Femicid i posljedice
Anis Kalajdžić optužen je za teško ubistvo Aldine Jahić, neovlašteno posjedovanje oružja i ugrožavanje sigurnosti. Optuženi se izjasnio da nije kriv, a od svjedoka se tražilo da lažu u korist optuženog. Svjedočenja iznesena tokom suđenja govore da je Aldina bilježila prijetnje i skupljala dokaze kako bi ih prijavila. Tužilaštvo tvrdi da je na dan ubistva pokušala pobjeći, zatražiti pomoć i pozvati policiju, prije nego što je pronađena u ugostiteljskom objektu i ubijena.
Ove činjenice posebno su važne jer ruše jedno od najčešćih pitanja upućenih žrtvama: „Zašto nije otišla?“
Aldina je, kao i mnoge druge žrtve femicida pokušavala otići. Problem nije bio u tome što nije znala otići, već je problem u muškarcu koji ne prihvata pravo žene da ode.
Prema podacima koje je MUP HNK potvrdio Detektoru nakon ubistva, optuženi je u vrijeme hapšenja već čekao suđenje zbog ugrožavanja sigurnosti po prijavi druge žene, a nije imao mjere zabrane. To otvara pitanja šira od individualne krivice: kako institucije procjenjuju rizik, kako povezuju ranije prijave, koliko ozbiljno tretiraju prijetnje i uhođenje te zašto se zaštita često aktivira tek kada je prekasno. Upravo zato je pogrešno femicid svesti na nesretnu ljubav, ljubomoru ili partnersku svađu. To nisu neutralne riječi. One prikrivaju odnos moći. U svađi učestvuju dvije strane; u proganjanju jedna osoba drugoj oduzima sigurnost. Ljubav poštuje slobodu; kontrola je ukida. Ljubomora je osjećaj; ubistvo je odluka i krivično djelo.
Internalizirana mizoginija kao saučesnica femicida
Kada nakon femicida i brojnih dokaza o krivičnog djelu, žena na društvenim mrežama izjavi: „Ne podržavam nasilje, pogotovo ubistvo, ali… Ona mislila njega guliti, a ovamo biti kao slobodna djevojka. Eto, čovjek je fino ubio i završio s njom,“ onda se moramo zapitati zašto žene nastoje naći opravdavnje za ubistvo druge žene?
Ponekad jedna rečenica, poput navedene, otkrije više o jednom društvu nego desetine izvještaja, strategija i konferencija. Komentar koji je napisala žena ispod vijesti o ubistvu Aldine završava riječima koje bi u svakom zdravom društvu morale izazvati kolektivnu jezu i zgražanje: „Čovjek je fino ubio i završio s njom.“ Ovaj komentar nije napisao muškarac koji se otvoreno hvali mržnjom prema ženama. Napisala ga je žena. Upravo zato ovaj komentar zaslužuje pažnju. Ne zato da bismo njegovu autoricu izložili javnom linču, vrijeđanju ili prijetnjama. Takav odgovor samo bi ponovio isti obrazac nasilja. Važno ga je analizirati jer pokazuje kako patrijarhat opstaje: ne samo silom muškaraca nego i preko vrijednosti koje žene mogu usvojiti, braniti i prenositi kao da su prirodni moralni poredak.
To nazivamo internaliziranom mizoginijom – proces u kojem žene, odrastajući u društvu koje ih sistematski procjenjuje strožije od muškaraca, počinju prihvatati njegove predrasude kao vlastita uvjerenja. Uče da je žena odgovorna za muški bijes, da svojim ponašanjem „izaziva“ nasilje, da pokloni stvaraju dug prema muškarcu, da ljubavna veza znači gubitak slobode i da žena koja odbije muškarca mora biti sebična, nemoralna ili nezahvalna.
Patrijarhat je najuspješniji onda kada njegove zapovijedi više ne mora izgovarati samo muškarac, već ih umjesto njega ponavlja žena. Zato komentar na društvenim mrežana počinje prividnim ograđivanjem: „Ne podržavam nasilje, pogotovo ubistvo, ali…“
Sve iza tog „ali“ poništava ono što mu prethodi:
„Ne opravdavam ubistvo, ali ona ga je iskoristila.“
„Nasilje nije rješenje, ali morala je znati kakav je on.“
„Niko nema pravo da je ubije, ali zašto ga nije ranije prijavila?“
„Žao mi je žene, ali i ona je njega provocirala, nije ni ona cvječka.“
To „ali“ nije bezazlena jezička poštapalica. Ono je most kojim se odgovornost premješta sa počinitelja na ubijenu ženu. U trenutku kada bi trebalo govoriti o onome ko je prijetio, proganjao, kontrolirao, nabavio oružje i oduzeo život, javnost počinje voditi istragu o karakteru žene: šta je prihvatila, s kim je putovala, gdje je živjela, zašto je ostala, zašto je otišla, zašto nije ranije prijavila i je li možda „davala lažnu nadu“. Ubijena žena tako nakon smrti postaje optužena.
Poklon nije vlasnički list
U navedenom komentaru automobil, putovanje i plaćeni stan navode se kao dokazi da je žena muškarcu nešto dugovala. Kao da su materijalna davanja ugovor kojim je on kupio njenu dostupnost, poslušnost, seksualnu vjernost i pravo da odlučuje hoće li ona biti „slobodna djevojka“. To je jedan od najopasnijih obrazaca patrijarhalnog razmišljanja: ideja da muškarčevo ulaganje proizvodi pravo na ženu, njeno tijelo, vrijeme i kretanje. Ni jedan poklon, usluga, emocija ili ranije obećanje ne ukida pravo osobe da promijeni mišljenje, prekine odnos, odbije kontakt ili nastavi vlastiti život.
Čak i kada bi sve tvrdnje iz komentara sa društvenih mreža bile tačne, a komentatorica ih iznosi bez dokaza, one ne bi imale nikakvu vezu s pravom muškarca da ženi oduzme život. Moguće razočarenje, ljubomora, osjećaj iskorištenosti ili povrijeđeni ego nisu olakšavajuće okolnosti za ubistvo. To su osjećaji s kojima se odrasle osobe moraju nositi bez nasilja.
Ono što komentar otkriva jeste uvjerenje da muškarac koji je nešto dao ima pravo nešto i uzeti. Kada žena pokuša izaći iz takvog odnosa, on to ne doživljava kao njenu odluku nego kao krađu vlastite imovine.
Tu počinje logika femicida: “Ako neće biti moja, neće biti ničija.”
Zašto žene brane nasilnike?
Internalizirana mizoginija ne znači da su žene po prirodi okrutnije prema drugim ženama. Ona znači da su i žene odgajane u istom patrijarhalnom društvu kao i muškarci.
Odmalena slušaju da „dobra žena“ ne izaziva muškarca, ne govori preglasno, ne napušta muškarca, ne mijenja partnere, ne koristi svoju seksualnu slobodu i mora biti zahvalna za pažnju koju dobije.
Uče da se vrijednost žene mjeri time je li je muškarac izabrao i je li ga uspjela zadržati. Istovremeno se muškarčeva posesivnost romantizira: ako je ljubomoran, znači da voli; ako je uporan, znači da mu je stalo; ako je kontroliše, znači da je štiti. U takvom sistemu neke žene pokušavaju dokazati vlastitu moralnu vrijednost distanciranjem od drugih žena: „Ja se nikada ne bih tako ponašala, ili “Meni se to ne bi moglo dogoditi,“ ili „Ja svoga muža poštujem.,“ ili „Ona je sigurno nešto uradila da ga iznervira.“
Osuđujući žrtvu, komentatorica stvara iluziju sigurnosti. Ako povjeruje da je žena ubijena zbog pogrešnog ponašanja, može vjerovati da će ona sama ostati sigurna bude li „dobra“, poslušna i oprezna. Mnogo je strašnije priznati istinu: žena može učiniti sve „ispravno“, a ipak biti izložena nasilju jer počinitelj odlučuje nasilno kontrolirati i kažnjavati. Okrivljavanje žrtve zato često djeluje kao psihološka odbrana. Ali ono istovremeno postaje politički i društveno opasno. Svaka rečenica kojom se nasilniku traži opravdanje poručuje drugim ženama da će, kada prijave nasilje, prvo biti ispitivan njihov moral. Poručuje im da će se analizirati njihove poruke, odjeća, seksualni život i finansijski odnosi prije nego prijetnje čovjeka kojeg se boje. Zbog takvih reakcija mnoge žene šute. Ne samo zato što strahuju od nasilnika nego i zato što strahuju da im porodica, policija, poslodavci, susjedi i javnost neće vjerovati.
Od komentara do kulture koja omogućava femicid
Autorica komentara nije povukla obarač. Odgovornost za krivično djelo snosi osoba čija se krivica utvrdi u zakonitom sudskom postupku. Važno je to jasno reći jer se pojam internalizirane mizoginije ne smije koristiti kako bi se krivica za muško nasilje ponovo prebacila na žene. Ipak, javni govor nije nevažan.
Između mizoginog komentara i femicida ne postoji jednostavna, automatska uzročno-posljedična veza, ali postoji kulturni kontinuitet. Na jednom njegovom kraju su „šale“ o prebijanju žene, kontrola telefona, vrijeđanje razvedenih i seksualno aktivnih žena, ismijavanje prijava nasilja i tvrdnje da je žena „sama birala“. Na drugom kraju su proganjanje, prijetnje, fizičko nasilje i ubistvo.
Femicid ne nastaje ni iz čega. On raste u kulturi koja muškost povezuje s dominacijom, a žensku slobodu s neposluhom. Raste tamo gdje se reći NE smatra pregovaranjem, prekid veze poniženjem muškarca, a odbijanje muškarca razlogom za osvetu. Raste i tamo gdje okolina nasilnika opisuje kao „dobrog čovjeka koji je pukao“, dok se o ubijenoj ženi raspituje kakva je bila djevojka. Kada neko napiše da je muškarac ženu „fino ubio i završio s njom“, ta osoba ne komentira samo jedan zločin. Ona potvrđuje ideju da život žene može postati predmet muške odluke. U njenoj rečenici ubistvo nije opisano kao oduzimanje ljudskog života nego kao rješavanje problema.
Žena je problem. Ubistvo je završetak. To je sama srž dehumanizacije.
Zakon je važan, ali nije dovoljan
Federacija Bosne i Hercegovine je izmjenama Krivičnog zakona iz 2025. godine uvela posebno krivično djelo teškog ubistva ženske osobe. Član 166a propisuje da će onaj ko učini rodno zasnovano ubistvo žene biti kažnjen zatvorom od najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. Zakon nalaže da se prilikom utvrđivanja djela uzmu u obzir ranije zlostavljanje, odnos bliskosti, podređenosti ili zavisnosti, seksualno nasilje i druge okolnosti koje pokazuju da je riječ o rodno zasnovanom nasilju. Istim izmjenama uvedeno je i krivično djelo uhođenja. To je veliki pravni iskorak. Zakon konačno prepoznaje ono što feminističke organizacije govore decenijama: neke žene nisu ubijene slučajno niti samo zato što su se našle na pogrešnom mjestu. Ubijene su u kontekstu kontrole, neravnopravnosti, posesivnosti i rodno zasnovanog nasilja.
Ali zakon neće sam zaštititi žene.
Neće pomoći ako policija prijetnje tretira kao privatnu svađu.
Neće pomoći ako tužilaštva ne povezuju ranije prijave i obrasce ponašanja.
Neće pomoći ako se mjere zabrane ne izriču brzo i ne nadziru ozbiljno.
Neće pomoći ako porodica ženi kaže da šuti da ne sramoti kuću.
I neće pomoći ako društvo i nakon ubistva traži razloge zbog kojih je žrtva navodno zaslužila kaznu.
Društvo često pokazuje empatiju samo prema „idealnoj žrtvi“: tihoj, skromnoj, vjernoj, potpuno bespomoćnoj i moralno besprijekornoj ženi. Ako se branila, svađala, vratila nasilniku, primala poklone, imala drugog partnera ili nije odmah prijavila nasilje, počinje se smanjivati količina saosjećanja koju je javnost spremna ponuditi.
Pitanje „zašto nije prijavila“ posebno je licemjerno kada dolazi iz društva koje prijavljenu ženu pita šta je učinila da izazove muškarca. Prijavljivanje nasilja nije jednostavan administrativni potez. To je često period najvećeg rizika, jer nasilnik osjeća da gubi kontrolu. Ženi tada nisu potrebni savjeti iz sigurnosti tuđeg doma, nego povjerenje, pravna zaštita, procjena rizika, siguran smještaj i institucije koje će djelovati prije nego prijetnja postane smrtovnica.
Šta moramo naučiti iz ovog suđenja
Suđenje za ubistvo Aldine Jahić ne smije postati samo još jedan medijski spektakl u kojem će javnost čekati nove potresne detalje. Njegov smisao nije u kolektivnom voajerizmu nego u odgovornosti. Sud treba utvrditi individualnu krivičnu odgovornost na osnovu dokaza. Institucije moraju ispitati jesu li postojali propusti u prevenciji i zaštiti. Mediji moraju izvještavati bez senzacionalizma i bez romantiziranja nasilja. Obrazovni sistem mora mlade učiti pristanku, emocionalnoj pismenosti, ravnopravnim odnosima i prihvatanju prekida veze. Društvene mreže moraju ozbiljnije reagirati na otvoreno opravdavanje nasilja.
A svako od nas mora prestati sudjelovati u ritualnom suđenju mrtvoj ženi. Pravo pitanje nije zašto ona nije bila dovoljno oprezna, zahvalna ili poslušna.
Prava pitanja glase:
Zašto je muškarac smatrao da ima pravo odlučivati o njenom životu?
Zašto su prijetnje i uhođenje tako često normalizirani?
Jesu li institucije imale dovoljno informacija da procijene opasnost?
Zašto društvo i dalje brani nasilnika pozivajući se na novac, poklone i povrijeđenu muškost?
I zašto čak i neke žene vjeruju da ženska sloboda može biti kažnjena smrću?
Nijedno „ali“ poslije ubistva
Internalizirana mizoginija nije lični nedostatak pojedinih žena. Ona je rezultat dugotrajnog društvenog treninga. Zato se ne uklanja vrijeđanjem komentatorice, nego obrazovanjem, javnim suprotstavljanjem, feminističkom solidarnošću i dosljednim imenovanjem obrazaca koji održavaju nasilje.
Žene nisu prirodne saveznice patrijarhata, ali ni sama činjenica da su žene ne čini ih automatski feministkinjama. Solidarnost se uči. Kao što se uči i neposlušnost prema sistemu koji od žene traži da razumije nasilnika više nego žrtvu. Komentar kojim je ovaj tekst počeo nije samo „ružan komentar s interneta“. On je mali udžbenik kulture femicida. U njemu se mogu pronaći svi ključni elementi: nepovjerenje prema žrtvi, materijalno vlasništvo nad ženom, kažnjavanje ženske slobode, saosjećanje s muškarcem i konačno predstavljanje ubistva kao razumljivog rješenja.
Zato na rečenicu „Ne podržavam ubistvo, ali…“ treba odgovoriti bez nastavka i bez pregovora: Nema ALI. (Zilka Spahić Šiljak, Tačno.net)
Odiseja: kroz biblioteku pa levo
Bekim Fehmiu kao Odisej, foto: Wikimedia Commons
Kristofer Nolan napravio je film koji je toliko pretenciozan, da je neophodno čitanje – pre svega oba Homerova epa, u kojima nema Trojanskog konja – a i dodatne literature: o bronzanom dobu u Evropi, o mikenskoj kulturi, o Indoevropljanima, o epskoj poeziji, o mitologiji koju ja zovem miturgija… Posle zvučnog efekta filma u nekom sinepleksu, jedino pametno i zdravo što se može uraditi uistinu je tišina biblioteke i intimnost knjige. Isceliteljski rezultat prepoznaje se ne samo kao blažena ironija, nego i kao ogromno obogaćenje neurona koji se brzo povezuju i usmeravaju prema viđenju sadašnjice i mesta pameti u svetu.
Pre filma, obavezala sam se sebi da neću imati napade smeha na prizore oklopa, bojne opreme, brodova, zgrada i kipova (obavezno beli, „okrečeni“, umesto da su oslikani živim bojama); pri gledanju Troje sa Bred Pitom (2004) skoro su me izbacili iz sale, jer sam prsnula u smeh na pojavu lama na tržnici u Troji… Tako sam bez teškoća odgledala kako mornari veslaju u punim oklopima i sa šlemovima, kako oprema doduše ovlaš podseća na prizore iz Ilijade i Odiseje na antičkim vazama, ali ne i na očuvane oklope iz približnog doba, kao što je onaj iz Asine, luke Mikene, danas u muzeju u Nafplionu. No u tački kada Odisejevi Grci ispituju domoroce, kojima su upravo oteli hranu, na engleskom, a oni odgovaraju na savremenom grčkom preko prevodioca, svi moji zaveti su pali: Nolane, stvarno si ga preterao. Preterivanje je više nego ozbiljno: „morski narodi“, koji su napadima sa mora pravili haos po Sredozemlju – jako su razbesneli, recimo, Ramzesa III – zapravo su Grci: Odiseja proganja odgovornost. On postaje svestan da njegov ratni zločin (Trojanski konj) znači kraj bronzanog doba: zna za simboličku hronološku shemu ustanovljenu vekovima docnije. On je odgovoran kako za mrtve drugove i podređene, tako i za njihovu nedostojnu sahranu: dobar razlog za novu kolonizaciju, ovog puta Zapada – otuda najšašavije finale, u kojem Odisej sa Penelopom odlazi da otkrije Ameriku.
Problem pretencioznosti scenariste i režisera Nolana dvostruk je – em je reč o pretencioznosti uz nedovoljno znanje, em je glavni efekat Homerovog lika skoro poništen, a to je praktična inteligencija, metis, Odisejeva pamet. Odiseja ne muče političke suprotnosti bronzanodopskog Sredozemlja, njega muče jednostavni i konkretni problemi, i u stanju je da se rasplače kad pevač raspreda njegovu priču. On je, kako sam uostalom napisala pre dvadesetak godina, prvo evropsko JA. I jedini lik koji mu je ravan u takvoj pameti je Penelopa. Nolanovo tumačenje uništava književno neprevaziđeno suočavanje dve pameti metis tipa, Odiseja i Penelope. Ona suzama ne veruje, već Odiseja ispituje do zadnjih detalja zajedničkog sećanja, što nije samo potvrda identiteta, već je pre svega potvrda ljubavi. Upravo zato Atena, kći Zevsa i Metis, boginje sećanja (koju je Zevs progutao zbog tačnog proročanstva), podjednako komunicira sa Odisejem i Penelopom. Film to mora da sakrije. Isto tako, mora da izostavi epizodu sa Nausikajom i Feačanima, pravednicima kojima pravdu deli kraljica/sudija, jer tu se Odisej suočava sa pesmom o sebi. Nolan time potpuno izobličuje Odiseja i prikazuje ga kao ratnika probuđene savesti. Homer to nije hteo, njegov je cilj bio da novo društvo (polis) u nastanku snabde dobro uređenim imaginarijem, iz kojeg bi novi ljudi, građani, mogli crpsti uzore ponašanja koje upozorava na ljudske greške, smehom i suzama, komedijom i tragedijom, u neposrednoj demokratiji.
Nolanova holivudska megalomanija promašila je epohu, značenje i politički napon koji bi danas itekako imao smisla. No holivudska megalomanija ume da stvori i nezaboravne trenutke, u kojima Nolan prenosi osećajnost sveta u kojem živi i tako ipak otvara neke prostore u savremenim, suženim, cenzurisanim, strogo usmerenim i plašljivim umovima. Tako lepa Helena posle rata nosi na licu ožiljke muškog nasilja i kažnjavanja; epizoda sa vešticom Kirkom jedina je u kojoj Odisej upotrebljava svoju snalažljivu pamet, a i Kirka odgovara istom merom. Kirka je sa mukom i mnogo natezanja pretvorila Odisejeve drugove u svinje – povratni postupak samo je nežno milovanje… Homerova Kirka moćna je, premda usamljena boginja, kći Sunca, Medejina tetka: u filmu se ne poštuje takva vizija, ali je mudrica-veštica nadasve upečatljiva. Druga veličanstvena boginja sa ostrva, Kalipso, sama smrt/besmrtnost, u filmu je ribarka u dronjcima, koja se služi drogom. Smisao je jedino u kontrastu sa drugim lepoticama koje su u istoriji filma bile Kirke.
I još pokoja primedba: zašto Kiklop ima vertikalno oko? Zašto nigde nema Ahila – bar u Donjem svetu? I konačni zaključak – jedina uspešno ekranizovana Odiseja je ona televizijska, koja se prikazivala i kao film, koprodukcijska, iz 1968, i u njoj savršeno seksi, mudar i snalažljiv, Balkanac Odisej, Bekim Fehmiju. Mat Dejmon ima suviše dugu bradu, suviše kratak nos i ne zna šta je osmeh. A Homerov Odisej je, uz sve ostalo, umeo da bude i duhovit, na svoj račun.
Sve to zapravo znači – obavezno pogledajte film, pa proverite sve što vas kroz nezgrapan portal vodi u svet novih pitanja. Homer je, kako zasad misli većina u akademskom svetu, bio filolog, pesnik i čovek željan društvenih promena, koji je posao organizovanja dostupnosti usmene poezije razumeo kao stvaranje sveta: prikazao je neverovatnu raznolikost sveta oko sebe i priča u njemu, pronašao jezik, uključio sve njegove dijalekte, prostore, običaje, imena. Dva epa, od kojih se prvi bavi kolektivima i njihovim suočavanjima, a drugi pojedincem u vrtlogu događaja, odgovornosti i želja; oba epa imaju komplikovanu strukturu, sa mnogim flešbekovima, sažimanjem, preskakanjem, suspensom i olakšanjima. I svo to bogatstvo nudi se građaninu, da svaku priču razvije i poveže sa političkom realnošću, u cilju kolektivne koristi. Homer izmišlja Atinu i sve druge gradove-države. Nije njegova odgovornost ko će ga čitati – recimo osvajač Aleksandar. A možete sve sažeti u jedan događaj – kako vratiti uzurpiranu vlast. (Svetlana Slapšak, Peščanik)
Je li nogomet pokVARen?
Ako na ičemu treba biti zahvalan VAR-u onda je to eliminacija lijene i dosadne dijagnoze iz opće uporabe: nogomet je ogledalo društva. Nije samo VAR zaslužan za taj ishod. Treba istaknuti zasluge i sve izraženije komercijalizacije vrhunskog nogometa. Kao i u drugim sferama, komercijalizacija donosi viši stupanj izolacije od društva kao takvog. Oblikuje se zasebna zona u kojem novac postaje barijera i navodno neutralni kriterij sudjelovanja. Na primjer, skuplje karte s tribina istjeruju one koji nose društvene ožiljke na sebi. Nogomet, dakle, ne reflektira društvo već se od njega izolira. A društvo i politika se pojavljuju kroz pukotine jer izolacija do kraja nikad nije moguća.
Pored komercijalizacije nezaobilazan faktor je i opći trend hiperpolitizacije sfera i oblasti koje se prije nije tretiralo kao političko bojno polje. Danas neka usputna reklama ili usputni stav sportaša o nekoj relativno nevažnoj temi mogu aktivirati tešku političku artiljeriju. Nije prije nogomet bio lišen društveno-političke dimenzije, ali ga se tretiralo i dijagnosticiralo kao dio širih društvenih procesa, podjela i problema. Danas nogomet sam, kao relativno zasebna oblast, “stvara” politički i društveno užarene teme. Pogotovo u intenzivnijim kontekstima kao što je Svjetsko prvenstvo. A VAR se savršeno naslanja na taj trend.
Kad kažemo VAR ne mislimo na engleski tehnički akronim pod kojim se misli na konkretnu funkciju – video assistant referee – već ga upotrebljavamo kao i većina ljudi kao oznaku za cijeli tehnološki sistem u nogometnom suđenju. Od samog njegova uvođenja prije gotovo deset godina vode se žustre rasprave o prednostima i manama, ali manje-više se smatra integralnim dijelom igre i ne potiče više fundamentalne prijepore. I tako je izgledalo sve do Svjetskog prvenstva i eksplozije debata i obračuna o VAR-u.
Nema ništa naročito začudno u toj eksploziji. Za vrijeme Svjetskog prvenstva prirodno se proširi opseg publike i uvedu nove razine pažnje i interesa. Stvori se oko nogometa vrlo specifičan, kako bi rekli na hrvatskoj kulturnoj ljevici, “diskurzivan program” s različitim naslagama nacionalnih stereotipa, na nogomet nenaviklih perspektiva i kafanske geopolitike. U takvim okolnostima VAR više nije tehnološki alat već nekakva inscenacija svima napokon vidljive “duboke države”. Ono što bi u 15. kolu Bundeslige, na utakmici između Freiburga i Stuttgarta, bila malo delikatnija sudačka odluka, u kontekstu Svjetskog prvenstva postaje pitanje civilizacijske pravde.
Ono što bi u 15. kolu Bundeslige, na utakmici između Freiburga i Stuttgarta, bila malo delikatnija sudačka odluka, u kontekstu Svjetskog prvenstva postaje pitanje civilizacijske pravde.
Kako je nastala ta cijela moralna ekonomija oko VAR-a koja u podatnim kontekstima kulminira do ovakvih razina? Postoji li s VAR-om nekakav strukturni problem ili se samo radi neprikladnoj upotrebi i potencijalu manipulacije? Krenimo od same igre i, rečeno žargonom ekonomske teorije, komparativne prednosti koju smo mi kao gledatelji stekli pred sucima na terenu u proteklom periodu. Za početak, sama igra se ubrzala. Nogometaši su u posljednjih tridesetak godina fizički znatno napredovali, a ljudsko oko nije i teže je donositi procjene u realnom vremenu danas nego prije. Napredovala je i tehnologija, povećao se broj kamera i povisila rezolucija. Sudac duel na terenu vidi jednom svojim okom, a mi iz šest-sedam kutova i u usporenim snimkama. Pogreške su postale znatno uočljivije i VAR je uveden upravo zato da se ta komparativna prednost nivelira.
Od samog uvođenja do danas VAR prate dva ključna prigovora. Prvi se tiče doživljaja igre i najčešće se taj prigovor oblikuje tako da se kaže da je “VAR ubio emociju”. U najpoznatijoj inačici: zabije se gol, proslavi se i onda ga VAR poništi. Nadoknada koju smo dobili za ubijanje emocije – ispravna sudačka odluka – ne smatra se dovoljnom kompenzacijom ili uopće konvertibilnom valutom. Drugi se tiče navodno dostupnijeg prostora za manipulaciju. Sama naknadnost odluke i scenografija “duboke države” paradoksalno su pridonijeli tome da se načelno transparentniji proces učini mračnijim i “zakulisnijim”.
I nema dvojbe da se VAR-om može manipulirati i da ga se može koristiti manje ili više efikasno. Naime, osim kod automatiziranih odluka o zaleđu ili sad već legendarnog senzora u lopti koji bilježi dodir, čovjek, sudac, doslovno VAR, odlučuje hoće li pozvati suca na terenu do provjeri nekakvu situaciju, nekakav prekršaj koji je, kako se to kaže, 50-50. I o samom senzoru se može raspravljati. Nema spora da je Igor Matanović vlasima dodirnuo loptu, sam je priznao, ali ima li smisla da se presuda donosi po dokazu koji ljudskom oku nije vidljiv? Posrijedi su rasprave koji odluke i kriterije mogu usmjeriti u ovom ili onom smjeru. Ali kod VAR-a postoji strukturni problem koji naprosto nije rješiv.
Frustracija koju VAR izaziva, pogotovo kod poništenih golova, je razumljiva, ali se uglavnom krivo tumači: nije u duhu igre, krivo se koristi, manipulacije, geopolitika, woke ili što sve ne. Iako postoje i drugi problemi s VAR-om koje smo naveli, strukturni problem kod poništenih golova je u tome što se krimeni – prekršaji i zaleđa – naknadno ne promatraju izolirano, prema pravilima igre, već kao konkurencija onome što smo vidjeli. Ne baš tako uvjerljiv prekršaj, ali prekršaj, ili zaleđe od 3 cm, tretiraju se kao “nedovoljni” – ne po pravilima – nego po kapacitetu da ponište stvarnost koju smo doslovno proživjeli. Stvara se razumljiv ljudski dojam da usputni prekršaj, minimalno zaleđe ili dlaka kose nisu dovoljni da ponište važan ili lijep gol koji smo vidjeli i emocionalno obradili. VAR nas dovodi u situaciju da sporne situacije ne gledamo sukladno pravilima već po osjećaju pravde. I to po filmskom osjećaju pravde.
Dovoljno se prisjetiti poništenog gola Egipta protiv Argentine. Radilo se o predivnoj akciji začetoj ne baš naročito intenzivnim, ali nedvojbenim prekršajem igrača Egipta. Je li taj prekršaj dovoljan da se naknadno gol i prateće emocije ponište? Po osjećaju filmske pravde nije. Po nogometnim pravilima definitivno je jer je bio prekršaj i jer je bila kontinuirana akcija bez obzira na to što je započela 90 metara od gola Argentine. I taj se problem ne može riješiti. Pitanje je trade offa – živjeti s tim ili “klasičnom” ljudskom pogreškom. A fascinantna je opća razina povijesnog zaborava učestalosti i razina tih ljudskih pogrešaka na prvenstvima prije VAR-a. A još se lakše zaborave u vremenima kad jedan Trumpov poziv mijenja sve. (Marko Kostanić, Novosti)
