Reem Alsalem, specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za nasilje nad ženama i djevojčicama, u razgovoru s Heather Brunskell-Evans i Julianom Vigom u podcastu Savage Minds objašnjava kako su političari i mediji manipulirali neprovjerenim tvrdnjama o seksualnom nasilju 7. oktobra. Posebno naglašava da su pojedini UN-ovi dokumenti, uključujući izvještaj Pramile Patten, pogrešno predstavljani kao dokaz iako nisu imali istražni mandat, dok je jedina nezavisna istraga — ona koju je provela UN-ova komisija u junu 2024. — jasno saopćila da navode nije mogla verificirati zbog izraelske obstrukcije. Upravo razlika između medijskog narativa i stvarnih nalaza UN-a predstavlja centralnu temu njenog gostovanja.

Alsalem razlaže kako su tvrdnje izraelske vlade o masovnim silovanjima 7. oktobra postale jedan od najmoćnijih propagandnih alata u ranim danima rata — iako nijedna nezavisna međunarodna istraga nije potvrdila da su se ti navodi zaista dogodili. U njenom čitanju, to nije bila spontana medijska pogreška, nego namjerno oblikovan narativ koji je poslužio kao emocionalni pogon za kasnije opravdavanje razornog rata protiv stanovništva Gaze.

Alsalem ističe da se priča o silovanjima pojavila gotovo trenutno, prije nego što su istražitelji uopće imali priliku pristupiti mjestima događaja ili razgovarati s navodnim žrtvama. Upravo to, kaže, predstavlja prvu crvenu zastavicu: izuzetno osjetljive i kompleksne tvrdnje plasirane su u javnost bez ikakvog forenzičkog procesa, ali su kroz repetitivno medijsko izvještavanje ubrzo poprimile status nesporne istine.

Kako je pogrešno predstavljen izvještaj Pramile Patten

Ključni momenat u oblikovanju narativa dogodio se u martu 2024., kada je Pramila Patten, specijalna predstavnica generalnog sekretara UN-a za seksualno nasilje u konfliktima (SRSG-SVC), objavila nalaze iz svoje misije u Izraelu i na okupiranim teritorijama. Iako njen ured nema istražni mandat, niti provodi forenzičke istrage, izjava koja je postala najcitiraniji pasus u medijima glasila je:

„Postoje razumni osnovi da se vjeruje da se seksualno nasilje povezano s konfliktom, uključujući silovanje i grupno silovanje, dogodilo na više lokacija tokom napada 7. oktobra.“

U podcastu Alsalem detaljno objašnjava kako je upravo ova rečenica postala politički alat. Iako Patten nije tvrdila da je seksualno nasilje dokazano, niti da je provedena nezavisna istraga, izraelski zvaničnici, brojni zapadni političari i veliki dio medija citirali su je kao potvrdu UN-a da su „silovanja 7. oktobra utvrđena“.

Problem je bio dvostruk: prvo, mandat SRSG-SVC ne uključuje istraživanje ratnih zločina; i drugo, Patten je sama naglasila da su nalazi zasnovani na informacijama dostavljenim iz različitih izvora, a ne na nezavisnom uvidu.

Alsalem stoga zaključuje da je Pattenin izvještaj iskorišten u političke svrhe: dokument koji sumira tvrdnje tretiran je kao dokument koji potvrđuje činjenice.

Kada je stigao pravi istražni nalaz — ignorisan je

Mnogo važniji, ali u javnom prostoru gotovo neprimijećen bio je izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istragu (IICOE), objavljen u junu 2024. To je jedino UN-ovo tijelo koje ima mandat da završi terenske istrage i forenzički provjeri tvrdnje o ratnim zločinima.

Njihova konstatacija bila je izuzetno jasna: komisija nije bila u mogućnosti nezavisno verificirati navode o seksualnom nasilju 7. oktobra.

Razlog nije bila odsutnost dokaza, nego odsutnost pristupa: Izrael nije dozvolio razgovore sa svjedocima, uvid u medicinsku dokumentaciju, niti posjete lokacijama na kojima su se navodni zločini dogodili.

Po Alsalem, upravo je ova činjenica presudna: jedino tijelo koje je moglo provesti istragu – nije moglo raditi svoj posao.

Ali taj nalaz, kaže ona, nije izazvao ni približno onoliko medijske pažnje kao prvobitne tvrdnje.

Od narativa do moralnog oruđa

U razgovoru Alsalem objašnjava da je narativ o seksualnom nasilju funkcionisao kao „moralni katalizator“ — ne samo za izraelsku politiku, već i za zapadni politički i medijski diskurs. Tvrdnje o silovanjima postale su emocionalni oslonac: element koji se ne dovodi u pitanje, koji legitimizira brutalnu odmazdu i koji one koji propituju činjenice stavlja u moralno kompromitiranu poziciju.

„Čim se postavi pitanje dokaza, dolazi optužba da negiraš nasilje nad ženama. Upravo ta klopka omogućila je da narativ postane gotovo nedodirljiv,“ kaže Alsalem.

Ona dodaje i da se ovaj narativ posluženo uklopio u već postojeću matricu rasno i politički selektivnog suosjećanja: Izraelke su predstavljene kao žrtve čija je bol relevantna, dok su Palestinke – koje trpe stvarno, dokumentirano i masovno nasilje – ostale izvan okvira empatije zapadnog medijskog pejzaža.

Seksualno nasilje nad Palestincima: dokumentirano, a ignorirano

U podcastu se detaljno govori o tome kako višegodišnji obrazac seksualnog nasilja izraelskih snaga nad Palestincima gotovo nikada ne dobija međunarodnu pažnju. Radilo se o:

• seksualnom mučenju i ponižavanju u pritvorima,
• prijetnjama silovanjem,
• prisilnom skidanju,
• nasilju nad muškarcima, ženama i djevojčicama.

To su, kako naglašava Alsalem, dobro dokumentirani slučajevi — ali bez političkog odjeka, jer ne služe interesima ratnog narativa.

Feministička dezorijentacija i moralni vakuum

Jedan od najzapaženijih dijelova podcasta tiče se reakcija dijela zapadnog feminističkog pokreta. Alsalem primjećuje da je feministička infrastruktura, koja inače insistira na provjeri činjenica i borbi protiv manipulacije, u ovom slučaju bezrezervno prihvatila narativ izraelskih vlasti.

Kako kaže, došlo je do „feminizacije propagande“ — fenomena u kojem se odbrana žrtava seksualnog nasilja instrumentalizira zarad ratnih interesa.

„Ne možeš tvrditi da braniš prava žena ako istovremeno opravdavaš politiku koja uključuje masovno ubijanje žena,“ naglašava ona.

Krajnja lekcija: propagandni narativi imaju duži vijek od činjenica

U završnom dijelu razgovora Alsalem se osvrće na širi problem: kada jednom bude plasirana, emotivno nabijena laž može trajati beskrajno dugo, čak i kada je službeno demantirana.

„Nezavisna komisija je rekla da ne može potvrditi navode. Ali taj nalaz nije mogao izbrisati štetu koju je već proizveo prvobitni medijski val. To je priroda propagande.“

Po njenim riječima, najveći problem nastaje kada mitovi dobiju status moralnog polazišta: oni tada prestaju biti predmet provjere i postaju osnova političkih odluka.