Vjerovatno je do većine doprla vijest o srbijanskoj doktorici koja se usmrtila ubodima nožem u srce. Srbija se u regiji može pohvaliti najkonkurentnijom tabloidnom produkcijom, pa su se ondašnji portali prošlog mjeseca takmičili u izvještavanju o ovom slučaju. Priča je danima eksploatisana, stalno su joj dodavani novi elementi i cijeli prosede je nalikovao na onaj kada se izvještava o nekom prilično zanimljivom ubistvu.

Autori članaka su se, u želji da otkriju razloge samoubistva, upuštali u prave detektivske avanture rekonstruisanja zločina. Analizirali su njene statuse na Facebooku i čitali u njima oproštajne poruke, intervjuisali komšinice i poznate ličnosti za mišljenje, donosili ‘ekskluzivne fotografije’ s mjesta nesreće, kontaktirali eksperte koji su otkrivali ‘šokantne detalje’ o načinu samoubistva (zašto se, npr., doktorica ubila nožem, a ne žiletom), a u cijelu stvar su se uključili i domaći portali poput Hayata, Radio Sarajeva, portala Novi.ba i dr.

Iako samoubistva predstavljaju svakodnevnicu u crnim hronikama, ne sadrži svako elemente od kojeg se može napraviti ovakvo medijsko čudovište, pa je razumljivo zbog čega su se novinari ‘naložili’ na ovaj slučaj. Žrtva je bila poznata i uspješna plastična hirurginja koja je operisala tamošnji estradni jet set, dok je sam način ubistva bio prilično neuobičajen. Čitatelji su cijelu priču gutali poput krimi sapunice, pa je bilo potrebno stalno dodavati nove detalje. Međutim, iako je razumljivo, ne znači da je i etično i profesionalno, i ovaj primjer, zapravo, odlično pokazuje kako se ne bi trebalo izvještavati o samoubistvu.

U odličnom članku na stranici Medijska pismenost nailazimo na savjete kako (ne)bi trebalo izvještavati o samoubistvu. Tako treba izbjegavati pretjerivanje i detaljisanje te opise samoubistva treba svesti na najmanju mjeru. Fotografije samoubice, mjesta zločina i svega povezanog s njima trebale bi se izbjegavati, dok su ovdje masovno korištene. Također, ne bi se trebalo upuštati u pretpostavke o razlozima samoubistva i bilo čemu davati senzacionalistički ton, što je ovdje višestruko prekršeno. Osim što je degutantno i vrijeđa porodicu žrtve, ovakvim izvještavanjem se više potiče radoznalost čitatelja nego što se pobuđuju žaljenje i saosjećanje. Potom, istraživanjem ‘misterija’ zbog kojeg se žrtva navodno ubila zapostavlja se najvjerovatniji razlog zbog kojeg se ubija većina ljudi – narušeno mentalno zdravlje i depresija.

Povećanje svijesti o uzrocima

Nasuprot ovakvim živopisnim i detaljnim rekonstrukcijama samoubistava najčešći su, ipak, prosti izvještaji u Crnoj hronici, zasnovani na policijskim izvorima. U njima se navodi da je lice tih inicijala izvršilo samoubistvo na tom mjestu i na taj način. Nekada su opremljeni slikom s mjesta događaja, a nekada neutralnom fotografijom. Kad je riječ o poznatijoj ličnosti, zna se navesti ime i prezime samoubice, kao što vidimo na Klixu, premda je stil i dalje policijski štur. Međutim, iako su ovakve vijesti korektne i primjerene rubrici u kojoj izlaze, one ne dovode do povećanja svijesti o problemu samoubistava. A da bismo se uvjerili da taj problem postoji, potrebno je samo da nekoliko dana uzastopno pratimo crne hronike pa da uvidimo da ima elemente epidemije.

Prema navodima Svjetske zdravstvene organizacije, svakih 40 sekundi neko na svijetu izvrši samoubistvo i godišnje se ta brojka kreće oko milion. U našoj zemlji se broj kreće od 450 do 500 samoubistava godišnje. Ovo znači da se svaki dan u BiH ubije jedno ili dvoje ljudi, a prema nekim pokazateljima ove godine bi, zbog pandemije i psihičkih tegoba uzrokovanih koronom, ta brojka mogla biti i veća. Zato od ove teme ne treba zazirati, niti se prema njoj postavljati kao da se ne može desiti nama i dragim nam ljudima, jer nas brojke, naprosto, demantuju. Umjesto toga, trebalo bi je „udomaćiti“, učiniti bližom svima u smislu povećanja svijesti o samoubistvu, da bi se ono preveniralo. To se može uraditi ako se u članku spomene da iza samoubistva najčešće stoji neka netretirana (ili loše tretirana) psihička bolest. Među samoubicama je, ipak, najveći broj onih koji su patili od depresije i drugih mentalnih oboljenja, pa to treba staviti u prvi plan kao i stručnjake kojima se može obratiti. Novinari često griješe kada stvar posmatraju pojednostavljeno i daju sebi za pravo da pretpostavljaju o razlozima za samoubistvo nakon svjedočenja osoba koje su poznavale samoubicu, pa kažu da razlog, npr., leži u „lošim ocjenama“ ili „nesretnoj ljubavi“. Ovo osim što je, vjerovatno, pogrešno – ne vodi ničemu.

Preventivno djelovanje može smanjiti broj samoubistava, a većina problema se može riješiti ako se blagovremeno potraži pomoć. Depresivni ljudi obično misle da je njihov problem nerješiv i da su došli do kraja te je njihovo razmišljanje u tolikoj mjeri pomućeno da, jednostavno, ne mogu vidjeti izlaz. Zato bi ovakvi članci mogli pomoći nekim potencijalnim samoubicama i možda spriječiti neka buduća samoubistva.

Copy cat samoubistva ili Wertherov efekat

Pretjerano opisivanje samoubistva i navođenje previše detalja, koje smo gore spomenuli kao nešto što bi trebalo izbjegavati, može voditi do tzv. zaraze samoubistvima. Kada se previše bavi likom i djelom samoubice ili, npr., analizira njegovo/njeno oproštajno pismo, to može dovesti do identifikacije čitatelja s njima i uvjerenja da im ni samima ne preostaje drugi izlaz. Zabilježeni su povećani brojevi samoubistava nakon što se ubije neka poznata osoba, jer se u tim slučajevima taj čin idealizira ili „glamurizira“, a među samoubicama je najviše psihički labilnih osoba, tinejdžera i mladih na početku dvadesetih. Historija prvi put bilježi ovakve slučajeve nakon objavljivanja Goetheovog romana „Jadi mladog Werthera“, krajem 18. vijeka, a isto se desilo i nakon romana „Ana Karenjina“. Prisjetimo se da su oboje bili romantični junaci koji su se ubili zbog nesretne ljubavi, čime se njihov čin idealizirao pa su se za njima poveli i mnogi drugi nesretni u ljubavi.

Kasnije se ova pojava javljala često nakon samoubistava slavnih osoba, rock muzičara ili umjetnika, a jedan od zadnjih valova desio se 2017. godine, nakon prikazivanja američke tinejdžerske serije 13 Reasons Why. U njoj glavna protagonistica pripovijeda razloge zbog kojih se ubila, što je vodilo do povećanog broja samoubistava tinejdžera koji su se identifikovali s njom i podsjetilo na veliku odgovornost koju mediji imaju u prikazivanju samoubistava. Mediji zaista, kao što smo mogli vidjeti, mogu da spriječe ili pak nagovore potencijalnog samoubicu na taj čin i zato o ovoj temi treba izvještavati s najvećim mogućim oprezom!

Vodiči za izvještavanje o samoubistvu

Zbog spoznaje o važnosti pravilnog izvještavanja o samoubistvu i odgovornosti koju mediji imaju u prevenciji, prethodnih godina su načinjeni mnogi vodiči i savjeti za pisanje o ovoj temi, a jasne smjernice se mogu naći i na stranici Medijska pismenost i drugim. Pojedine države imaju čak nacionalne kodekse kojih se novinari moraju pridržavati i oni se kreću od preporuka da se samoubistvo uopće ne spominje ili da se to radi pod jasno definisanim okvirom koji zabranjuje svako pretjerivanje ili naglašavanje činjenica da bi se djelovalo na čitatelje, do potpune zabrane prenošenja fotografija s lica mjesta i sl. Većina zemalja, ipak, nema medijski pravilnik o izvještavanju o samoubistvu, pa pisanje o ovoj temi zavisi od profesionalnog i etičkog kodeksa određene medijske kuće i uredničkog kolegija. Međutim, kako živimo u vremenu u kojem ti kodeksi postaju sve fleksibilniji ili potpuno iščezavaju, a sankcije ne postoje, ne iznenađuje što se u izvještavanju o samoubistvu gube sve kočnice. I pored obilja medijskih sadržaja koji sadrže smjernice za pravilno izvještavanje o ovoj temi, novinari ih se ne pridržavaju jer im nisu prioritet. Ono, pak, što jeste su konkurentnost na tržištu i broj klikova, koji postaju puno važniji od ljudskih života.