da zatrpava Gazu šatorima.

Cijena šatora dostigla je oko 900 dolara. Prije samo nekoliko sedmica nije koštao više od 70 dolara.

Ovdje je sve postalo sumanuto.

Ubrzo nakon toga, sestra moje prijateljice ponovo je nazvala i rekla da ipak neće doći. Njena porodica odlučila je da pobjegne na jug umjesto da ostane u Gaza Cityju. Rekla mi je: „Trebate razmišljati kao mi. Oni će uništiti ono što je ostalo od grada.“

Desetine raseljenih porodica nastavljaju pristizati u zapadna naselja Gaza Cityja, bježeći od izraelske invazije.

Moja komšinica — žena koju sam nedavno upoznala i koja sada živi u šatoru do mog — upitala me: „Hoćemo li ostati ovdje ili ćemo ići na jug?“ Očekivala je da joj dam odgovor utemeljen na stvarnosti, budući da sam novinarka koja pažljivo prati događaje.

Pokušala sam da je umirim. Rekla sam joj da ne mislim da će izraelska invazija stići do zapadnih naselja u kojima se nalazimo. Da je ova invazija samo pritisak na Hamas za pregovaračkim stolom da prihvati izraelske uslove za okončanje rata, od kojih je najvažniji razoružavanje Hamasa i okončanje njegovog prisustva u Gazi.

Mislim da Izrael koristi palestinske civile kao pijune i sredstva političkog pritiska kako bi postigao ono što ne može ostvariti vojno.

U martu 2025. Izrael je nametnuo glad narodu Gaze sprječavanjem ulaska sve hrane i pomoći kako bi prisilio Hamas na pokoravanje. Do danas je 322 Palestinaca, uključujući 121 dijete, umrlo zbog izraelske politike izgladnjivanja. U međuvremenu, pregovori o prekidu vatre i dalje su u zastoju.

Iako je Izrael krajem maja odlučio da ponovo otvori prelaze i dozvoli ulazak skromnog broja kamiona s pomoći u Gazu, ta pomoć ne dolazi do stanovništva. Izraelski vojnici svakodnevno pucaju na ljude koji pokušavaju doći do hrane. Ili naoružane bande pljačkaju kamione, koji ostaju bez ikakve zaštite jer izraelska vojska namjerno gađa sve zaštitne jedinice koje obezbjeđuju klanovi ili sigurnosne snage Hamasa.

Te bande zatim prodaju ukradenu hranu na lokalnim pijacama po enormnim cijenama koje daleko premašuju kupovnu moć većine porodica, koje su izgubile izvore prihoda tokom rata i sada gotovo u potpunosti zavise od humanitarne pomoći.

Pred svim ovim dilemama, i pred pritiskom pitanja da li ostati u Gaza Cityju ili ponovo bježati na jug, osjećam se izgubljeno u ogromnom labirintu, nesposobna da pronađem bilo kakav izlaz.

Više nemam snage da donesem ispravne odluke. Ne postoje ispravne odluke koje se mogu donijeti. Prepustila sam se nepoznatoj sudbini.

Objavljeno: 29. august 2025.

Izvor: https://www.dropsitenews.com/p/gaza-city-tent-displacement-israeli-attack?utm_campaign=post