KO SE PROTIVI PROMJENAMA U OBRAZOVNOM SISTEMU?

Šokirana sam stavom nastavnog osoblja koje traži odgovor na pitanje ko će platiti njihov prevoz do hotela ili dane provedene na treningu kad svi znamo da imaju redovne plate, topli obrok, prevoz i sve benefite kolektivnih ugovora

KO SE PROTIVI PROMJENAMA U OBRAZOVNOM SISTEMU?

Saga sa kupovinom udžbenika u Kantonu Sarajevo za osnovnoškolce upravo kulminira kako u realnom tako i u virtualnom prostoru, te uglavnom vri u loncu zbilje obrazovanja u našem kantonu.

Nakon odluke Ministarstva za odgoj i obrazovanje u KS da će Ministarstvo kupiti udžbenike za đake od V do IX razreda, postavilo se pitanje a ko će kupiti udžbenike za one od II do IV razreda, jer je već uvriježena praksa da svi prvačići dobijaju kako udžbenike tako i ruksake i školski pribor od općina u kojima žive, odnosno gdje su upisani u škole.

Reforma iznenadila sindikat

Po starom dobrom narodnom običaju „kad masa zatalasa“, lokalne zajednice u KS-u su pod pritiskom javnosti i roditelja, po principu domino-efekta, jedna po jedna, donosile odluke o finansiranju kupovine udžbenika, odnosno budućoj refundaciji troškova za kupovinu istih. Mora se priznati, uz gromoglasan pljesak „mase“

Usred kulminacije dešavanja izašla je i vijest o početku primjene predmetnih kurikuluma, pa je Press služba Vlade KS izdala sljedeće saopćenje: „Ministrica za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović najavila je da će od septembra ove školske godine početi primjena predmetnih kurikuluma u učionicama i to u prvom i petom razredu osnovne škole, prvom razredu srednje škole za sve općeobrazovne predmete, te predmete koji se izučavaju po prvi put u osnovnoj školi u predmetnoj nastavi, kao što je naprimjer Fizika u 7. razredu i Hemija u 8. razredu.”

Rad na pokušaju reforme obrazovanja u KS-u traje preko 10 godina, a na samoj kurikularnoj reformi više od tri godine. Svima je jasno da obrazovni sistem kakvog imamo ne odgovara ni nastavnom osoblju, ni učenicima, ni roditeljima, ni Ministarstvu, a sam ishod učenja najbolje opisuju rezultati PISA testiranja iz 2018. godine gdje je konstatovano da je svaki drugi učenik u BiH funkcionalno nepismen! Godine pandemije koronavirusa i online nastave su dodatno usložnile stvari u obrazovnim procesima, pa nam je pandemija samo pokazala koliko smo tehnološki i kreativno zaostali kao sistem i kako smo daleko od naprednih rješenja primjerenih za ostatak evropskih zemalja. (Zemlje kao što su Singapur ili Finska nećemo spominjati, oni su za nas „treća planeta“.)

Nakon svega što se izdešavalo, Sindikat predškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja u BiH dao je prije nekoliko dana saopćenje u kom se, između ostalog, navodi da im je najavljena kurikularna reforma „servirana preko noći“ i da im je neprihvatljiva obuka u lokalnom hotelu. Postavlja se pitanje ko će im platiti rad po novim kurikulumima, a mislim da sam negdje pročitala i pitanje ko će nastavnom osoblju platiti prevoz do hotela.

Kurikularna reforma

Opsežan je bio kako proces pripreme tako i same izrade kurikularne reforme, i ništa ovdje nije servirano preko noći.

Prvo je sastavljena „ekspertna grupa“ za izradu predmetnih kurikuluma, dopadali se nama njeni članovi ili ne. Unutar nje su se u prethodnim godinama desila neka previranja pa su neki dali ostavku, a imenovani su drugi članovi. Nakon same izrade, postavljena je na zvanični web site Ministarstva i otvorena je mogućnost za sve komentare, prijedloge, sugestije. Dakle, svako ko je htio, mogao je pročitati i dati svoje komentare i sugestije. Potom je Ministarstvo objavilo javni poziv za recenzije, a na isti se mogao prijaviti svako ko je ispunjavao kriterije poziva.

Osobno sam nakon pomnog čitanja dala zvanične komentare, a ispred organizacije koju vodim, odnosno nakon komuniciranja sa roditeljima djece sa poteškoćama u razvoju, jer je u cijelom procesu izostavljen prilagođeni plan i program u kontekstu naše djece, i reagovala na činjenicu da se unutar kurikularne reforme ne prepoznaje ono što zovemo „inkluzivna nastava“. Međutim, činjenica je da je cijela reforma okrenuta učeniku kao pojedincu, odnosno da se prati svako dijete ponaosob na način da se nude specifični ishodi učenja primjereni za svako dijete. U međuvremenu sam razgovarala sa nekim od članova radne grupe i tražila odgovore na pitanja šta je zamišljeno za djecu koja trebaju Individualni prilagođeni plan (IPP) ili Individualni edukativni plan (IEP), ili specijalno obrazovanje u cijelosti, i došla do odgovora kako su našu djecu eksperti naprosto „zaboravili“ u čitavom tom procesu.

Po stavovima nekih od obrazovnih radnika koje vidimo u javnosti, jasno je da nisu ni pročitali ponuđena rješenja, a kamoli dali svoj doprinos u kontekstu komentara.

Kako god, odnekud se mora već jednom krenuti, jer od same priče o reformi, rezultata nikada neće biti. Šokirana sam stavom nastavnog osoblja koje traži odgovor na pitanje ko će platiti njihov prevoz do hotela ili dane  provedene na treningu kad već svi znamo da imaju redovne plate, topli obrok, prevoz i sve benefite kolektivnih ugovora. U zemlji i kantonu gdje neki od radnika rade po 12 sati na nogama a nemaju nikakva prava, ni približno radnicima u obrazovanju. Uz puni respekt prema floskuli da nam od obrazovnih radnika zavisi budućnost sopstvene djece, rekla bih da zavisi i od kasirke u nekom od tržnih centara, jer nam djeca ne bi mogla jesti dok ne kupimo hranu i ne platimo je na kasi. Pa da budemo do kraja iskreni, u ovom gradu i državi plate treba povećati onima koji se svaki dan kao lavovi bore da donesu hljeb na sto svojim porodicama, nemaju bolovanja, odmore, kolektivne ugovore i sindikate, stoički i u tišini podnose sve nedaće samo da bi radili i mogli prehraniti svoje porodice.

Sa sigurnošću mogu reći da smo mi roditelji djece sa poteškoćama u proteklih 30 godina najviše na svojoj koži osjetili koliki je otpor obrazovnih radnika prema bilo kakvoj promjeni, koliko su vrlo često nefleksibilni i zatvoreni u naporima da ponude kreativna i učinkovita rješenja za mališane koje se ne može „staviti“ u kutiju jednoobraznosti. Kad bi ljudi čuli samo neke od priča koje smo mi doživjeli sa svojom djecom, sigurna sam da ne bi ni vjerovali na kakve prepreke naša djeca nailaze.

Tačno je da su kupljeni udžbenici za osnovnoškolce klasično predizborno podilaženje potencijalnim glasačima, tačno je i da su zastarjeli za provođenje kurikuluma, tačno je da će novi plan i program naići na hiljadu prepreka i nejasnoća, ali je apsolutna istina da su neki savjesni obrazovni radnici, učitelji i nastavnici sa svojom djecom u svojim učionicama sve ovo radili i godinama unazad i bez toga da im je trebala neka reforma na papiru. No po previranju u javnosti, jasno je da ih je jako malo.

About The Author