Negiranjem zločina žrtva se dva puta ubija, rekao je nobelovac Eli Vizel, koji je preživio holokaust. Poricanjem zločina stvaraju se pretpostavke da se on opet desi u budućnosti.

I nakon 76 godina od završetka Drugog svjetskog rata relatalizira se i negira holokaust i drugi genocidi i zločini koji su kasnije počinjeni. Netrpeljivost, ekstremizam i govor mržnje posljednjih godina su pogotovo uzeli maha zbog jačanja autoritarnih tendencija u svijetu pri čemu se koriste on line mediji za širenje takvih poruka.

Države nastoje da na različite načine spriječiti osporavanje holokausta, genocida uopće i podsticanje mržnje.

Iako se u presudama Nirnberškog suda nacističkim liderima iz 1946. godine ne spominje termin “genocid”, Ujedinjene nacije su usvojile Rezoluciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida 1948. godine.

U međuvremenu, ne samo u Njemačkoj nego i u drugim zemljama, određeni krugovi su istrajavali na negiranju holokausta, pa je od sredine 1980-ih u 16 evropskih zemalja i Izraelu – to kažnjivo.

Mnoge druge zemlje, poput Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, nemaju specifične zakone kojima se kažnjava negiranje holokausta jer smatraju da bi se time dovela u pitanje sloboda govora.

Historičarka Deborah Lipstadt, koju je najpoznatiji negator holokausta David Irving tužio za klevetu, rekla je 2011. godine za RSE da ne podržava kažnjavanje onih koji dovode u pitanje najstrašniji zločin u Drugom svjetskom ratu.

– Međutim, veoma je važno ukazati da oni koji osporavaju genocid time često ne upražnjavaju svoje pravo na slobodu govora, već se radi o kodiranom govoru mržnje koji podstiče neprijateljstvo prema raznim vrstama manjina – ističe Lipstadt.

U slučaju negiranja holokausta često se radi o širenju antisemitizma. Tako je bivši iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad, koji se zalagao da Izrael bude “zbrisan s mape”, isticao da je holokaust “mit”.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine obavezuje 160 zemalja potpisnica da usvoje zakone kojima se zabranjuje širenje nacionalne, vjerske ili rasne mržnje. To znači da i države koje posebno ne sankcioniraju negiranje holokausta, imaju obavezu da kažnjavaju promotere govora mržnje.

Njemačka, Austrija, Belgija, Francuska, Holandija i Rumunija zakonski sankcioniraju negiranje holokausta i nacističkih zločina.

Andora, Bosna i Hercegovine, Crna Gora, Kipar, Mađarska, Latvija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Slovenija i Švicarska su među zemljama koje kažnjavaju svako negiranje genocida.

Poljska, Češka, Mađarska, Estonija i Letonija, osim negiranja nacističkih zločina, inkriminiraju i komunističke zločine i javno isticanje nacističkih i sovjetskih simbola.

Rusija, osim holokausta, kažnjava i dovođenje u pitanje uloge Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu. Španija i Slovačka su usvojile, pa povukle zakone o sankcioniranju negiranja holokausta.

Primjer šarolikosti u evropskim zakonima je odnos prema zloglasnoj Hitlerovoj autobiografiji “Moja borba” (Mein Kampf). Zvanično, ova knjiga se ne može kupiti u Njemačkoj, Mađarskoj, Izraelu, Letoniji, Norveškoj, Portugalu, Švedskoj i Švicarskoj. Lako je dostupna u Rusiji, Rumuniji, SAD-u i Velikoj Britaniji.​

Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata zabranila nacističku stranku. Poricanje holokausta nije privuklo pažnju šire javnosti sve do 1970-ih, jer ga je svi više propagirala krajnja desnica.

Kao odgovor, Njemačka je 1985. godine, prva u Evropi, donijela zakon kojim se zabranjuje poricanje holokausta i javno isticanje nacističkih simbola poput svastike, a predviđena je kazna zatvora i do pet godina.

Austrija je donijela slične mjere poput Njemačke. Austrijski sud je osudio 2006. godine negatora holokausta britanskog historičara Davida Irvinga na tri godine zatvora, koga je protjerala poslije odležanih 13 mjeseci.

Osim sankcioniranja negiranja holokausta i komunističkih zločina, Poljska je 2018. godine usvojila izmjene zakona kojim se može kazniti do tri godine zatvora pripisivanje poljskoj državi i narodu saučesništva ili odgovornosti za holokaust i ratne zločine nacista u okupiranoj Poljskoj. Ovaj akt je izazvao žestoke kritike, prije svega Izraela.

Poljska se protivi terminu “poljski logori smrti” koji često koriste međunarodni mediji kao skraćenicu, a spomenuo ga je i bivši predsjednik SAD-a Barack Obama, kao geografsku odrednicu, podsjeća BBC.

Koncentracionim logorima su upravljali Nijemci, ali nije jasno da li se ovim zakonom zabranjuje procesuiranje Poljaka kao individua za saradnju s nacistima.

Posljednji u nizu sporova je poljski zakon iz augusta ove godine kojim se otežava vraćanje imovine Jevreja koju su oduzeli nacisti ili komunistički režim.

Prema zakonu iz 2014. godine negiranje holokausta i iskrivljavanje uloge Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu je kažnjivo do pet godina zatvora. Kritičari smatraju da se time dovodi u pitanje sloboda izražavanja.

Kremlj koristi ključnu ulogu Sovjetskog Saveza u pobjedi nad nacistima kao temelj za ujedinjenje društva za koje je predsjednik Vladimir Putin rekao da je izgubilo moralno uporište nakon raspada države 1991. godine, podsjeća Reuters.

Ruski zvaničnici su ukazivali na “avet nacističke Njemačke” tokom sukoba sa Zapadom oko Ukrajine, nazivajući svrgavanje Moskvi bliskog predsjednika Viktora Janukoviča 2014. godine pučem uz učešće “neonacističkih snaga”.

SAD nemaju zakone protiv govora mržnje, u tom kontekstu ni protiv negiranja holokausta, jer je Vrhovni sud u više navrata presudio da jer bi se time prekršile garancije slobode govora iz Prvog ustavnog amandmana.

Postoji nekoliko kategorija govora koje nisu zaštićene Prvim amandmanom, poput poziva na neposredno nasilje. Kao rezultat, većina internet stranica s neonacističkim sadržajem potiče iz Sjedinjenih Država i dostupne su svima u svijetu.

Također, sud u Los Angelesu je 1981. godine formalno primio na znanje (judicial notice) da su u Aušvicu logoraši ubijani u gasnim komorama, proglasivši to pravno neospornom činjenicom.

SAD imaju drugačiji pristup u odnosu na Evropu zato što se u njima, kao i u Velikoj Britaniji, primjenjuje anglosaksonsko zakonodavstvo koje se zasniva na običajnom pravu i sudskim presedanima (common law – precedent), za razliku od prava na starom kontinentu koje počiva na kodifikovanim pravilima (civil law).

Također, u SAD-u se stavlja veliki naglasak na individualne slobode. Jedan od nakontroverznijih slučajeva bio je marš neonacista 1970-ih u čikaškom naselju, utočištu mnogih preživjelih u holokaustu. Usprkos pokušajima vlasti da zaustave marš kao uvredu i traumu za nekadašnje logoraše, savezni sudovi su dozvolili njegovo održavanje.

Razvoj online platformi je novi izazov za zakonodavce u traženju varljivog balansa između slobode izražavanja i sprečavanja govora mržnje.

Parlament Francuske je 2020. godine usvojio zakon o suzbijanju mržnje na online medijima, kojim se zahtijeva uklanjanje spornih sadržaja u roku od 24 časa. U suprotnom, predviđene su kazne do četiri posto od prometa kompanijama poput Facebooka i Youtubea.

Zakon je podstakao mnoštvo polemika pa je Vrhovni sud Francuske ukinuo pojedine odredbe. Istovremeno, prošlogodišnji vladin prijedlog zakona o borbi protiv ekstremizma u Francuskoj nakon nekoliko terorističkih napada – također je izazvao oprečne reakcije.​

Njemačka je 2017. godine odobrila zakon kojim se kriminalizira govor mržnje na društvenim mrežama. Predviđena je kazna do 50 miliona eura ako nadležne kompanije ne uklone ilegalni sadržaj u roku od sedmicu dana, uključujući „lažne vijesti“.

Vlada Njemačke je kaznila Facebook 2019. godine s dva miliona eura zbog navodnog potcjenjivanja broja primljenih žalbi. Bundestag je dodatno pooštrio propise o društvenim medijima 2020. godine, nakon tri teroristička napada u zemlji koji su izveli ekstremni desničari. Sud navodi da su napadači radikalizirani isključivo preko interneta.

U SAD-u velike tehnološke kompanije su prilično autonomne u reguliranju sadržaja na društvenim mrežama. Odjeljak 230 Zakona o pristojnosti komunikacija iz 1996. godine štiti Twitter, Facebook i druge od odgovornosti za sadržaj koji objavljuju njihovi korisnici.

Sudovi navode da postoje ograničenja, tačnije da zakon ne pruža imunitet za federalne prekršaje ili tužbe za intelektualnu svojinu. Također, teroristički sadržaji i dječja pornografija su nezakoniti.

Mnoge demokrate smatraju da ovaj zakon dozvoljava tehnološkim kompanijama da izbjegavaju veći angažman na suzbijanju govora mržnje i dezinformacija na mreži. Istovremeno, bivši predsjednik Donald Trump i dio republikanaca tvrde da ih štiti od posljedica cenzure konzervativnih glasova.

Odluke Facebooka i Twittera da suspendiraju Trumpov i hiljade drugih naloga nakon nereda na američkom Kapitolu neki su kritizirali kao gaženje slobode govora, a drugi kao premalo i prekasno.

Međutim, u SAD-u se sve učestalije postavlja pitanje zašto su dvije privatne kompanije bile ključni donosioci odluka u ovoj i drugim situacijama.

Izvor: Radio Slobodna Evropa