Sama ideja proslave Nove godine djeluje prilično bizarno. Nova godina, naime, nije ništa drugo doli naziv za kraj jedne revolucije. Srećom, nije riječ o završetku ustanka novog proletarijata protiv neljudskih uvjeta rada okriljenih neoliberalnim kapitalističkim modelom svjetske ekonomije, niti o kraju pobune građana Bosne i Hercegovine protiv plemenskih poglavica i njihovih kriminalnih i ratnohuškačkih aktivnosti. Te pobune tek čekaju svoj povijesni trenutak. Ovdje se radi o kraju Zemljine revolucije, jednom običnom završetku ciklusa gibanja oko Sunca i početku novog, budući da je Zemlja kontinuirani revolucionar, za razliku od nas kojima je revolucija tek intelektualni opijum i sredstvo nadraživanja. Slično proslavi rođendana, naše bilježenje protoka vremena koje nazivamo godinom, zapravo je prilično tjeskoban podsjetnik na vlastito starenje i prolaznost. Da to ne bismo osvijestili, organiziramo vesela slavlja uz puno buke, hrane i pića, pjesme i zabave. I nismo prvi. Stari su Rimljani u ovo doba godine slavili Saturnalije. Prinosili su žrtve u čast boga Saturna, organizirali javne pijanke, poklanjali jedni drugima darove i maskirali se, a nerijetko hodali i sasvim goli. Muškarci i žene su zamjenjivali odjeću, robovi i gospodari društvene uloge, a bilo je dozvoljeno i kockanje, koje je inače bilo strogo zabranjeno. Saturna su slavili kao boga zaštitnika poljoprivrednih radova, posebno žetve i sjemena. Simbolika je razumljiva, nakon zimskog solsticija i najduže noći u godini, ona postaje sve kraća, dan sve duži, a priroda se počinje pripremati za proljetno rađanje.
Zlokoban razlog
Međutim, ima još jedan razlog slavljenja Saturna, mnogo zlokobniji od ovog optimističnog posvećenja proljeća. Saturn se ranije, dok još nije postao Rimljanin, kod Grka zvao Kronos. Zbog sličnosti njegovog imena s grčkom riječi za vrijeme (hronos), Grci su ga doživljavali kao boga vremena koji odsijeca spolovilo svom ocu te proždire vlastitu djecu. I upravo se o tome i radi, iz godine u godinu sa svakim novim krugom oko Sunca, naša moć je sve manja i vrijeme nas pomalo proždire. U “Sonetima Orfeju”, Rainer Maria Rilke pita: “Postoji li zaista vrijeme, ono koje razara? Jesmo li, zaista, kako nas sudba pokušava uvjeriti, slabi i krhki u nepoznatom svijetu?”.
No, bizarnost se tu ne iscrpljuje. Ma koliko proslava Nove godine sama po sebi bila čudna, ima i čudnije. Hoteli širom naše zemlje u zlatno doba prije korone, često su, uz proslavu dočeka Nove godine, za nešto manji novac organizirali i reprizu dočeka. Radi se o nezgrapnom marketinškom pokušaju protezanja novogodišnje večeri na dvije. Tako bi se, dan nakon dočeka Nove godine, ta ista nova godina dočekala još jednom, jednako nova. Ideja organizatora sasvim je jasna – Zašto bismo se započinjanjem novog kalendarskog ciklusa okoristili samo jednom kad možemo dvaput? Fata jest Fata, ali dvaput je dvaput.
Zamislimo da nam poznanik u prolazu dobaci kako ima genijalnu poslovnu zamisao o dvostrukoj prodaji novogodišnjih aranžmana pa nam onda, uz čašicu dvije, ispriča cijeli ovaj nadrealni koncept. Ne bismo li mu se od srca nasmijali gledajući ga takvog, skromnih misaonih mogućnosti i poslovno apsolutno nesposobnog, ali zato duhovitog? Kako to misliš, pitali bismo, zar će se ljudi praviti kao da nova godina nije započela i napeto odbrojavati sekunde do ponoći, a onda se sretno zagrliti, izljubiti i čestitati jedni drugima Novu godinu? Pa iako ova poslovna ideja djeluje kao uvreda čovjekovim intelektualnim sposobnostima, totalni krah i nešto što nema nikakve šanse za uspjeh, ona začudo uspijeva i donosi prihode. Ali, kako, pitat ćete. Kako nam je moguće glumiti napeto iščekivanje, odbrojavanje i radost trenutka u kojem otkuca ponoć te pritom uživati u vlastitoj samoobmani? A onda opet, sve je moguće ljudima kad su u stanju, nekoliko dana prije vjenčanja, upriličiti organiziranu probu vlastitog vjenčanja. Kao da nije dovoljno i jednom, oni se u par dana ožene dvaput. Tijekom probe par, naime, proživi simulaciju cijele ceremonije, izreknu zavjete i pred svećenikom sklope sveti savez s figom u džepu pa se onda s rodbinom i prijateljima provesele da bi sve to isto ponovili dan, dva kasnije, ali ovoga puta zapravo i bez fige u džepu. Valjda. I tako, ljudi ne nalaze ništa paradoksalno u tome da plate reprizu dočeka Nove godine. Ali, nije li svaki doček Nove Godine zapravo tek fikcija proizašla iz ljudskog pokušaja da protoku vremenu da neki smisao? Time što ga mjerimo, činimo da postane bliska i razumljiva, gotovo objektivna kategorija, a ne tek subjektivni uvjet spoznaje.
Kalendarska fikcija
Kakav značaj Nova godina ima u našim životima? U ovu kalendarsku fikciju proizašlu iz opažanja kruženja Zemlje oko Sunca, u završnu, a ujedno i početnu točku ove putanje, u stanju smo utisnuti sve što nas tišti i čemu se nadamo. Na taj dan, više nego u ostale dane tijekom godine, donosimo odluke o promjeni životnih navika poput, primjerice, odluke da više nećemo po cijele dane tupo buljiti u mobitel. Novi krug, novi početak i novi mi, bolji i usavršeniji. No, entuzijazam novogodišnjih odluka obično ne traje dugo pa one rijetko bivaju uspješno realizirane, što ne umanjuje našu entuzijastičnost u trenutku njihova donošenja.
Kad računalo ili drugi uređaj počnu štekati i praviti greške, jedna od općepoznatih, omiljenih i prilično učinkovitih metoda popravljanja je resetiranje isključivanjem i ponovnim uključivanjem uređaja. U simboličkom smislu, Nova je godina upravo to, dajemo sebi priliku da krenemo iznova i profunkcioniramo kao najbolja varijanta sebe, ostavljajući stare greške za sobom. Pa ako ne uspije otprve, nije važno, uvijek postoji repriza.
