Vjesnikov neboder, protekle noći izgorio u požaru, bio je središte najmoćnije novinsko-izdavačke kompanije jugoistočne Evrope koja je u trenucima najveće slave tokom 1980-ih imala gotovo 6.000 zaposlenih i godišnje prodavala više od 200 miliona novinskih izdanja.
NIŠPRO Vjesnik (Novinsko-izdavačka, štamparska i prodajna radna organizacija) sa sjedištem u neboderu u zagrebačkoj Slavonskoj aveniji u bivšoj se Jugoslaviji izborio za status najuspješnije medijske kuće, koja je krajem 80-ih zasjenila i srbijansku Borbu, ali i moćnu beogradsku Politiku nadmašivši ih u izdanjima i utjecaju.
Simbol zagrebačke novinske štampe – neboder Vjesnika bio je osmišljen pod vodstvom partizanskog generala Đure Kladarina koji je 1953. godine bio postavljen za direktora Vjesnika. Odmah je počeo stvarati veliko izdavačko poduzeće, shvativši da zagrebačko novinarstvo, razbacano po više dislociranih redakcija i bez moderne štamparije, nema nikakvu perspektivu.
Temelj kuće Vjesnik bio je tada postavljen nabavkom nove novinske rotacije, a nakon toga i preseljenjem štamparije i redakcija na novu lokaciju. To je bio Kladarinov projekt, koji se počeo ostvarivati polaganjem kamena temeljca za legendarni neboder 1959. godine, kada su Vjesniku pripojena manja zagrebačka novinsko-izdavačka poduzeća, pokrenuti listovi Arena i Globus, te najtiražnije i najuspješnije Vjesnikovo izdanje – Večernji list.
Vjesnikov neboder arhitekta Antuna Ulricha bio je u potpunosti opremljen i osmišljen isključivo za novinsko-izdavačku djelatnost te je od 1972. godine primio prve novinske redakcije. Slijedio je rast novinskih izdanja i utjecaja hrvatskih štampanih izdanja u bivšoj državi i Evropi, a Vjesnik je status vodeće medijske kuće u bivšoj Jugoslaviji ostvario 1984. godine kada je štampao i prodao više novinskih izdanja od Politike.
Potvrdilo se to i od 1985. do 1987. godine kada je iznimno vještim poslovanjem i dobro skrojenim uredničkim koncepcijama novinskih izdanja zadržao primat u štampanoj i prodanoj tiraži – iznimno visokoj i u današnjim evropskim razmjerima. Primjera radi, 1985. godine štampano je više od 267 miliona novinskih izdanja (267.288.842) i ukupno prodano 223.333.607 štampanih izdanja, drugim riječima dnevno se štampalo 732.298 i prodavalo 611.599 različitih izdanja.
Kao vodeća medijska kuća Vjesnik se održao još 1986. i 1987. godine s vrhuncem ugleda i moći za vrijeme zagrebačke Univerzijade da bi iduće godine od Politike “za dlaku” izgubio primat u prodanim primjercima na području bivše države, u kojoj je nakon pada revijalnih izdanja počeo i negativni trend smanjivanja izdanja dnevnih listova. Te 1988. godine prodalo se “samo” 195,6 miliona novinskih izdanja, od kojih se izvan granica tadašnje države izvezlo čak 18,4 miliona primjeraka pojedinih izdanja kuće Vjesnik.
Upravo te godine u Vjesniku se dogodio velik obrat, racionalizacija i nova tehnološka revolucija – kompjuterizacija, štampanje u Zagrebu, Frankfurtu i Osijeku, preseljenja redakcija vodećih dnevnika kuće – Večernjeg lista, Vjesnika, Sportskih novosti i ostalih u novosagrađeni Press-centar u sjeni Vjesnikova nebodera, ali i nova organizacija i transformacija kuće koja 1. srpnja 1988. godine postaje NIŠPRO Vjesnik. Kako se tada isticalo, cilj novih organizacijskih i tehnoloških promjena bila je definitivna potvrda statusa vodećeg i najmoćnijeg novinskog izdavača u bivšoj državi.
U to vrijeme, u NIŠPRO-u Vjesnik bilo je zaposleno čak 5.942 novinara, grafičara, prodavača i ostalih radnika, a izlazili su dnevnici Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti i sedmičnjaci, polumjesečnici i mjesečnici Arena, Danas, Erotika, Izbor, Kviz, Sam svoj majstor, Sfinga, Sprint, Start, Studio, Svijet, Vikend, TOP, Trend i Mila, kao i velik broj povremenih izdanja, romana i stripova. Štampane su se i knjige, školski udžbenici i više od 120 eksternih listova, uglavnom glasila radnih kolektiva, neki od njih i u tiražu od čak 30.000.
Sveukupno je te 1988. godine odštampano više od 243 miliona novinskih izdanja NIŠPRO Vjesnik, od kojih je bilo prodano više od 195 miliona, utrošeno je više od 34.000 tona papira, a Vjesnikova je prodajna mreža imala na području tadašnje Jugoslavije oko 1.150 vlastitih kioska i lokala. Nakon ambicioznih planova iz 1988. godine uslijedila je historijska 1989. godina i početak raspada Jugoslavije, ali i “pad kuće Vjesnik” – rastakanje nekad jedinstvene novinsko-izdavačke kuće u privatizaciji i pretvorbi.
Prvo je kompleks u sjeni Vjesnikova nebodera 2003. godine napustio EPH (sada Hanza Media – izdavač Jutarnjeg lista i brojnih drugih izdanja), potom Tisak, a odlaskom Večernjeg lista prije petnaestak godina i gašenjem Vjesnika 2012. godine iz nekadašnjeg “hrama novinarstva” otišla je i posljednja ozbiljna novinska redakcija.
Tada je još ostala samo štamparija Vjesnik d.d. kao jedini veći korisnik prostora unutar Vjesnikova kompleksa – nebodera, press-centra, štamparije i pratećih objekata na više od 30.000 četvornih metara, koji su svojevremeno bili procijenjeni na više od 80 miliona eura. No, i štapmarija Vjesnik d.d. završila je u likvidaciji 2022. godine, a kao jedini korisnik prostora u Vjesnikovu neboderu povezan s medijima bila je redakcija radija Laganini FM, koja je zbog požara morala prekinuti emitiranje programa.
Zanimljivo je podsjetiti da je, osim požara, neboder Vjesnika u svojoj historiji stradao i u katastrofalnoj zagrebačkoj poplavi 26. oktobra 1964. godine, kada su bile potpuno uništene redakcije Večernjeg lista i Sportskih novosti, dio rotacije, telefonska centrala, dio administracije, kotlovnice i skladišta papira. Voda je tog kobnog dana u Vjesnik počela prodirati oko tri sata ujutro, a već tada je u pogonima bilo oko 200 radnika, novinara i službenika koji su se nadljudskim snagama borili da spriječe prodor vode u zgradu.
Od poplave do katastrofalnog požara – neboder Vjesnik bio je simbol moćnog hrvatskog novinskog izdavaštva, a o njegovu značaju još je 2000. godine svojevrsni epitaf napisao Đorđe Zelmanović, legendarni Vjesnikov novinar i dopisnik.
– O Vjesniku neko može misliti što hoće, ali kuća Vjesnik je, uz Springerov koncern, bila jedna od najvećih novinskih kuća u Evropi. Neki su možda bili bogatiji, imali veće naknade, ali što se tiče razgranatosti izdavačke djelatnosti, broja naslova, kapaciteta štamparije itd. teško bi, osim Springera, mogao nabrojati nekog ko bi se mogao mjeriti s Vjesnikom – rekao je Zelmanović.
Izvor: HND
