Dok je u rano popodne petog aprila 1992. godine trajao podli napad srpskih stranačkih jurišnika na Policijsku školu na Vracama, a ozlojeđeni građani popunjavali plato ispred Skupštine Bosne i Hercegovine, u zgradi Izvršnog vijeća održavala se sjednica republičke Vlade.

Radovan Karadžić je tih dana pozvao srpske (SDS-ove)  ministre da napuste Vladu, pa se nije znalo u kojem je sastavu kabinet predsjednika Jure Pelivana uopće zasjedao. Nakon što je sjednica završena, iz pravca zgrade Izvršnog vijeća, preko bijelih ploča prema ulazu u Skupštinu, žurno se zaputilo nekoliko ministara. Prolazili su, jedan za drugim, kroz špalir nervoznih, ljutitih građana. Iz blizine sam sa radosnom nadom primijetio da se među ministrima nalazi Miodrag Simović, potpredsjednik Vlade. Dakle, ipak nisu svi poslušali Radovana! Nekoliko minuta ranije MIG-ovi JNA su u niskom letu udarnički probijali zvučni zid iznad Sarajeva. Građani ispred Skupštine postali su još nervozniji. „Eno Simovića, fatajte ga živog“, podvrisnuo je neki idiot iz mase zloupotrebljavajući bijes okupljenih i fokusirajući ga na potpredsjednika republičke Vlade: špalir građana se učas pretvorio u „toplog zeca“. I dan-danas mogu bez napora prizvati tu scenu i rekonstruirati svaki njen odvratni detalj: rulja nasrće šakama na Miodraga Simovića kojeg svojim tijelom štiti Jerko Doko, ministar odbrane. Bezbroj sam puta ulazio u Skupštinu BiH i svaki put bi se automatska pokretna vrata otvorila kad bih stao nogom na metar udaljenosti od njih, ali toga dana su zaštekala dok ih je Simović pokušavao aktivirati. Za to vrijeme, Doko koji ga je pokrivao rukama i robusnim tijelom formata trokrilnog ormara, dobijao je pregršt ozbiljnih udaraca. Poneki aperkat bi se uspio provući ispod njegovih ruku i završiti u Simovićevim rebrima. Nekako su se ipak uspjeli domoći Skupštine i nestati u njenim labirintima. Nekoliko sati kasnije, to isto će uraditi hiljade građana.

Zašto se ovako jasno i precizno sjećam tog ružnog događaja? Zato što se sve ove godine sjećanje na njega pretvorilo u evociranje i suočavanje sa vlastitim stidom sadržanim u pitanju: zašto ja nisam reagirao na način na koji je to uradio Jerko Doko, nego sam stajao i mirno posmatrao nešto što je lako moglo prerasti u linč? Simović je, pored ostalog, bio prethodnih mjeseci kolumnista novine koju sam uređivao, što je moje indiferentno nečinjenje činilo još šupačkijim.

Miodrag Simović je, kao što je poznato, ostao u ratnoj Vladi BiH još najmanje godinu dana. Kako je i pod kojim okolnostima otišao iz Sarajeva, djelomično mi je poznato. Znam da nije iznenada zbrisao, nego je to učinio uz znanje, možda i podršku, bošnjačkog državnog vrha.

Prošlog petka, dakle trideset i jednu godinu kasnije, ponovo su „ogorčeni“ građani ispred parlamenta (ovog puta federalnog) ministre i poslanike „fatali žive“ i zasipali pesnicama, vrijeđali i ponižavali. Za razliku od aprila 1992., ovoga je puta rulja bila organizirana, usmjeravana i precizno navođena. Stradali su i novinari onih medija protiv kojih organizatori protesta, Stranka demokratske akcije, mjesecima harangira. Ta je stranka iz memljivih budžaka svoje decenijama njegovane duboke države, i paralelnog polusvijeta, aktivirala islamističke predatore: poznato je da se niko bolje i ratobornije od njih ne bori za građansku državu i sekularno društvo. Ako su vas scene nasilja ispred federalnog parlamenta na trenutak podsjetile na nedavni krvavi pir nad LGBT aktivistima u Banjaluci, niste u krivu, niti ste islamofob. I ponašanje policije u oba događaja je bilo identično, kukavičko i pristrasno.

Miodrag Simović je prije nekoliko mjeseci prestao biti sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, otišao je u penziju. Njegovo mjesto je ostalo nepopunjeno, pa je Zdravko Knežević trenutno jedini sudija Srbin u Ustavnom sudu. Prošle nedjelje, Dodik i njegovi parlamentarci su ga pozvali da napusti tu funkciju dok se… ne znam više šta tačno ne desi i koja Dodikova želja ne ispuni. Knežević se još nije odlučio, na bolovanju „čuva rezultat“. A da je Simović još ustavni sudija, da li bi odbio poslušati Dodika, kao što je 1992. ignorirao Karadžića? Iskreno, ne vjerujem da bi po drugi put sebi dopustio mogućnost da ga ispred parlamenta, ili Ustavnog suda u Sarajevu, spontano kao prije tri decenije, ili organizirano kao prošlog petka, SDA-ov Klub (uličnih) boraca za ustavni poredak „hvata živog“…

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.