Novinar i pisac Ahmed Burić 24. februara 2022. godine, tog teškog dana koji je smrznuo svijet, podsjeća na davnu izjavu Vaclava Havala: “Najveći problem s Rusijom je što nikada ne znate gdje počinje, a gdje završava.” Mada – primjećuju mnogi komentatori na mrežama – dokle god da se legitimna nasljednica SSSR-a proširi, opet završava pred NATO dvorištem, što Vladimiru Putinu nije smetalo da krene u invaziju.

Hrvatski sociolog Srđan Dvornik na Facebooku pokušava racionalizirati upravo taj momenat, neodgonetivo pitanje kakvi imperijalni demoni guraju Putina u osvajačko ludilo: “Kako je moguće predviđati međunarodne poteze ako se akteri ne ponašaju baš racionalno? Kojeg će vraga Rusija dobiti ovim napadom i svom ljudskom patnjom i materijalnom štetom koju će prouzročiti? To da je se svi počnu više bojati jer je pokazala da je sposobna za luđačke akcije? Racionalizacije s navodnom militariziranošću Ukrajine ili predaleko uznapredovalim NATO-om ne vrijede baš mnogo, jer za sve ovo monstruozno suvremeno naoružanje koja hiljada kilometara nije presudna. Jedini ‘smisao’ je proširenje teritorija dominacije, po cijenu širokog domaćeg otpora i masovnog uništavanja svega živog i neživog.“

Sjećanje na devedesete

Većina ljudi na Facebooku, odakle smo crpili sve ove reakcije, ipak ruski napad doživljava emotivno. Sjećanja na devedesete ni nakon tri decenije ne jenjavaju, čini se da im je ovo bila savršena prilika da se pokažu u najgorem svjetlu. “Jutros su me ratne traume spucale nogom u stomak”, napisala je nakon prvih vijesti iz Ukrajine Sarajka Lejla Pašalić. Za veći dio građana Bosne i Hercegovine, jedina forma putem koje mogu percipirati napad na Ukrajinu izgleda vodi kroz želudac, to zborno mjesto na kojem se susreću stres i strah, bol i muka, briga i napetost. Mi kroz njega posmatramo svijet i njegov užas. “Ima li koga da mu se želudac nije u čvor svez’o”, piše novinarka Lejla Omeragić Ćatić. I to je bila jedna od najčešćih reakcija. Amar Numanović sličnu stilsku figuru koristi da bi u kratkoj objavi opisao reakcije međunarodnih organizacija: “Ova saopštenja multilateralnih institucija su toliko banalna, da bi više ugleda sačuvali šutnjom nego dizajniranim postovima na Instagramu. Koliko su mi izokretali želudac od jutros…”

Kada se povede priča o želucu, naučnici sve češće koriste jedan slikovit izraz – drugi mozak. Ukazuje se na “zapanjujuću biološku sličnost” na staničnoj razini između cerebruma i “abdominalnog” mozga, što možda objašnjava i ovoliko prisustvo želuca u reakcijama povodom napada na Ukrajinu. Još jedna Sarajka, Altijana Medić, imala je sličan problem dok je razgovarala sa sinom: “Slike su toliko žive, da prosto nemam zraka. Tri sam ranisana od jutros popila, želudac mi se pod grlo popeo. I pita me Tarik: ‘Je l’ ovo, mama, rat!? A ja… ja kroz njega gledam… ”

Liječnica Amela Kuskunović, uprkos profesionalnom znanju, nije mogla zaobići želudac dok su sve gore vijesti stizale iz Kijeva: “Muči me, boli i pravi gutu u stomaku pomisao da dobro znam šta sad preživljavaju ukrajinske porodice, kako su im koferi spakovani pored vrata, spavaju sjedeći, obučeni, sa stisnutim tašnama u krilu u kojima su dokumenti, nešto malo vrijednog nakita i pasoši. Titraju mi slike zamagljenih stakala na autobusima sa uplakanim ženama i izbezumljenom djecom na krilima… Detonacije, rafali, skršene zgrade. A onda humanitarna pomoć, Ikar, novinari, bolnice, ranjeni civili i borci, ranjena djeca.

A onda neki ‘Dejtonski mirovni sporazum’ i nefunkcionalna država sa idiotima koji je kidaju zubima do uništenja.

Sve znam i daj Bože da im se ne ponovi horor koji smo mi preživjeli i proživljamo već 30 godina.”

„Mene opra PTSP“

Naravno, nije želudac jedini organ kroz koji su traume pohrlile na površinu. Ima toga na sve strane. Evo kako je Putinovu agresiju rat doživio jedan od najagilnijih Facebook komentatora, novinar Almir Panjeta: “Ne znam za vas, ali mene od jutros opra PTSP, baš mi nije dobro, previše me sve podsjeća na ono što sam proživio… Čuvajte zdravlje, raja, ograničite praćenje vijesti koliko god možete, izađite na zrak, ne dijelite svašta po FB, biće fejk njuza k’o u priči, i nadajmo se svi skupa da će ludilo stati što prije jer samo nam je još to ostalo…”

Mostarka na privremenom životu u Australiji, Mina Bašić, kao i svi drugi, posmatra ljude oko sebe, bez mogućnosti da im pomogne: “Večeras Emu u muzičkoj školi čeka nastavnica Miroslava iz Kijeva. Sjedi ispred učionice klavira crvenih očiju, a ja je pitam dobronamjerna, glupa pitanja koja su mene pitali. Kaže da je ona pola-pola i da su svi njeni. Ne razumije zašto Svijet ne učini nešto da ih spasi i pravi planove kako da porodicu dovede ovdje. Strašno je sa strane posmatrati tek početak njenog horora, jer mi znamo šta dolazi, a šta se nikad ne vraća.”

Mnogo je i onih koje ova priča toliko uznemirava da nisu u stanju pratiti detalje. Njihov glasnogovornik mogao bi biti Đurica Štula, Banjalučanin mnogima poznatiji kao Grof Đuras. Kad više ne može stati ni pod koži, ni u želudac, onda čovjek s naših prostora ima pravo da se izmakne: “Glede Rusije i Ukrajine reći ću samo – ne pratim. Ne mogu. Nit šta mogu da im pomognem a samo se stresam. Nek nam je svima Bog na pomoći. Peace & love.”

Crnog humora na mrežama ovih je dana neuporedivo manje nego inače. Izgleda da se ljudima lakše zevzečiti na svoj nego na tuđi račin, i ta se lokalna autoironija sasvim uklapa u užas kojem svjedočimo. Malo je ljudi spremno na šalu. Ali poneki trag humora ipak bljesne, tako bi ovu priču najbolje bilo zaključiti konstatacijom Sarajlije Nasera Husića koji kaže: “Ljudi su se prebacili sa virusologa na geopolitičare za deset minuta.” Ne svi, dodajemo, ali kad se neko rodi kao ekspert, onda je njemu svejedno raspravlja li o vakcinama ili o Sjevernom toku 2. Nama ostalima, koji se baš i ne razumijemo u sva krucijalna pitanja savremenog svijeta, preostaje – želudac.