Kako ispričati vic? Jedva ikako, priča ih još samo Kožo kad nazove Dežulovića u dva iza ponoći. Gotovo je s vicevima, što ste pričali, pričali ste. Ta omiljena kratka forma što duhovitim i blagim ismijavanjem te neočekivanim obratom provocira naš osjećaj za komično, pomalo ide k svom kraju.

U mnogim je društvima, u osjetljivim vremenima političke napetosti, zbijanje šala bio riskantan i nimalo šaljiv pothvat s mogućim zatvorskim ishodom. Tako je u SFR Jugoslaviji, u vrijeme raskida s Informbiroom ili za takozvanog Hrvatskog proljeća, bilo prilično hrabro pričati političke viceve. Nije to bilo najbolje vrijeme za šale na račun druga Tita, partije ili teorije i prakse samoupravnog socijalizma. Ljudi su niz godina preispitivali svoj smisao za humor u Lepoglavi ili na Golom otoku, jer im je bilo smiješno ono što je režimu bilo smrtno ozbiljno. Svojevremeno je UDBA utvrdila čak i to da su vicevi na račun socijalističkog poretka zapravo brižljivo osmišljeno sredstvo protujugoslavenske propagande. “Neke inozemne obavještajne službe danas imaju posebne odjele koji se isključivo bave lansiranjem tzv. političkih viceva. Neprijatelj i ovdje pokazuje svoje domete, vješte poteze i beskrupuloznost. Mišljenje da postoji bezazleni politički vic samo je znak neupućenosti, naivnosti i oskudnog znanja o metodama djelovanja obavještajnih službi.” (Đorđe Ličina, Vjesnik, 3.4.1988.).

Smisao za humor

U ovih nešto više od 30 godina, štošta se pokvarilo do neprepoznatljivosti, ali se smisao za humor državnog aparata popravio. Više nas ne šalju ni u Lepoglavu niti na Goli otok kad se narugamo izjavama premijera Andreja  Plenkovića ili predsjednika Zorana Milanovića. I sami se rugaju jedan drugome ignorirajući državne protokole pa čak i elementarnu pristojnost. Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić već je za života ušao u legendu. Njegova mitska svakodnevna višesatna obraćanja naciji u formi stand up nastupa i izjave praćene teatralnim uzdasima i suzama već godinama zabavljaju cijeli region. Možda malo manje vlastite građane. U svakom slučaju, lokalna će ga povijest pamtiti kao jednog od najzapaženijih vicmahera početkom 21. stoljeća. Donekle mu je, svojim fotografiranjem pokraj ograde Bijele kuće ili utrčavanjem u svlačionice nogometaša i grljenjem Lukice, uspijevala parirati samo bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Kako bosanskohercegovačke lidere Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i Milorada Dodika doživljavaju građani vidljivo je već iz toga što ih zovu Trezor, Soko i Mile Ronhil. Da ne bude kako samo oni imaju nadimke tu su i Fena što ne glumi državu, Krepo, Vule, Major, Roki, Labud, Dizel, Prkos, Mrki i ostali. Pa iako od Bosanaca stereotipno očekujemo da budu najduhovitiji, ovi kabadahije su više tragikomični.

Ono što danas ozbiljno prijeti vicevima više nije politička represija, nego politička korektnost. U želji da društvo učinimo otvorenim i tolerantnim, ustanovili smo standarde javnog komuniciranja. Govor mržnje nije prihvatljiv jer se njime diskriminiraju pojedine, najčešće manjinske, društvene skupine vrijeđanjem, omalovažavanjem, prezirom, ali i ismijavanjem svega što nije heteroseksualno, muško, bijelo, bogato, nacionalno osviješteno i usklađeno s tradicionalnim patrijarhalnim svjetonazorom. Dobro je da čovječanstvo ima moć razvoja i napredovanja svijesti o toleranciji. Ali je pogubno po vic. Naime, kad kažemo kako su plavuše i policajci glupi, Dalmatinci toliko lijeni da ležeći pod maslinom pjevaju kako ju nema tko obrati, a da Slovencima radar služi samo za zafrkanciju, umjesto smijeha mogla bi nas dočekati prijava za govor mržnje. Na taj način formalizirano inzistiranje na političkoj korektnosti i samo postaje diskriminatorno.

Prepoznavanje mjere

Problem, zapravo, nije u zahtjevu za neismijavanjem osjetljivih društvenih skupina, već u nesposobnosti prepoznavanja prave mjere koja čini razliku između duhovitosti i uvrede. Poteškoća je u tome što nije jasan kriterij pomoću kojega bismo mogli precizno odrediti pravu mjeru. Jedno od rješenja ide u smjeru da šala treba biti smiješna i onome na koga se odnosi. No, rijetki su u stanju smijati se vlastitim nedostatcima. Aristotel smatra da je prava mjera ona koju bi odredio racionalan i nezainteresiran pojedinac, dakle, ne onaj koji ismijava, niti onaj kojega se ismijava, nego treći koji sluša, ukoliko je pametan i nema interesa pogodovati niti jednoj strani. No, je li to provedivo? Želimo li ispričati vic, gdje ćemo pronaći razboritog stručnjaka za odobrenje?

U osnovi, kad kažemo kako je Cigo, kad vidi kako mu se utapa dijete, u dilemi da li da ga spašava ili da pravi novo, time nam ni na kraj pameti nije namjera prenijeti poruku kako Romi ne vole svoju djecu ili ne brinu o njima jer ih imaju mnogo. Pa opet, iako nismo imali lošu namjeru, ovakvi vicevi mogu producirati vrlo dalekosežne opasne posljedice. U svakom slučaju pridonose učvršćivanju negativnih stereotipa, a oni često vode sasvim konkretnom nasilju.

Stereotipi su logička greška nepotpune indukcije. Upoznamo jednog Hrvata koji voli odjenuti ustašku uniformu svog djeda, pa još jednog koji na kaminu drži poglavnikovu fotografiju govoreći da je to slika njegovog djeda i onda još jednog koji nema osjećaj da je išta sporno u izvikivanju “starog” hrvatskog pozdrava ZDS. Tako iz osobnog iskustva izvedemo gotovo samonamećući zaključak da su Hrvati ustaše. Ali do zaključka smo došli na temelju tri slučaja što je nereprezentativno mali uzorak. Drugim riječima, čak i da su mnogi muslimani teroristi, to još uvijek ne znači da je islam religija koja potiče terorizam. Vlastita iskustva nemaju nikakav značaj, naprosto nisu relevantna ma kako se nama intuitivno činilo drugačije. Ljudi vole reći kako nešto znaju jer su se osobno osvjedočili da je to tako. To je, međutim, tek pogreška u argumentaciji.

Na kraju, valja nam tragati za pravom mjerom. Nije dobro da muškarac ženi više ne smije dati kompliment a da to odmah ne bude kvalificirano seksualnim uznemiravanjem, niti pogladiti susjedovo dijete po glavi a da mu na vrata ne pokuca policija s prijavom za pedofiliju. Opasno smo narušili toplinu i spontanost komunikacije u strahu da ne pogriješimo. Pretjerano zaštitničkim odnosom činimo podjednaku nepravdu kao kad ne bismo uopće registrirali problematično ponašanje i govor.

Kaže zlatna ribica Muji da će mu ispuniti tri želje, ali tako da će susjedu Sulji učiniti sve što Mujo poželi dvostruko. Mujo prvo poželi vreću novaca. Ribica mu je donese, ali Sulji donese dvije. Razmišlja Mujo pa odluči nek’ mu druga želja bude da ima lijepu ženu koja ga voli. Ribica opet ispuni, ali u Suljinoj kući se pojave dvije zaljubljene ljepotice. Kad je trebao izreći posljednju, treću želju, Mujo sve gleda preko ograde prema Sulji i napokon kaže – Kvragu, ribice, otkini mi jedno jaje.