U okviru programa Regioskop, Al Jazeera je početkom ovog mjeseca gledateljima ponudila izvrstan dokumentarni film Ne u moje ime, potresno svjedočanstvo o djevojci Atalyi, devetnaestogodišnjoj Izraelki koja odlazi u zatvor jer je odbila da služi vojni rok. Regioskop je tematski serijal dokumentaraca koji nude uvid u savremena društva, otvarajući bolne rane istočne Evrope, Azije, Amerike… A ovaj film vjerovatno je među vrhuncima serijala, pruža neposredni pogled na svakodnevni život porodice koja je odbila da bude dio kolektivne histerije i koja pokušava naći sopstveni put, gradeći mir i dobre odnose s Palestincima.

Atalya ne pristaje na državni narativ o zlim Palestincima koji žele da unište Izrael. Ali zato u početku ni veći dio porodice ne pristaje na njeno mišljenje. Stariji brat je, doduše, godinama prije nje odbio da služi vojsku i maltretira Palestince, ali majka, otac, a pogotovo djed, šest mjeseci prije njenog odlaska u zatvor smatraju da je djevojčina odluka pogrešna, da mora upoznati društvo iz svih njegovih relevantnih aspekata, a vojska je sigurno jedan od njih. To joj govore i majka i otac. Sestra je još radikalnija, kaže: „Palestinci hoće da nas ubiju i želim jaku vojsku koja će nas braniti.“ Najradikalnije mišljenje mogli smo čuti u njenom suočavanju s neimenovanim starijim muškarcem, koji kaže doslovno ovo: „Nenasilje je oružje slabih, jer slabi nemaju moć. Palestinci nemaju tenkove. Nasuprot njima, moćni nikada neće biti nenasilni jer su moćni. Zašto bi bili nenasilni? Izraelska vojska ima moć, ali djeluje vrlo moralno.“

Vrlo moralno? Zbog njihovog moralnog djelovanja djevojka je odlučila da prkosi državi, sistemu i prevladavajućem javnom mnjenju. „Gledala sam iz prve ruke šta vojska radi ljudima. Ubija ih, uništava im domove i imovinu, rađa strah i mržnju. Ne želim da učestvujem u okupaciji.“ Zanimljivo je i svjedočenje njenog djeda, čovjeka koji gaji živo sjećanje na Holokaust. On se također protivi Atalyinoj odluci da odbije služenje vojnog roka. Ali u njenom prepričavanju djedovog iskustva ima jedan zanimljiv moment, možda i ključni za film: „Djed je u mojim godinama svjedočio kako vojska kupi u kamione cijela palestinska sela i odvodi ih u logore. To mu je slomilo srce, ali kaže da se mora tako.“

Kako opravdati zlo

Eto kako ljudi opravdavaju nemoralno postupanje i zločine. Atalya govori i o vršnjacima koji su otišli u vojsku. Kaže, mnogi od njih znaju da je to što čine nemoralno, ali nekako su našli načina da to moralno opravdaju. I da promijene kompletan vrijednosni sistem.

Atalya prihvata poziv palestinske organizacije Posjetite Palestinu i odlazi na obale Jordana i u južna brda Hebrona. Tamo je u kontaktu s osnivačem te organizacije, Osamom, koji govori u kakvim uvjetima živi: „Sruše nam kuću, pretuku nas, uhapse ili otjeraju, i onda kažu da mi djecu učimo mržnji. Ne mi, vaša vojska našu djecu uči mržnji.“

Atalya i Osama vjeruju da njihovo druženje može biti početak neke nove priče. Režim je rigidan i nasilan, ali ima mnogo pojedinaca koji se ne slažu s takvom politikom. Problem je što je javni prostor opasan, ljudi se plaše iznijeti sopstveni stav jer im u tom slučaju prijete izolacija i prekid odnosa s poslovnim partnerima, prijateljima, čak i s članovima porodice. Film je pogled na Izrael iznutra. I na sve njegove kontroverze. Mučninu izazivaju već toliko puta viđeni snimci rušenja palestinskih kuća. Zapravo, sistematski se ruše kompletna sela, koja onda zauzimaju naseljenici. Čuli smo čak i političko-pravni mehanizam u okviru kojeg se takvi procesi odvijaju. Naseljenici prvo naprave kuće na obodu sela, onda se požale vlastima da im miris palestinske kuhinje kvari kvalitet života, nakon čega dolaze vojska i bageri. I ravnaju domicilne kuće, a stanovnike protjeruju. Hladnim, neumoljivim nasiljem bageri svoje viljuške zabijaju u zidove, usijecajući se u najosjetljivije tkivo društva, uništavajući ljudima živote, nadu, uspomene, budućnost, prošlost… Sve što se može uništiti.

Na dan regrutacije Atalya odlazi u vojnu bazu, gdje će odbiti služenje roka. Nakon toga je transportiraju u zatvor. Tamo će ćeliju dijeliti s nekoliko desničarki, koje su na drugoj strani političkog spektra, ali imaju puno razumijevanje za njene stavove, jer su se vrlo brzo i same osjetile prevarene od vojske i pružile joj otpor. Dok je ona u zatvoru, njeni roditelji, sad već dobro uzdrmanih početnih političkih pogleda, obilaze Zapadnu obalu i svjedoče zločinima režima. Te posjete obavljaju uz pomoć američke organizacije koja od njih traži da o sopstvenom iskustvu napišu tekst, ali da ne spominju riječ okupacija: „Nisam mogla pristati na to“, kaže Atalyina majka. „Stvari treba nazvati pravim imenom. Napisala sam tekst koristeći tu zlu riječ na O. I oni su ga prihvatili i svidjelo im se sve što sam napisala.“ Dakle, za šest mjeseci roditelji prolaze bitnu svjetonazorsku transformaciju, potpuno su uz kćerku i daju joj potporu.

Odbor za prigovor savjesti

Atalya nakon 110 dana zatvora odlazi pred Odbor za prigovor savjesti. Poslije razgovora punog demagoških pitanja i primjedbi, namrgođeni muškarci ne prihvataju njen prigovor, nego je puštaju na slobodu proglašavajući je „nepodobnom za vojnu dužnost zbog veoma lošeg ponašanja“. Kako god, bila je to pobjeda mlade, usamljene djevojke.

To je bilo 2017. godine. Atalya nakon izlaska na slobodu kaže da zatvor ima ukupno 80 mjesta. Kad bi samo 60 mladih ljudi uložilo prigovor i odbilo služenje roka, to bi bilo dovoljno da se sistem raspadne, jer zatvor ne bi imao mjesta da ih sve primi. Sljedeće, 2018. godine, 63 maturanta uložila su prigovor. Sistem se, kao što iz godine u godinu svjedočimo, nije raspao. Što ne umanjuje veličinu ove djevojke i njenog otpora. Ona tvrdi da u odbijanju služenja vojnog roka prednjače žene. To vidimo i na kraju filma, tokom demonstracija protiv okupacije, u kojima mladi debeli desničari urlaju na prosvjednice i prosvjednike, fizički ih napadaju poručujući im da idu u Berlin.

Otpor koji pružaju mladi je veličanstven i važan. Oni kazuju ne samo da narod nije isto što i vojni režim nego i da ima nade dokle god ima ljudi spremnih na žrtvovanje radi istine. Kolektivna paljba koju posljednjih mjeseci širom svijeta ljudi upućuju na račun Jevreja sve je samo ne konstruktivan pogled na svijet. Jedino duboki uvidi i iskreno razumijevanje doprinose da se procesi shvate na ispravan način. Dok je Atalya bila u zatvoru, njen palestinski prijatelj Osama piše joj: „Ljudi kao ti mijenjaju pravac od mržnje ka ljubavi, od neprijateljstva ka prijateljstvu, od rata ka miru. Ti crtaš bolju budućnost za sve nas.“ Kad se ponovo našla na slobodi, Atalya kaže: „Možda ovo što radimo neće okončati okupaciju, ali je početak nečega.“

Nažalost, okupacija ne prestaje i mali su izgledi da će u bliskoj budućnosti prestati. Ovo je, izgleda, rat koji će trajati do posljednjeg živog Palestinca.

P.S. Gledajući Ne u moje ime, nailazimo na isti problem koji je kvario ukupni utisak prethodnih sedmica. Dokumentarni film je upečatljivo svjedočanstvo o vremenu i prostoru. O prostoru saznamo kroz priču sve što treba da znamo, ali o vremenu ne saznamo ništa. Recimo, prva vremenska odrednica sačeka nas već u početnim sekundama, kada se na ekranu pojavi pisana informacija: ŠEST MJESECI PRIJE REGRUTACIJE. Ali kada? Koje regrutacije? Nezamislivo je da i velika i izrazito profesionalna kuća kakva je AJ pravi ovakve propuste. Tek u četrdesetoj minuti filma saznajemo da je radnja smještena u 2017. godinu. Dokumentarni film bez dodatnih podataka o vremenu i prostoru, o ekipi i likovima, nije kompletno djelo. Šteta.