Šta izbjegavati, a na čemu insistirati kada se piše o prirodnim i primijenjenim naukama? Kako javnosti približiti naučne fenomene, a izbjeći netačna objašnjenja i banaliziranje?

Obično se za naučnike kaže kako rade u laboratorijama, uronjeni u neki svoj svijet, bez dodira s realnošću. Ova slika naučnika je duboko pogrešna, jer kako možemo reći za naučnike da ih ne zanima ovaj svijet kada su to ljudi koji čitav život posvete istraživanjima svijeta oko sebe. Međutim, nauka i naučnici imaju problem u komunikaciji s javnošću – vrlo često naučnici ili nemaju vremena da se posvete objašnjavanju svog rada ili nemaju dovoljno razvijene komunikacijske vještine da objasne rad. S druge strane, oni ljudi koji imaju razvijene komunikacijske vještine često nemaju dovoljno znanja iz različitih naučnih oblasti da bi adekvatno prenijeli informaciju. Ovdje dolazi do prekida komunikativnog kanala između naučnika i javnosti, što doprinosi nezainteresiranosti publike za teme iz nauke, pogrešnom izvještavanju te stvaranju klišeizirane slike naučnika.

Osnovne smjernice

Postoji nekoliko osnovnih smjernica u izvještavanju iz oblasti nauke i pisanju tekstova čiji je zadatak približiti neki naučni fenomen široj javnosti. Neke od njih tiču se stila, strukture i pravila navođenja naučnih radova i stručnih termina, dok se druge fokusiraju na razumijevanje određenog fenomena te samog procesa nastanka naučnog rada.

1. Pisanje o nauci podrazumijeva praćenje naučne periodike. Neko ko piše o nauci trebao bi redovno pregledati časopise kao što su: Science, Nature, Cell, Lancet, PNAS i MIT Technology Review te imati pretplatu na barem jedan od njih. Ovo su časopisi u kojima se objavljuju naučni radovi i svrha pretplate je imati pristup cijelom radu, što obuhvata sažetak rada (abstract), opis metoda, raspravu i zaključak te predstavlja dokument iz kojeg se mogu vidjeti podaci o veličini ispitivanog uzorka, o kontrolnoj skupini te proučiti statistički podaci.

2. Nauka nije samo skup znanja nego i način mišljenja. Baviti se naukom i pisati o nauci traži poznavanje načina na koji ova oblast ljudske djelatnosti funkcionira. Nauka podrazumijeva niz koraka: od postavljanja pitanja, preko proučavanja postojećih podataka o ispitivanom fenomenu, postavljanja hipoteze do kreiranja eksperimenta koji će hipotezu opovrgnuti ili dokazati. Te korake zovemo naučna metoda i od krucijalne je važnosti razumjeti šta je to naučna metoda – da to nije skup proizvoljnih radnji, nego algoritam po kojem nauka funkcioniše i kako se dolazi do novih znanja.

3. Potrebno je razlikovati koje vijesti spadaju u domen nauke, a koje u domen tehnologije. Nije prihvatljivo vijesti o novim modelima pametnih telefona stavljati u rubriku o nauci, niti vijest o, primjerice, mutaciji nekog gena koja uzrokuje rak u rubriku o tehnologiji.

4. Bitno je razlikovati termin “teorija” u kolokvijalnom značenju i “teorija” u naučnom smislu. “Teorija” u kolokvijalnom značenju znači da se radi o nečemu što nije dokazano, međutim u nauci, “teorija” je sinonim za dokazanu hipotezu.

Potrebne vještine

5. Svako ko piše o nauci mora imati ponešto znanja matematike, pogotovo statistike, biti upoznat s terminima kao što su p-vrijednost, zvonasta distribucija, sigma vrijednost te konceptima vjerovatnoće, falsifikabilnosti, slučaja, kauzalnosti i korespondencije.

6. Pisati o nauci znači i poznavati istoriju nauke te filozofiju nauke, što, opet, znači poznavati način na koji su se pojedine nauke razvijale te kako se mijenjao stil naučnog mišljenja.

7. Pisanje o nauci podrazumijeva i poznavanje visokospecijalizirane naučne terminologije. Pri pisanju članka o nauci mora se uzeti u obzir publika koja će članak čitati: ako se radi o širokoj publici, svaki termin se pri prvoj upotrebi mora objasniti. Međutim, ako je članak upućen nekoj profesionalnoj grupi te će imati užu publiku, onda se podučavanje treba izbjeći jer predstavlja podcjenjivanje publike.

Naučni diskurs

8. Pri upotrebi naučne terminologije mora se paziti na pravilno pisanje naziva, a to podrazumijeva i poštovanje pravopisa. Nazivi hemijskih elemenata i jedinjenja se pišu malim početnim slovom. Ipak, nije rijetkost pročitati “Litij” ili “Artemizinin”. Ovo se posebno odnosi na pisanje naučnih naziva vrsta u biologiji, jer domaći mediji kao da boluju od simptoma nepoznavanja pravila binarne nomenklature. Pravilo pisanja dvojnog nazivlja vrste zahtijeva da se naziv vrste vizuelno odvoji od ostatka teksta kurzivom, dok se samo naziv roda piše velikim početnim slovom. Odnosno, mora se napisati: Homo sapiens, Tyrannosaurus rex ili Clostridium perfringens, a nikako: Homo Sapiens, Tyrannosaurus Rex ili Clostridium Perfringens.

9. O nauci se ne može i ne smije pisati po obrascu “za” i “protiv”. Ova ustaljena novinarska praksa nije dobar način pokrivanja tema iz oblasti nauke jer, u slučaju nauke, nije objektivna. Takva praksa prisiljava novinare da nasilno balansiraju temu, ali ovo balansiranje se obično dešava suprotstavljanjem naučnog mišljenja i pseudonauke. Ne može se pisati “za i protiv” GMO-a, niti “za i protiv” vakcina. Može se jedino napisati niz argumentovanih činjenica iz provjerene literature ili se može uzeti izjava od stručnjaka koji radi baš u tom području. Pri tome se moraju imati na umu uske specijalizacije unutar jedne oblasti. Ako postoji osoba koja se bavi genetički modificiranim organizmima, izjava o GMO-u se uzima od te osobe, a ne od stručnjaka iz oblasti humane genetike ili drugog novinara.

10. Pretjerivanja, senzacionalizam i spekulacije se moraju izbjegavati. Dobar stil pisanja o nauci može biti i agresivan i sarkastičan, kakav ima Yvette d’Entremont alias SciBabe, poznata blogerka, po profesiji hemičarka. Isto tako, može biti zabavan i smiren, kakav imaju Ed Yong i Carl Zimmer, ali ne može biti senzacionalistički i antinaučan. Ne može se pisati o tehnologijama manipulacije genetičkim materijalom a pri tome, umjesto na objašnjenje fenomena, fokus staviti na spekuliranje o “dizajniranim bebama”.

Provjere i poređenja

11. U izvještavanju o GMO-u treba izbjeći bilo kakve ilustracije koje podrazumijevaju voće i povrće u koje se ubadaju igle, osim ako se radi o analizi pseudonaučnog diskursa o genetički modificiranim organizmima. Ovaj prikaz GMO-a je smiješan, naučno neutemeljen i do srži pogrešan, jer protokol ubacivanja strane DNK ne uključuje ubadanje plodova iglama.

12. Metafore i analogije treba koristiti oprezno: ako su pravilno postavljene, doprinose razumljivosti i popularnosti članka; međutim, ako su neprecizne, dovode do toga da se pogrešna shvatanja ukorijene u publici. Dobra analogija je uporediti 23 para hromosoma u ljudskim tjelesnim stanicama sa serijom enciklopedija od 46 tomova, a loša analogija je uporediti kokošije jaje sa strukturom stanice, jer se time implicira da je žumace jajeta jedro stanice, a bjelance citoplazma, što, naprosto, nije tačno.

13. Sve činjenice se moraju provjeriti. Prvi nivo eliminacije netačnih tvrdnji jeste praćenje renomirane literature u istraživanoj oblasti. Ne može se oslanjati na druge medije. Pouzdan izvor informacija predstavlja jedino naučna periodika.

14. Ponekad i renomirani naučni časopisi mogu objaviti rad koji je lažiran, uprkos tome što neovisni eksperti strogo procjenjuju validnost rada, metodologiju i statistiku te prođe dosta vremena od trenutka kada neki časopis zaprimi rad do trenutka kada ga objavi. Međutim, upravo to se dogodilo časopisu Nature kada su 2014. objavili rad japanske naučnice Haruko Obokata o matičnim stanicama – brzo se ustanovilo naučno nepoštenje autorke. Nature je potom ispratio ovu aferu iscrpnim analizama slučaja, a sam rad povukao. Međutim, naši mediji su samo izvjestili o uspjehu, ali ne i o aferi. To je nedopustivo – ako i napišemo članak o istraživanju za koje se ispostavi da je falsifikat ili lažiranje, slučaj se mora ispratiti drugim člankom u kojem se pojašnjava neregularnost rada.

Kontekstualne informacije

15. Pisanje i izvještavanje o nauci također znači pružanje informacije o tome ko je nešto otkrio, šta je otkriveno, kada, kako i zašto je sve to važno. Članak ili prilog iz nauke bi trebalo započeti efektno, kako bi pridobili publiku, zatim preći na činjenice, navesti rad na koji se pozivate (na multimedijalnim platformama ponuditi i link na originalni rad), imenovati bar onoga ko je predvodio tim, objasniti terminologiju i objasniti stanje u toj naučnoj oblasti, interpretirati statističke podatke, a potom objasniti publici značaj otkrića i eventualne praktične upotrebe otkrića. Ukoliko je moguće, uzeti izjavu od naučnika koji su objavili rad, uživo ili putem e-maila ili Skypea. Međutim, ukoliko se uzima izjava od naučnika koji su učestvovali u istraživanju, bilo bi potrebno uzeti i izjavu od neovisnog eksperta iz iste oblasti koji nije učestvovao u navedenom istraživanju. Ovo je idealan obrazac za vijesti iz nauke i to je onaj ključ  po kojem BBC radi svoje vijesti iz nauke i tehnologije. Međutim, ponekad ovo nije moguće brzo uraditi u regionalnim uslovima izvještavanja i pisanja o nauci jer većina vijesti iz ove oblasti dolazi iz SAD-a ili Ujedinjenog Kraljevstva. Stoga je prioritet regionalnog izvještavanja iz nauke imati provjerene informacije i kvalitetno ih interpretirati.

16. Onaj ko piše o nauci trebao bi imati i diplomu iz neke egzaktne, tj. prirodne ili primijenjene nauke, ali i vladati bar osnovnim tehnikama pisanja novinskog članka ili bloga, poznavati jezičke registre i karakteristike osnovnih novinarskih žanrova (vijest, izvještaj, članak, intervju, kritika, esej i feljton). Zato bi bilo idealno da onaj ko piše o nauci ima i diplomu iz neke od prirodnih ili primijenjenih nauka i znanja iz oblasti lingvistike, književnosti ili žurnalistike.

17. Pisanje o nauci nije demonstracija patriotizma. Vijest iz oblasti nauke nije vijest koja ističe da je neko “iz naših krajeva” postigao uspjeh u naučnoj zajednici “negdje u svijetu”. Naglašavanje nacionalne pripadnosti naučnika dovodi do obesmišljavanja naučnog rada. Problem izvještavanja domaćih medija o nauci jeste ujedno i činjenica da o nauci pišu tek onda kada neko “naš” (nikad “njihov”) objavi neki naučni rad ili otkrije nešto interesantno.