Muke s Poljskom: Al Jazeera nas je ovih dana počastila izvrsnim dokumentarnim filmom Učinimo Poljsku opet velikom. Pedesetominutno djelo reditelja Konrada Szolajskog  i holandskog novinara Ekkea Overbeeka pokazuje depresivnu političku stvarnost jedne od najperspektivnijih istočnoevropskih zemalja. Sa skoro 40 miliona stanovnika i više od 300.000 kvadratnih kilometara površine, s fascinantnom višestoljetnom kulturom, Poljska je iz svih povijesnih tragedija isplivala kao velika država i ogromno tržište. Pritom je članica Evropske unije i NATO saveza, tako da je, iz bosanskohercegovačke perspektive, riješila sve političke, povijesne i ideološke probleme. Ostalo im je samo da u najboljim uslovima, zaštićeni ko međedi, razvijaju industriju, ekonomiju, obrazovanje, kulturu, zdravstvo, umjetnost, da se bore za što kvalitetniji život, da u rahatluku i bonluku šire bogatstvo, ugled i uticaj…

Ali to samo iz naše perspektive. Čovjek ne bi vjerovao da se tamo i dalje najviše priča o neprijateljima, da ogroman broj Poljaka živi u strahu koji s velikim uspjehom generiraju vlast i njeni ključni (treba li dodati – istovremeno i najbogatiji?) ljudi. Temeljne riječi njihove politike su neprijatelj, odbrana, strah, vjera, gnjide, nećemo dozvoliti…

Na osnovu tog straha širom zemlje doslovno cvjetaju paravojna i patriotska udruženja građana, a politički vrh je u izvrsnim odnosima s religijskim; to je neraskidiva simbioza koja predstavlja izvor strahovite moći i ogromnog bogatstva za odabrane pojedince. Djeca se sistematski obučavaju rukovanju oružjem i religiji. Klasični kućni prizor: porodica okupljena oko kuhinjskog stola prati kako tinejdžerka s povezom preko očiju, na radost prisutnih, u rekordnom roku sklapa kalašnjikov. Kult ličnosti ispleo se oko jednog drugog kulta, onog posvećenog u avionskoj nesreći stradalom bratu aktuelnog despota zemlje i šefa vladajuće stranke.

Poljska je i s takvom ideologijom napravila gigantske korake u odnosu na ono šta je bila dok je krepavala pod SSSR-om. Ali to nije ni trideset posto onog što bi mogla biti u okviru EU. Teško je povjerovati, ali u odnosu na njih, čak i jedna tako uboga državna tvorevina kakva je Bosna i Hercegovina u nekoliko bitnih aspekata djeluje kao prostor neviđenih političkih sloboda, tlo uvjerljive demokratije. Tako da priče o tome kako svi naši problemi prestaju ulaskom u Uniju treba uzeti s ozbiljnom rezervom. Unija i NATO nam mogu (odnosno, morali bi) konačno s grbače skinuti brojne geostrateške upitnike i belaje, ali sve ostalo morat ćemo sami. U kakvom su nam stanju aktuelna politička misao te opća intelektualna i kreativna sposobnost, teško je povjerovati da će išta od naših belaja prestati ako ikad uđemo u te – kako ih ovdje pogrešno zovu – integracije. Poljska je plastičan primjer da demokratija može ostati samo formalni okvir, oko kojeg diktatura plete svoju suptilnu mrežu. I ne samo Poljska, regija nam je puna sličnih primjera.

Čemu li se u takvoj konstelaciji snaga i procesa mogu nadati građani Bosne i Hercegovine, bolje da ne govorimo. Ako svaki sljedeći razvoj događaja u jednom trenutku državu dovede do raskrsnice s koje se može dalje krenuti ili krivim ili pravim putem, šta mislite koja će nas u svim budućim dilemama opcija zapasti?

Kobe Bryant i umjetnost rada: Kuknjava nakon smrti jednog od najboljih košarkaša na svijetu ispunila je sve emotivne i vrednosne valere prisutne na društvenim mrežama. Od šoka, preko iskrene tuge, do onih tradicionalnih žalopojki koje nisu ništa drugo nego egoistična himna onome ko ih ispisuje. U njihovom centru nikada nije rahmetlija, nego autor reptilskih suza. Pogotovo je s psihološkog i sociološkog stanovišta zanimljivo kad ovog fanatičnog radnika žale njegove kolege ljenčine. Kobea je često nervirao indolentni duh suigrača, ona otaljavajuća filozofija treniranja tačno onoliko koliko se mora i ni sekunde više, svađao se s njima što ne rade dovoljno i ne ulažu u sebe i dalji razvoj. Danas takvi – utisak je – često prednjače u patetičnim talasima žalovanja.

Kobe je bio poznat po nevjerovatnoj radnoj energiji koja ga je radikalno razlikovala od drugih igrača. Ustajao bi u pet ujutro i vježbao do sedam. Kad bi ostatak ekipe silazio na doručak, tamo bi ga zaticali oznojenog, dok stavlja led na koljena nakon napornog drila. Uvijek je bio prvi u teretani, čak i pod bolovima ne bi izostao, a tokom treninga imao je naviku brojati šuteve i stati tek kad dobaci do 400.

Kao tinejdžer trenirao je igrajući protiv saigrača iz srednje škole jedan na jedan, do sto poena. Najgori rezultat koji je postigao u tim nadigravanjima glasio je – 100:12.

Povremeno je koristio neke dijete poput totalnog izbacivanja šećera i pizze iz prehrane, a pred OI 2012. odlučio je smršati sedam kila kako bi poštedio koljena. Kad je igračka karijera završena, od najuspješnijih poduzetnika aktivno se učio tajnama biznisa. „Želim znati više o tome kako grade poslove, vode firme i kako gledaju na svijet.“ Kažu da danas njegovo carstvo vrijedi nevjerovatnih dvije milijarde dolara. Tamne mrlje ove fascinantne karijere su optužba za silovanje i prgava narav, neprestane svađe sa suigračima i protivnicima. Ovih dana čak se i te svađe slave kao grešna vrijednost neponovljivog genija.

Vi ste vaš mobitel: Istraživanje provedeno u tehnološkom smislu prahistorijske 2015. godine pokazalo je da prosječan konzument dnevno provjeri svoj telefon 85 puta. Za ovih pet godina situacija se promijenila utoliko što smo vjerovatno bliži normi od 150 provjera. Danas postoje brojne aplikacije stvorene da bi korisnicima mobilnih uređaja pokazale koliko vremena provedu buljeći u njih. Po svemu sudeći, nisu uspjele smanjiti količinu tog vremena, samo su pomogle da osvijestimo problem i u đerdan načičkan najrazličitijim osjećajima krivice dodamo još jednu mjernu jedinicu.

Ljudi se žale da između pet i osam sati dnevno bulje u napravu bez koje je život postao nezamisliv. Neko na Facebooku napisa: „Ja više nisam čovjek, ja sam samo držač za mobitel.“ Naši životi bukvalno su se preselili u naše telefone. S njima čak dijelimo i iste probleme – slabu bateriju i ostale vitalne parametre. Trebalo bi nas vratiti na fabričke postavke, ali više niko ne zna kako se to radi.