SMRT KAO CLICKBAIT: Može li se dostojanstveno umrijeti u eri portala?

Profesionalni život Armina Isakovića obilježili su izniman košarkaški talenat i pripadanje prvoj poslijeratnoj šampionskoj generaciji KK Bosna. Njegov privatni život obilježila je strašna tragedija 2008. godine, kada je u stanju neuračunljivosti ubio vlastitu majku

SMRT KAO CLICKBAIT: Može li se dostojanstveno umrijeti u eri portala?

Jedan od ključnih novinarskih principa profesionalnog djelovanja jeste čuvanje dostojanstva sagovornika ili onoga o kome izvještavamo i obzirnost u postupanju sa svim akterima naše priče. Možda se, kao novinari, ni u čemu ne slažemo sa sagovornikom, možda imamo osobne predrasude, animozitete ili netrpeljivost prema osobi, pojavi, događaju o kojem izvještavamo, ali upravo je prvi korak u procesu odlučivanja da li ćemo uopšte i na koji način izvještavati o nečemu prepoznavanje stepena do kojeg možemo ostaviti sve svoje lične stavove po strani i objektivno i obzirno  pristupiti i temi i sagovorniku, čuvajući njegovo dostojanstvo, ali i dostojanstvo sebe kao novinara i svoje profesije.

Jedan od ključnih principa humanog življenja je također obzirnost, odnosno elementarna pristojnost. Ona podrazumijeva poštovanje nekih kodova koji nas čine ljudima, koji pokazuju da smo evoluirali u misleća, razumna bića, koja vode računa da svojim riječima i postupcima ne ugrožavaju i ne povređuju druge.

Šta se, međutim, događa kada sagovornik više nije u mogućnosti da oponira našem novinarskom pristupu njemu ili temi o kojoj izvještavamo a čiji je on dio? Šta kada je predmet priče smrt neke osobe, u čijem se kontekstu onda govori i o njenom životu? Kako smo došli u situaciju da se zanemarivanje profesionalnih principa i elementarne obzirnosti i pristojnosti smatra legitimnim i postaje dominantan pristup izvještavanju o ljudskim tragedijama? Ima li čovjek pravo na dostojanstvo, dok živi ili kada umre, i kako da ga sačuva od nezajažljive gladi portala i publike za krvlju i senzacijom?

Ljudska tragedija kao sredstvo prikupljanja klikova

Ove sedmice je na bosanskohercegovačkim portalima objavljena vijest o smrti Armina Isakovića, nekadašnjeg košarkaša sarajevske KK Bosna. Način na koji su neki portali o tome izvijestili predstavlja primjer besprizorne zloupotrebe ljudske tragedije u svrhu clickbaita i urušavanje svih elementarnih vrijednosti profesije, humanosti i pristojnosti.

Profesionalni život Armina Isakovića obilježili su iznimni košarkaški talent i pripadanje prvoj poslijeratnoj šampionskoj generaciji KK Bosna, koja je 1999. godine osvojila titulu prvaka BiH. Privatni život Armina Isakovića obilježila je strašna tragedija 2008. godine, kada je u stanju neuračunljivosti ubio vlastitu majku.

Dok je većina portala vijest o smrti Armina Isakovića objavila uz izvod iz njegove profesionalne biografije, navodeći kako je „preminuo nekadašnji košarkaš KK Bosne“, „umro član šampionske generacije Bosne“ i slično, portali Avaz.ba i Blic.rs bazirali su se na čin ubistva majke, objavljujući vijest o smrti pod naslovima: „Košarkaški šampion Isaković ubio majku, a sada je strašno umro: Policajac ga je spasio bešenja u zatvoru, izašao je – a onda se razboleo“ (Blic.rs.) i „Nakon teške bolesti umro Armin Isaković koji je prije 12 godina zaklao majku“ (Avaz.ba). Jasno je da su oba pristupa portala (i onih koji su se bazirali na sportsku karijeru i onih koji su se bazirali na ubistvo) selektivna, što je na teorijskoj razini opravdano i legitimno, budući da je suština novinarskog izvještavanja, njegova moć i važnost u društvu, zasnovana upravo na selekciji i onoga o čemu će biti izvještavano i pristupa kako će biti izvještavano. Novinari izborom onoga o čemu izvještavaju i načinom na koji izvještavaju stavljaju neke teme i pitanja na javnu raspravu, oblikuju stavove javnosti o njima, ukazuju na probleme i traže rješenja. Selektivnost treba da bude u funkciji ostvarenja javnog interesa, a ne njegova suprotnost.

I upravo, u konkretnom slučaju, ključna deontološka razlika u selektivnosti u pristupu ove dvije grupe portala zasnovana je na javnom interesu i obzirnosti pri izvještavanju o ličnim tragedijama. Portali koji su se bazirali na sportsku biografiju Armina Isakovića procijenili su da jeste u javnom interesu da se prenese informacija o njegovoj smrti, budući da je bio javna osoba, te postoji javni interes za dijeljenjem te informacije, no pokazali su obzirnost i prema njemu kao osobi koja je umrla i više se ne može braniti od senzacionalističkog pristupa i tabloidizacije tragedije koju je prouzrokovao činom ubistva majke, ali i obzirnost prema majci koja je prije dvanaest godina bila žrtva, ne vraćajući tu temu ponovno na agendu. Pokazali su i obzirnost prema ostalim članovima njegove porodice, izbjegavajući da ih u situaciji koja im je u ovom trenutku tragična i stresna, dodatno traumatiziraju podsjećajući na raniju tragediju.

Šta je, pak, bio javni interes Avaza i Blica na kojem su zasnovali svoj uklon i selektivnost u izvještavanju o ovom događaju? Da li su ispoštovali standarde profesije, javni interes i obzirnost pri izvještavanju o ličnim tragedijama? Član 9 Kodeksa za štampu i online medije kaže sljedeće: Novinari će izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti. Teme koje uključuju lične tragedije će biti obzirno tretirane, a pogođenim ličnostima će se prići diskretno i sa saosjećanjem.“ Da li su Avaz i Blic (koji je, manje-više, samo „prepakovao“ Avazov tekst, dodajući mu još neke elemente senzacionalizma i izdvajajući ih u naslov) prekršili član 9. Kodeksa, trebalo bi da odluči Žalbena komisija Vijeća za štampu u slučaju da dođe do žalbe po osnovu ova dva teksta, no, i ovako laički posmatrano, više je nego jasno da naslovi koji uključuju sintagme: „zaklao majku“, „policajac ga spasio bešenja u zatvoru“ i „sada je strašno umro“ te iznošenje takvih detalja nakon 12 godina nisu u javnom interesu, nemaju nikakve obzirnosti, diskretnosti, ni saosjećanja. Posljednja rečenica u oba teksta koja implicira da je Isaković „vraćen u normalne tokove društva“, posebno kada se dovede u vezu sa naslovom Blica („izašao je, a onda se razboleo“), gotovo da implicira da je Isakoviću ubistvo majke oprošteno, da se vratio normalnom životu kao da se ništa nije dogodilo, a onda ga je, kako sugerira Blic, stigla karma, pa se razbolio. Ovakav pristup ne samo da je činjenično nezasnovan, tendenciozan, senzacionalistički, tabloidan i profesionalno nedopustiv nego je i neljudski i nepristojan. Čovjek se kad ga pročita može samo zapitati: čemu? Je li doista svačija smrt samo povod za clickbait i je li profit od tog clickbaita toliki da vrijedi zanemariti sve profesionalne i ljudske principe i vrijednosti?

Većina portala također je zabranila komentarisanje ove vijesti (neki su, istina, imali otvorene komentare, pa su ih na molbu čitatelja zatvorili), što je također odraz elementarne pristojnosti kada se radi o vijesti o nečijoj smrti, kakav god stav ili odnos prema umrlom imali i mediji i javnost. Kako smo rekli u uvodu, time se prije svega čuva dostojanstvo sebe i svoje profesije, a potom i onoga ko je predmetom priče, ko god on bio. Portali koji su se opredijelili za tabloidni pristup ovoj priči ostavili su i otvorene komentare ispod samog teksta, i potpuno nemoderirane komentare na svojoj Facebook stranici, ponovo time nanoseći najviše štete porodici umrlog i njegovoj majci, budući da se puk, također bez imalo milosti i skrupula, masovno „zabavljao“ prepričavajući detalje njene smrti, rekla-kazala uzroke ubistva, usput iznoseći i svoje „nade i očekivanja“ u pogledu Božije kazne za ubicu. Horor u tekstu koji je proizveo horor u komentarima, tako bi se ovaj antinovinarski pristup mogao opisati.

Crnohronično antinovinarstvo i jedan lični stav

Primjer izvještavanja o smrti Armina Isakovića nije, nažalost, usamljen primjer crnohroničnog clickbait antinovinarstva. Gotovo svakodnevno svjedočimo strašnim kršenjima novinarskih principa i ljudskih vrijednosti u izvještajima o porodičnom nasilju, ubistvima iz osvete ili zbog svađe u porodici ili komšiluku, samoubistvima i slično. Cilj takvih tekstova je izazvati pažnju, izazvati emociju, uzburkati strasti. Oni su svrha sami sebi, na izvjestan način, ali čine nemjerljivu štetu i po novinarstvo i po društvo. Ljestvicu ljudskosti u proizvodnji i konzumaciji takvih low taste sadržaja, koji zadovoljavaju gotovo animalne strasti, spustili smo toliko da niže skoro da i ne može. Ostaje pitanje kada ćemo i gdje, i kao novinari profesionalci i kao ljudi, reći: dosta je?!

Naposlijetku, sasvim lično: Armina Isakovića sretala sam na hodnicima sarajevske Prve gimnazije i gledala na parketu Skenderije. I danas pamtim trenutak osjećaja jeze i užasa koji me obuzeo kada sam na jednoj sarajevskoj televiziji vidjela snimak njegovog privođenja u prostorije MUP-a Kantona Sarajevo. Pored činjenice da je bila riječ o tragediji jedne porodice i užasu koji je počinio neko koga sam površno poznavala, ali koga nisam mogla više prepoznati iza tog praznog pogleda kojeg zumira kamera, pitala sam se ne samo kako se osjeća njegova porodica kada na televiziji, zajedno sa svima nama, gleda live prijenos traume u kojoj su se odjednom zatekli, nego i kako se osjeća onaj ko je iza te kamere koja tako nemilosrdno zumira čovjeka u teškom psihičkom stanju koji je upravo počinio zločin? Pomisli li kamerman i novinar, ne na javni interes i odgovornost i obzirnost u ovakvim situacijama, nego na svoj želudac? Etičnost u novinarstvu mjeri se vlastitim želucem: ako ste čovjek, on će vam reći da nešto ne radite dobro kao novinar (da parafraziram Viktora Ivančića). U posljednjih 12 godina, izgleda, i kao novinari, i kao publika, ojačali smo svoje želuce, a otupili oštricu pristojnosti, obzirnosti i odgovornosti. Poraz je to. I novinarstva. I ljudskosti. Privremen ili trajan, na nama je da odlučimo, prije svega kao ljudi, tek potom kao novinari i publika.

About The Author