Nema ništa bolje niti intrigantnije nego kad mali gradovi postavljaju standarde i diktiraju domaću zadaću velikim centrima. Evo jednog podsjećanja na kulturni, izdavački i književni projekat koji je počivao baš na takvim postulatima.
Prvo u Mostaru, u Galeriji kraljice Katarine Kosača, a potom i u Sarajevu, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti nedavno je organizirana retrospektivna izložba „Vrijeme i uspjesi Prve književne komune Mostar 1970. – 1992.“ autorice Ranke Mutevelić. Iza današnjim generacijama najčešće nepoznate Prve književne komune stoji Ihsan Ico Mutevelić, njen idejni autor, osnivač, dugogodišnji direktor i urednik. Mutevelić je od Komune napravio pravo malo jugoslavensko čudo, žarišnu tačku privatne inicijative usred socijalističkog samoupravljanja, dominantno usmjerenog na društveno vlasništvo i kolektivnu svijest. Izdanja ovog mostarskog izdavača višestruko su plijenila publiku i prije pola stoljeća i danas: izborom autora i rukopisa, dizajnom korica i prelomom teksta, koloritnim rješenjima i fontovima, brižljivim procesom izrade e-knjige, kulturom izdavaštva kakvoj ovdje zadugo neće biti premca.
Prvi susret
Kakav je to estetski i čitalački šok bio najbolje opisuje jedan od elokventnijih Mostarca, pisac i glumac Nedžad Maksumić. Evo kako opisuje prvi, dječački susret s nekim Komuninim izdanjem:
„Bio je to nama dobro poznati Šantić, i bilo je to poznato ‘O, klasje moje’, ali sve ostalo je bilo drugačije. Zadivljen, pažljivo sam pregledao paketić s knjigom, pokušao protumačiti šta bi to moglo značiti ‘Prva književna komuna’, ili ‘bibliofilsko izdanje’, a tek ko su ti ‘utemeljitelji’. Među njima, na podužem spisku, bilo je visokokvalifikovanih limara, profesora, doktora, inžinjera, oficira, domaćica, učenika, studenata, građevinskih poduzetnika i svakojakih drugih profesija. (…) A tek kad sam počeo listati knjigu i vidio neobične, nadrealističke crteže Bobe Samardžića. Na početku knjige stajao je za mene teškom i nerazrješivom šifrom šifrovani zapis: ‘Knjiga je štampana na zandersovom umjetničkom papiru 120-gramskom kunstdruku, a utemeljitelji na bezdrvnom kuler sivom papiru’ Pa još datumi kad je knjiga predata u štampu i kad je štampanje završeno. Toga nije bilo u drugim knjigama, to nikad prije nisam vidio. Od tada svaka nova Komunina knjiga koju bih nabavio bila je praznik za moju neutaživu čitalačku znatiželju.“
Ovakav pristup knjizi mogao je realizirati samo neko ko beskrajno voli sopstveni posao. I ko mu je bezuslovno posvećen. Prva književna komuna osnovana je 1970. godine, a 22 godine kasnije rat je, kao i štošta drugo u Mostaru, uništio jedan od najdragocjenijih jugoslavenskih izdavačkih projekata. Bio je to istinski poduhvat, čedo vizionara koji je knjizi prilazio kao sakralnom, a ne tržišnom objektu, što se vidi na svakom djelu koje je Komuna izdala. Taj dizajn i danas bi se isticao. Kada se sve to ima u vidu, onda je logično da su samo Prva književna komuna i Ihsan Mutevelić mogli poroditi „Umjetnost multioriginala“, kapitalnu monografiju Dževada Hoze, o čemu je na otvaranju mostarske izložbe govorio književnik Ivan Lovrenović:
„A izdanje s kojim se Komuna trajno i neizbrisivo upisala u povijest knjižne umjetnosti, ali i u povijest knjige kao nezaobilaznog izvora najboljega znanja u određenoj oblasti, svakako je monumentalna monografija Dževada Hoze ‘Umjetnost multioriginala’. Kultura grafičkog lista. Time ne govorim ništa novo, jer je ta knjiga postala unikum čim se pojavila krajem osamdesetih godina, i odmah stekla sve vrste najkompetentnijih priznanja. No, nikada neće biti moguće do kraja izraziti kakvo je čudo ta knjiga: i kakvo je čudo bila kad se pojavila, i kakvo je čudo bio sam njezin nastanak, kako autorski tako i izdavačko-izvedbeni, a kakvo je čudo i dan-danas. Jedini njezin hendikep, ako se tako uopće može govoriti, jest to što nije napisana i objavljena na nekom od dva-tri svjetska jezika – u tom slučaju bila bi poznata i priznata kao univerzalno jedinstven poduhvat.”
Izložbu je u sarajevskom Muzeju književnosti i umjetnosti otvorio kritičar Alija Pirić:
„Druga velika vrijednost Komuninih knjiga je uspješan, nesvakidašnji interaktivni, dijaloški i prožimajući odnos književne i likovne umjetnosti. Naime, svaku knjigu likovno je obogatio likovni umjetnik čiji crteži i slike direktno korespondiraju s književnim djelom, pa tako svjedočimo jednom posebnom intertekstualnom, odnosno interlikovnom-tekstualnom poetičkom principu proizvodnje knjiga, na koje su se svojim likovnim djelom referirali Dževad Hozo, Vlado Puljić, Halil Tikveša, Ibrahim Ljubović i drugi. Doda li se tome opći izgled i oblik knjige, tip slova, finoća papira i uopće jedna profinjena estetička forma, kakvu do tada nismo vidjeli, onda slobodno možemo posvjedočiti da smo čitali knjige koje su pored svoje osnovne dimenzije zabavno-obrazovne i spoznajne, zadobile i ‘treću dimenziju’, estetičku, dovedenu do samog vrha.”
Po čemu pamtimo knjige?
Prva književna komuna na svim je sajmovima, domaćim i internacionalnim, plijenila svojim izdanjima i osvojila brojne nagrade. Ipak, danas ovaj neponovljivi izdavački projekat ne pamtimo ni po međunarodnim ni po domaćim priznanjima, nego upravo po izdanjima koja ne stare. Knjigu je Mutevelić postavio na pijedestal koji ona zaslužuje. Stavite bilo koje Komunino izdavačko čedo u ovovremene izloge i vidjet ćete da se ravnopravno nosi sa svim promjenama koje su se desile posljednjih pet decenija. Daleko od toga da su današnje knjige ružne, neestetične. Stvar je u nečem drugom. Komunina su izdanja vječna, napravljena da traju i da čitatelj, dok ih lista ili samo drži u ruci, osjeti da je jedno s knjigom koja nadilazi okvire pukog proizvoda i uzdiže se do nekog višeg nivoa, na kojem je lako i neminovno utonuti u čitanje.
Samo oni koji su imali sreću raditi u Komuni, pa makar i na mjesec-dva, znaju koliko je dug jedan sat kod Ice. Tačnije, šta se sve može završiti za 60 minuta. Mutevelić je bio čovjek visoke radne etike, cijenio je vrijeme, neuništivom energijom odajući poštovanje poslu kojim se bavi. Pri tome, kontradiktorno, nikada nije žurio, puštao je da ga štivo koje priređuje odvede u onom čudesnom henrimilerovskom smislu na putovanje kroz prostor i vrijeme. Dok je priređivao „Sidžil mostarskog kadije”, znao bi u kafani (naravno – nakon radnog vremena) dugo i neponovljivo elaborirati o tome šta mu govore dugovanja i potraživanja tadašnjih trgovaca. To je bio izdavač s velikim „I”. Nakon takvih monologa, pravih malih usmenih remek-djela, sagovornik bi jedino mogao zažaliti što Ico umjesto uređivanja nije odabrao pisanje knjiga. Legenda kaže da je rasutog, razigranog, vječito nediscipliniranog Zuku Džumhura jednom doslovno zaključao u kancelariju, zaprijetivši mu da ga neće pustiti u život sve dok ne završi davno obećani rukopis „Pisama iz Azije”.
Virio kroz okular na vratima
A jednu drugu legendu ispričao je Ico osobno, ovdje je prenosimo po uvijek nepouzdanom sjećanju, nadajući se da duh i istinitost priče neće biti iznevjereni. Imao je više susreta s Ivom Andrićem, ali ovaj je baš onako poseban. Išli iz Mostara kod Ive u Beograd Ico, Safet Čišić i još neki likovi iz kulturnog života Hercegovine. Trebalo je dogovoriti raspored Andrićevog gostovanja u gradu na Neretvi. Znali su da drug Ivo obožava Mostar pa su htjeli da ugošćavanje bude adekvatno toj ljubavi. Neko ih je prilikom priprema savjetovao da slučajno ne zakasne. To ga izluđuje. Ali ne smiju ni ranije doći, i to ga uznemirava. Nego tačno onda kad je rekao. I tako, oni dođu u pet minuta do 14 sati pred vrata. I čekaju. Niko ni da pisne. U šutnju su se pretvorili. Kad je izbilo 14 sati, oni pozvoniše, a iste milisekunde nobelovac istančanog duha i preciznog umjetničkog izraza otvori im vrata. Što znači da je i on pet minuta ranije stao tu, samo s unutrašnje strane, i čekao ih. Šteta što više Mutevelićevih sjećanja nije zabilježeno, ali još je dovoljno njemu bliskih ljudi koji pamte mnogo od onoga što je radio i govorio. Još nije kasno za jednu bogatu, besprijekorno uređenu i dizajniranu monografiju, baš onakvu kakvu bi Ico uz mnogo truda i posvećenosti napravio.
