Elmedin u Dubaiju
Milorad Dodik već mjesecima ponavlja da sarajevski proces nije suđenje njemu, nego Republici Srpskoj. Kako i zašto, to znaju samo on, njegovi komentatori i RTRS. Dragan Čović godinama sopstvene interese pakuje pod logom firme, odnosno nevladine organizacije zvane HNS, tvrdeći da je hrvatski nacionalni interes osnovni motiv njegove borbe, a HNS političko tijelo relevantnije u globalnim razmjerama od Vijeća ministara i Vlade Federacije zajedno.
Ono što tako efektno razviju Hrvati i Srbi ne može mašiti Bošnjake ni pod razno. Elmedin Konaković je, povodom sve izrazitijih sumnji da se u Dubaiju veselio s dijasporom sumnjivih radnih aktivnosti, ladno izjavio da je to napad na Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Vidi se da se čovjek razvijao u obzoru Političke akademije Stranke demokratske akcije. Tim povodom Senad Avdić lucidno zaključuje da, glede svečane i radne posjete prebogatom emiratu, niko ne pominje ministarstvo, niti je iko živ, kad je Dodik priprijetio izvjesnim snimcima, pomislio na Edina Fortu ili Nermina Nikšića.
Da svedemo priču – suđenje Miloradu Dodiku je suđenje jednom čovjeku, a ne kompletnom entitetu. Južna interkonekcija u Posušju je bizarni interes Dragana Čovića i možda još koje suspektne spodobe iza njega, nikako hrvatskog naroda. Optužbe za narko-druženja nikako se ne odnose ni na MIP, niti na Trojku, samo na Elmedina Konakovića. Vrijeme je da se u ovoj zemlji konačno prestane s praksom po kojoj su prestupi i koristi bilo koje vrste isključivo individualni, a posljedice obavezno kolektivne. Slatko se sakriti iza naroda, samo što račun na kraju plaćaju baš one zajednice u ime kojih vajni individualci griješe.
Valentin u Mostaru
Osuđeni ratni zločinac Valentin Ćorić, prosvjedujući protiv prosvjeda protiv njegove promocije, kaže – nemojte suditi knjizi koju niste pročitali. Formalno, Ćorić je u pravu. Suštinski, reakcije i nisu bile usmjerene na knjigu, no na autora i sam čin promocije. Tek nekoliko dana ranije gradonačelnik Mostara u naletu neviđenog primitivizma obrušio se na ostarjele antifašiste koji drugu godinu za redom ne mogu prošetati do Partizanskog groblja. Bio je to verbalni napad nezabilježen u modernoj historiji političkog Mostara. Mario Kordić poslije se neuspješno vadio izjavom da ga iz takta izbacuju ljudi koji insistiraju na prošlosti, pošto on kao moderan politički čimbenik želi svoj grad okrenuti budućnosti. I okrenuo ga je tako što je u javnoj ustanovi odobrio promociju knjige ratnog zločinca.
Sve kad se sabere, najvažniji turistički biser Bosne i Hercegovine svijetu i turistima šalje užasnu ideološku poruku, a Kordić se konačno autovao, što i ne mora biti tako loše. Građanima je uvijek dobro da znaju s kim imaju posla.
Gradonačelnici
I nije Mario Kordić jedini gradonačelnički problem u BiH. Sarajevo i Banja Luka dijele sličnu muku. Kada su se tek pojavili, Kordić, Benjamina Karić i Draško Stanivuković ličili su na neke nove snage, bili su osobe koje obećavaju. Kako vrijeme odmiče, jasno je da su sve samo ne politički pomak ka boljem. Draško Stanivuković danas je pouzdani saveznik Milorada Dodika, njegova velika lokalna podrška. Dodiku je važniji od pola SNSD-a.
S druge, odnosno treće strane, ne prođe ni jedan jedini tjedan a da Benjamina Karić nekom nespretnom izjavom ili istim takvim političkim potezom ne izazove javno zgražavanje. Njen pokušaj da procjenjuje ljudskost jednoj sarajevskoj režiserki i zagrebačkom piscu promašaj je kakvih se do sada nagomilalo za pristojan zbornik radova. Sve što kaže ili uradi danas demantirat će ili riječju ili djelom sutra. Ako povodom Nizaminog ubistva uslika haljinu i teatralno odustane od crvenog tepiha, kada u Tuzli bude ubijena Amra, mirno i dostojanstveno će obući neku sličnu dizajnersku kreaciju i odlepršati na olimpijski dernek. Političko pamćenje građana ionako traje jedan, eventualno dva dana.
Traže se novi gradonačelnici, ova omladina nije položila ispit. Imamo li kakvih penzionera u šteku?
