Slike borbenih fotografa iz Ukrajine, uključujući fotografa koji radi po ugovoru Jamesa Nachtweya i fotoreportere Associated Pressa Felipea Dana, Mstyslava Chernova i Evgenija Maloletke, iznijele su na vidjelo užasne posljedice ruske invazije i nesavjesnog postupanja prema nedužnim civilima.

Prije pedeset godina bio sam u istoj poziciji kao i ti fotografi, radeći za Associated Press u Vijetnamu, piše Nick Ut u autorskom tekstu za Washington Post.

Da postanem fotoreporter potaknuo me brat, koji je prije mene radio za AP, a čiji je mentor bio veliki Horst Faas. Brat me naučio koristiti fotoaparate. Prije nego što je umro pokrivajući sukobe, rekao mi je: “Nadam se da ćeš jednog dana imati sliku koja zaustavlja rat”.

Horst se oštro usprotivio kad sam odlučio krenuti bratovim stopama. Rekao je da ne želi zvati moju majku da kaže da joj je i drugi sin poginuo. Rekao sam mu da razumijem rizik i da je to moj izbor.

Inspiriralo me je bratovo uvjerenje da fotografija može poslužiti društvenoj pravdi, ali nisam zno može li jedna fotografija imati takvu snagu. Danas mnogi koriste moju fotografiju “Napalm Girl” u razloge za ubrzanje završetka Vijetnamskog rata. Ono što sa sigurnošću znam jest da prikazuje apsolutne užase rata – definirane mladom djevojkom koja trči gola od razaranja i smrti.

Dana 7. juna 1972. godine saznao sam o borbama koje su se vodile u Trang Bangu, malom selu otprilike 30 milja sjeverozapadno od Saigona. Još uvijek se živo sjećam svoje vožnje sljedećeg jutra do Trang Banga, gdje sam vidio redove tijela pored ceste i stotine izbjeglica koje bježe iz tog područja.

Na kraju sam stigao u selo uništeno danima zračnih napada. Stanovnici su bili toliko umorni od stalnih borbi da su pobjegli iz svog sela kako bi potražili utočište na ulicama, ispod mostova ili gdje god su mogli pronaći trenutak zatišja.

Do podneva sam imao fotografije za koje sam mislio da su mi potrebne. Pripremao sam se za polazak kad sam vidio kako južnovijetnamski vojnik baca žutu dimnu bombu, koja je služila kao signal za metu, u blizini zgrada. Uzeo sam svoj fotoaparat i nekoliko sekundi kasnije snimio sliku aviona koji baca četiri napalm bombe na selo.

Kada su bombe eksplodirale, nismo znali je li neko povrijeđen. Cijelo jutro selo je izgledalo prazno, ali mnogi su se ljudi skrivali unutar seoskog hrama.

Kad smo se približili, vidjeli smo ljude kako bježe od napalma. Užasnuo sam se kada sam vidio ženu s teško opečenom lijevom nogom. Još uvijek tako živo vidim staricu koja nosi bebu koja je umrla ispred moje kamere i drugu ženu koja nosi malo dijete kojem je spaljena koža.

Tada sam čuo dijete kako vrišti: “Nong qua! Nong qua!” Prevruće! Prevruće! Pogledao sam i vidio mladu djevojku koja je skinula svoju goruću odjeću i trčala prema meni. Počeo sam je slikati.

Tada je viknula bratu da misli da umire i da želi vode. Odmah sam spustio kamere kako bih joj mogao pomoći. Znao sam da je to važnije od snimanja više fotografija. Dao sam joj svoju bocu da se napije i polio joj tijelo vodom da je ohladi, ali joj je to stvaralo još više boli. Nisam znao da kada se ljudi tako jako opeku, ne biste ih trebali polijevati vodom.

Još uvijek u šoku, i usred zbunjenosti svih koji vrište, stavio sam svu djecu u AP kombi.

Odvezao sam ih u bolnicu Cu Chi, budući da je bila najbliža Trang Bangu. Djevojka je stalno plakala i vrištala: „Umirem! Umirem?” Bio sam siguran da će umrijeti u mom kombiju.

U bolnici sam saznao da se zove Phan Thi Kim Phuc. Zadobila je opekline trećeg stepena na 30 posto tijela. Ljekari su bili preplavljeni ogromnim brojem ranjenih vojnika i civila koji su već bili tamo. Prvo su je odbili primiti i rekli su mi da je odvedem u veću bolnicu u Saigonu.

Ali znao sam da će umrijeti ako ne dobije hitnu pomoć. Pokazao sam im svoju novinarsku karticu i rekao: “Ako jedan od njih umre, pobrinut ću se da cijeli svijet sazna”. Zatim su uveli Kim Phuc unutra. Nikada nisam požalio zbog odluke koju sam tada donio.

Nakon što je bila stabilna, prebačena je iz Cu Chija u dječju bolnicu u Saigonu i naposljetku u tamošnji odjel za opekotine. No njezine povrede nisu bile jedine koje je Kim Phuc pretrpjela u napadu. Izgubila je dva nećaka, a jedan od braće joj je također teško ranjen.

Kim Phuc se nakon godinu dana u odjelu za opekotine vratila kući na samo jedan dan. Taj dan sam je otišao posjetiti. Odnio sam joj igračke i knjige iz Crvenog križa te voće i kolače iz ureda AP-a. Njezina porodična kuća bila je uništena, ali Kim Phuc se smiješila. Lijepo ju je bilo vidjeti kako je s cijelom porodicom i ponovno se igra s djecom u selu.

Nakon pada Saigona 1975. godine, nisam vidio Kim Phuc sve dok je ponovno nisam sreo na Kubi 1989. godine. Bio sam na zadatku, a ona je bila gostujuća studentica koja je studirala španski i farmakologiju. Upoznala me sa svojim zaručnikom po imenu Toan. Prije nego što ga je upoznala, zbog opekotina je mislila da je nikada neće moći voljeti i da je niko neće htjeti oženiti.

Oboje su htjeli prebjeći. Nakon vjenčanja, prijateljica je paru dala novac za medeni mjesec u Moskvi i oni su vidjeli priliku. Kad se avion zaustavio da napuni gorivo na povratku za Kubu u Ganderu, Newfoundland, Kim Phuc i Toan ostavili su svoje stvari i otišli na carinu, rekavši: “Mi smo prebjegli”. Kanađani su je isprva odbili prihvatiti. No nakon saznanja da je ona djevojka na poznatoj fotografiji, ona i Toan su mogli ostati.

Danas žive u Torontu sa svoje dvoje djece. Kim Phuc je ambasadorica dobre volje UNESCO-a. Ima knjige o ratu u kući, ali ne želi vidjeti nikakve ratne slike, ništa što bi je podsjećalo na onu noćnu moru. Postala je hrišćanka i svake sedmice ide u crkvu. Iako je uvijek nasmijana, vidim njezinu bol i ono što smo vidjeli i pretrpjeli prije 50 godina.

Iako je Kim Phuc u početku mrzila fotografiju, sada vjeruje da joj je to dalo svrhu. Ona koristi svoj glas da radi za mir i pomaže drugima koji trpe sličnu sudbinu u ratom razorenim zemljama.

Kim Phuc i ja dvije smo osobe isprepletene u historiji. I dan danas na nju gledam kao na porodicu. Ona me zove “ujak” i često razgovaram s njom, ali uvijek ću mrziti okolnosti u kojima smo se sreli.

Lično gledanje užasa rata pruža perspektivu koju malo ko može doživjeti. U isto vrijeme, usred smrti i razaranja rata, otpornost čovječanstva blista – i na to se podsjećam svaki put kada vidim sliku Ukrajinaca koji podržavaju svoje sugrađane u ovom izazovnom vremenu.

S tim optimizmom u srcu nadam se da će ruski vojnici, kada naiđu na nevinu ukrajinsku djevojku kojoj je potrebna pomoć, osjetiti isti poriv kao ja nekad, odložiti oružje i pobrinuti se za nju.

Ponosan sam na svoju fotografiju i emocije i razgovore koje je izazvala širom svijeta. Istina je i dalje neophodna. Ako jedna fotografija može napraviti razliku, možda čak i pomoći u okončanju rata, onda je posao koji radimo sada od vitalnog značaja danas kao što je bio i ranije.

Izvor: The Washington Post