Pozivanje na zaštitu privatnosti javnih službenika je u nekim slučajevima legitimno, ali često je samo paravan za skrivanje nepodopština javnih vlasti

Javne ličnosti i javni dužnosnici moraju imati veću stopu tolerancije, čak i prema određenoj dozi provokacija, jer su granice prihvatljive kritike njihovog rada i djelovanja šire nego kod privatnih osoba. S druge strane, mediji moraju izvještavati profesionalno, etično, pravovremeno i u interesu javnosti. Kako onda u slučajevima kriminalnih ili korupcijskih afera u koje su potencijalno umiješani javni dužnosnici izvještavati u interesu javnosti a sačuvati njihovu privatnost?

Pozivanje na zaštitu privatnosti javnih službenika je u nekim slučajevima legitimno, dok u drugim nije, pa medijska zajednica i javna uprava godinama vode bitku upravo oko te legitimnosti. Dok se mučimo s transparentnošću rada vlasti ili slobodom pristupa informacijama – kako bi naš problem definisala pravna struka, mi, u stvari, ne možemo da razlučimo koje su to informacije javno dobro, a koje privatna svojina. Prvenstveno zato što, iako su iste važnosti, pravo na privatnost i sloboda izražavanja mogu doći u sukob u kome jedno mora prevladati drugo. Tumačenje i balansiranje između ova dva prava i slobode dodatno je zakomplikovano i zakonskim rješenjima u BiH.

Zakon o zaštiti ličnih podataka, za razliku od zakona o slobodi pristupa informacijama, uspostavlja (Poglavlje IV, čl. 34-47) i upravnu organizaciju koja je direktno odgovorna da osigura i nadgleda zaštitu predmetnog prava – Agenciju za zaštitu ličnih podataka.

Javno i privatno

Nadgledajući provođenje odredbi ovog zakona, postupanje po podnesenim prigovorima, Agencija je najrelevantnije tijelo koje tumači ovaj zakon. Prema mišljenju Petra Kovačevića, direktora Agencije, nesporno je da se plate, naknade i druga primanja mogu i trebaju učiniti javnim. Međutim, iz objavljenog iznosa ne trebaju biti vidljivi pojedini dijelovi plate, kao što su, na primjer, minuli rad, odbici za alimentaciju, kredit, članarina za sindikat i slično.

“Ovi podaci predstavljaju lične karakteristike i opredjeljenja pojedinca kao nosioca ličnih podataka i spadaju u sferu privatnosti, te stoga ne mogu biti javno dostupni bez ikakvih ograničenja. Isto se odnosi i na situacije kada se informacija dostavlja kao kopije dokumentacije (npr. Ugovora ili zapisnika), gdje je potrebno adekvatno zaštititi određene podatke – poput jedinstvenog matičnog broja i adrese stanovanja”, navodi Kovačević u pisanom odgovoru za Analiziraj.ba. Kovačević tvrdi da se javni interes za davanje podataka o vršiocima službene i javne dužnosti podrazumijeva. Tada je nepotrebno tražiti dokazivanje pravnog osnova.

Upravo praksa Agencija pomaže da se u konačnici postavi jasna distinkcija između onoga što je javnosti u interesu da zna i onoga što javnost interesuje da zna. Međutim, Agencija (AZLP) je 6. aprila 2012. godine naložila Agenciji za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine (ADSFBiH) da sa zvanične web stranice ukloni objavljene lične podatke kandidata u izbornom postupku po javnom konkursu i državnih službenika u postupku provođenja obuke i stručnog usavršavanja. ADSFBiH je nakon toga tužila AZLP pred Sudom Bosne i Hercegovine, pozivajući se upravo na ZOSPI, smatrajući da je osnov za objavljivanje ličnih podataka kandidata njihov pristanak, a svrha poštovanje principa efikasnosti, transparentnosti i ekonomičnosti. Sud Bosne i Hercegovine presudio je u korist Agencije za zaštitu ličnih podataka, smatrajući njihovu odluku pravilnom i zakonitom. U citatu presude, pozvao se upravo na Zakon o slobodi pristupa informacijama.

“Dostupnost javnosti ne podrazumijeva objavljivanje ličnih podataka na opisani način, nego uspostavljanje sistema i stvaranje uslova da se svakoj osobi omogući pristup informacijama, u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama. (…) Ovaj zakon slobodu pristupa informacijama prvenstveno uslovljava formalnim radnjama, a formalne radnje počinju ‘podnošenjem zahtjeva’ (član 11, ZOSPI).”

Agenciji za zaštitu ličnih podataka u sporovima sa institucijama obraćao se i Transparency International BiH (TI BiH). Ivana Korajlić, portparolka TI-a BiH, kaže da ova organizacija koristi mišljenje Agencije u postupku ponovnog traženja informacije, te kasnije u sudskim postupcima. Međutim, ni sudska presuda nije garant da će organ dostaviti traženu informaciju, jer se često sudske odluke ignorišu.

“U situacijama kada postoje osnove za izuzetke, javni organi ne provode test javnog interesa koji su po zakonu dužni provesti kako bi se utvrdilo da li je u konkretnom slučaju važniji javni ili parcijalni interes, ili neka druga zaštićena vrijednost, predviđena zakonom, već automatski odbijaju pristup”, tvrdi Korajlić.

U slučaju “Robne rezerve RS”, gdje je Transparency od ovog javnog preduzeća tražio informacije o sistematizaciji radnih mjesta, spisak zaposlenih, tabelarni prikaz javnih nabavki iz 2015. godine i datume zaključenja i trajanja ugovora, Okružni sud u Banjaluci presudio je u korist Transparencyja i naložio Robnim rezervama da dostave tražene informacije. U korist Transparencyja presuđeno je i u tužbi protiv Elektroprivede RS i Hidroelektrana na Drini, 29. novembra 2016. godine, kada je Okružni sud u Istočnom Sarajevu naložio tuženim da tražene podatke (ugovore o djelu) dostave TI-u BiH. Time je poništen akt dva javna preduzeća da Transparencyju uvid u podatke omogući samo u prostorijama Elektroprivrede. Prema presudi, Elektroprivreda RS bila je dužna ne samo dostaviti podatke na adresu tražioca, nego ga i informisati o mogućnosti umnožavanja ugovora, troškovima i vremenu umnožavanja, kao i o eventualnom obezbjeđivanju besplatne kopije tražene informacije.

Skrivanje podataka od javnosti

Obraćanje Agenciji za zaštitu ličnih podataka praksa je i Centra za istraživačko novinarstvo (CIN). Primjerice, u slučaju zahtjeva Centra za istraživačko novinarstvo iz 2015. godine da im Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) odobri pristup imovinskim kartonima sudija i tužilaca, Agencija za zaštitu ličnih u mišljenju se priklonila zahtjevu CIN-a. Prema riječima Jasne Fetahović, novinarke CIN-a, Agencija je u Izvještaju za 2015. godinu navela da se VSTV proizvoljno pozvalo na zaštitu ličnih podataka, budući da te informacije moraju biti javne. “U svim državama regiona ove informacije su javnosti dostupne”, dodaje Fetahović.

CIN je prošle godine istraživao i imenovanja članova školskih odbora osnovnih škola u BiH, pa je od škola zatražio informaciju ko su bili članovi odbora u proteklih osam godina. Neke škole su im dostavile podatke, ali dio njih je to odbio. Prema riječima Jasne Fetahović, direktori koji su odbili dati informaciju tvrdili su da imena i prezimena članova školskih odbora predstavljaju lični podatak i da škole nisu dužne davati te informacije. Zbog uskraćivanja slobodnog pristupa informacijama, CIN je do sada podnio sedam tužbi. Pet je presuđeno u njihovu korist, jedna nije, a jedna je još u postupku. U tim slučajevima se radilo o odbijanju da im se daju informacije o funkcionerima i uposlenima u javnoj upravi, njihovim platama i drugim primanjima, njihovim pozicijama, stupanju u radni odnos. Zbog uskraćivanja informacija o zaposlenicima unutar institucija, CIN je ranije tužio još i Agenciju za državnu službu BiH, Ministarstvo vanjskih poslova BiH, Graničnu policiju BiH, te JU Domovi zdravlja Kantona Sarajevo.

“U aprilu 2015. godine, Sud BiH je donio presudu u korist CIN-a u sporu koji smo vodili protiv Sekretarijata Parlamentarne skupštine BiH. Spor je pokrenut zbog uskraćivanja informacija o iznosima plaća i naknada za 57 poslanika i delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH za period od novembra 2010. do januara 2014. godine. Umjesto podataka o platama i drugim naknadama, Sekretarijat nam je poslao spisak pravnih, zakonskih i podzakonskih propisa kojima su regulisana primanja na koja poslanici i delegati imaju pravo. Pojedinačna primanja i naknade su odbili dostaviti uz obrazloženje da se isplata plata i naknada vrši mjesečno, i to pojedinačno, te da se ne prave ukupni niti mjesečni pregledi navedenih naknada”, ispričala nam je Fetahović.

Izvršna vlast u privatnosti obavlja posao

Objašnjenje ove sudske presude je da se odluka Sekretarijata Parlamentarne skupštine BiH suprotstavlja Zakonu o slobodi pristupa informacijama u BiH, te da javnost mora imati slobodan pristup ovim informacijama od javnog značaja. Sud smatra – kaže Fetahović – da javni uvid u primanja poslanika i delegata promoviše transparentnost i odgovornost Parlamentarne skupštine BiH pri raspolaganju javnim novcem i da takve informacije pomažu demokratski proces.

Fetahović tvrdi da institucije veoma često odbijaju dati podatke o potrošnji javnog novca i/ili pojedincima na koje se to odnosi. “Na primjer, institucije najčešće odbijaju dati podatke o platama funkcionera ili upošljavanju u državnoj službi pod izgovorom zaštite privatnosti. Istovremeno se “zaboravlja” da potrošnja javnoga novca nameće obavezu transparentnog rada institucija javne uprave. A o transparentnosti ne možemo govoriti ako nema javnog objavljivanja informacija”, zaključuje Fetahović.

Slično iskustvo ima i Siniša Vukelić, glavni i odgovorni urednik poslovnog portala Capital.ba, u čijem su se slučaju skoro uvijek javni organi pozivali na zaštitu ličnih podataka. “Oni smatraju da su imena zaposlenih ili njihove plate tajni, lični podaci. Ako posmatramo vlast kao firmu čiji je vlasnik narod, mi moramo da znamo koga menadžment koji smo izabrali zapošljava na pozicije”, smatra Vukelić.

Capital već duže od mjesec dana čeka informacije od nekih javnih institucija o broju zaposlenih, dok su iz nekih ministarstava Vlade Republike Srpske dobili usmeni odgovor da bespotrebno (ili primjerenije – zalud, op.a.) šalju pitanja, “jer odgovor nikada neće dobiti”.

Sve ovo, kako kaže, svjedoči da transparentnost rada vlasti u Republici Srpskoj uopšte ne postoji, budući da su osim ugovora o privatizacijama – kao u slučaju RK Boska – od javnosti sakrivene i sjednice Vlade. Govoreći o doslovnoj transparentnosti rada, Vukelić podsjeća da je čak i u ratno vrijeme, kada je Vlada bila na Palama, većina sjednica bila otvorena za javnost, što danas nije slučaj.

“Dvadeset godina kasnije, mi ne samo da nemamo otvorene sjednice, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, već nemamo ni konferencije za štampu nakon sjednica gdje bismo mogli postaviti pitanja. Samo se daje saopštenje za javnost, gdje službenici po nalogu premijera saopšte šta se govorilo o dvije najbenignije tačke dnevnog reda. Ne daju materijale koji će biti razmatrani, ni one koji su usvojeni, što je potpuno neprimjereno i daleko od ikakve transparentnosti. Ako to radi najviši izvršni organ u RS-u, to je poruka i drugim javnim institucijama kako prema javnosti da se ponašaju”, tvrdi Vukelić. Prema njegovim riječima, čini se da u slobodi medija i javnog informisanja činimo korak nazad, a o tome svjedoči i prijedlog novog restriktivnijeg Zakona o slobodi pristupa informacijama BiH.

Sudska praksa

Iako je definitivno najsporiji i najzamršeniji način da se prevagne na jednu od dvije sukobljene strane, sudski proces i sud su upravo najmeritorniji. U ovom slučaju, njegova je zadaća da napravi pravičnu ravnotežu između slobodnog pristupa informacijama i prava na zaštitu ličnih podataka, pri čemu se mora voditi jasno definisanim kriterijima. Zbog toga je svaka neusklađenost sudskih odluka dodatna komplikacija. U Bosni i Hercegovini posebno je problematična zbog načina ophođenja prema sudskim odlukama, njihovom nepoštivanju i neizvršavanju.

Prema riječima Sevime Sali-Terzić, više pravne savjetnice u Ustavnom sudu BiH, iz prakse Ustavnog suda vidljivo je da sudovi koji odlučuju o pravičnoj ravnoteži slobode izražavanja i prava na privatnost ne vode dovoljno računa o svim kriterijima. “Često se u presudama ne može naći analiza svih relevantnih kriterija, pa u takvom slučaju ni Ustavni sud ne može zaključiti da je postignuta tražena ravnoteža između dva prava u pitanju”, smatra Sali-Terzić. Način na koji sudovi treba da ustanove pravičnu ravnotežu je praksa Evropskog suda, proistekla iz Evropske konvencije. Javna vlast u državama članicama Vijeća Evrope mora se pridržavati ovih standarda.

Primjeri u kojima je Ustavni sud zbog neobavljanja odgovarajuće analize redovnih sudova presudio u korist apelanata su apelacije Dragana Kalinića iz 2015. godine i Sandra Vekića iz 2016. godine. U prvom slučaju, Osnovni sud u Banjaluci je po tužbi za klevetu protiv lista Patriot i glavnog i odgovornog urednika (Slobodana Vaskovića, op.a.) zbog tekstova “Otac na službenom putu ili svi Kalinićevi stanovi i drumski razbojnici” (objavljen 22. 12. 2003.) i “Svi Kalinićevi stanovi” (29. 12. 2003.) presudio u korist tuženog. Tu presudu potvrdio je i Okružni sud u Banjaluci 4. 4. 2012. godine. Međutim, Ustavni sud je 22. 12. 2015. presudio u korist apelanta i osporio presudu Okružnog suda.

U citatu zaključka piše: “Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu obavili odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije”. Identičan zaključak, uz iznimku naziva suda čiji se akt osporava, Ustavni sud donio je i prema apelaciji Sandra Velikića.

Sali-Terzić napominje da je uloga medija u demokratskom društvu da objave informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, i da je ta dužnost temelj demokratije. “Istovremeno, mediji ne smiju prekoračiti određene granice, naročito u odnosu na ugled i prava drugih iako novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije upravo zato što postoji nesumnjiv interes javnosti da se medijima omogući da obavljaju svoju ulogu “čuvara javnosti” objavljivanjem informacija o pitanjima za koja je javnost ozbiljno zainteresovana”.

“Ako javna vlast želi uskratiti neku informaciju koju mediji traže ili ako sudovi odlučuju o tome je li potrebno sankcionirati novinara za objavljivanje nekih informacija, mora pažljivo analizirati sve navedene kriterije, vodeći računa o kontekstu i okolnostima svakog konkretnog slučaja”, ističe Sevima Sali-Terzić.

Dijagnoza je odavno poznata, i postoji više lijekova. Pojedini, poput Vukelića, rješenje ovog problema vide u aktiviranju Ombudsmana za ljudska prava na zaštiti slobode medija, ili uvođenjem instituta Povjerenika za informacije po uzoru na Srbiju. Klub novinara Banjaluka smatra da je u Zakon o slobodi pristupa informacijama potrebno uvesti kaznene odredbe prema kojima bi se kaznio onaj koji se o zakon ogriješi, ali iz vlastitog džepa – a ne iz budžeta građana. Pravosudni sistem insistira na usaglašavanju i usklađenosti sudske prakse s pravnom stečevinom Evropskog suda i jasnim kriterijima.

Agencija za zaštitu ličnih podataka smatra da je samo ispravno tumačenje Zakona o zaštiti ličnih podataka jedini način ispravnog balansa između ova dva prava. Komunikolozi, poput prof. dr. Aleksandra Bogdanića, tvrde da je potrebno promijeniti cjelokupnu paradigmu javnog informisanja i komuniciranja koja je još uvijek u “šalterskom mentalitetu”, i ne shvata da je dužna ne samo da odobri pristup informacijama od javne koristi  nego i da svoj rad učini potpuno transparentnim. Do tada, najveću štetu trpi javnost koja za relevantne informacije ostaje uskraćena čak i nekoliko godina, dok ne postanu potpuno irelevantne i beskorisne.

“Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”