Ako je Hrvatska nekad i bila „mala zemlja za veliki odmor”, kako je glasio prvi reklamni slogan Turističke zajednice početkom devedesetih, više zasigurno nije. Prema riječima Nike Bulića, najdugovječnijeg direktora HTZ-a, ova promotivna poruka nije se svidjela tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu. Smetalo mu je da se Hrvatsku naziva malom, što ne čudi u kontekstu temeljnih nastojanja naše politike prema Bosni i Hercegovini tijekom rata devedesetih. Navodno je na njegov prijedlog osmišljen drugi slogan: „Raj na zemlji”. No, igrom sudbine od prvotnog je slogana opstao samo njegov omraženi početak. Hrvatska je i dalje mala zemlja, sada tek za majušan odmorić, ako uopće ikakav.

Domaći čovjek odavno više ne zna za velike i duge odmore, pogotovo ne uz more u jeku turističke sezone. Sjeća se ili je čuo da su u „trulom” socijalizmu građani ljetovali u radničkim odmaralištima duž jadranske obale, ali nije načisto što bi o tome mislio budući da mu domoljubna dužnost nalaže krajnju sumnjičavost i nepovjerenje prema svemu što bi moglo ukazivati na najmanju natruhu omražene jugonostalgije. Čovjeku koji u Hrvatskoj živi od svoje plaće, ali ne menadžerske, niti one saborskih zastupnika, predsjednika, premijera i ostalih takozvanih snalažljivih momaka, umjesto ljetovanja ostaje utješna nagrada u formi narodne mudrosti: „Hvali more drž’ se kraja”. U istom je tonu nastao i stih: „Tko ima para kupa se u moru, a tko nema kući u lavoru”. Pa iako ova rugalica nije smišljena jučer, tek je ovog ljeta doživjela svoj puni potencijal postavši oživotvoreni hit.

Garažni apartmani

„Malo san adaptira garažu, doda ležaljke i oglasija je ka apartman. Stavija san da je noćenje devedeset i pet euri. Neki turisti mi došli i odma otišli. Kažu da kako me nije sram ovo iznajmljivat. Čujen neki se hvale da in je sve popunjeno, a u mene stoji prazno. Kako to? Nije mi jasno. Jel moguće da neko me sabotira?”. Tako bi išao nastavak pjesme „Kako to” kad bi Vojko V dodao još strofu, dvije o našoj turističkoj ponudi sunca, mora, garažnih apartmana, betonirane obale, preskupe hrane i još skupljeg pića.

Kava na Trgu Svetog Marka u Veneciji, pred katedralom u Barceloni ili na bilo kojoj drugoj turističkoj top lokaciji širom Europe jednako je skupa, kazat će ugostitelji dok užasnutim gostima naplaćuju pet eura za kapučino. Uzmimo da ćaća, mater i dica fino dođu na jutarnju kavu za razbuđivanje. Ćaća i mater naruče dabome kavu, dica sokove. Kave svaka po pet eura, sokovi sedam, sve zajedno 24. Dice je srećom samo dvoje, da ih je više morali bi ostati prati suđe do kraja života da isplate račun. Pa iako kažu da više ne bi trebalo preračunavati eure u kune, nije to loše bar ponekad učiniti radi triježnjenja prije bankrota. Preporučujemo ipak preračunavanje nakon zadnjeg gutljaja da se ne zagrcnemo shvativši kako će nas dvije kave i dva soka doći točno 180 kuna i 83 lipe. Ako to ne razbudi ćaću i mater, ništa neće.

Jasno da cijena pića može obuhvatiti mnogo više od same tekućine u šalici ili čaši. Ponekad plaćamo lijep pogled, ugodnu atmosferu, scenografiju za instagramski selfi ili osjećaj vlastite važnosti. U tom kontekstu, nije opravdano, ali je oprostivo da kava na Stradunu ili splitskoj rivi košta pet eura ako koju ulicu dalje kavu iste kvalitete možemo popiti za euro i pol. Problem nastane kad se vlasniku svake birtije u zabiti, s čije terase pogled puca ravno na zid, učini da bi bio grijeh propustiti priliku za brzu i laku zaradu pa smeđu vodicu, koju samo on zove kavom, počne naplaćivati tri, četiri ili omraženih pet eura. Ne mora piti u kafiću kome je skupo, nek’ si ju sam kuha kod kuće, reći će naš ugostitelj parafrazirajući izjavu iz 2017. tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je građanima, koji su ukazivali na korupciju, nepotizam, sukob interesa i ostale anomalije vladajućih, poručila da „mogu otići ako smatraju da im ovdje nije dovoljno dobro”.

Ovakve cijene nisu financijsko opterećenje samo turistima, već i domaćim ljudima. Izlazak na kavu, koji je donedavno bio sastavni dio svakodnevice, postao je luksuz kojeg si građani sve rjeđe priušte. Od kad je kuna zamijenjena eurom cijene su se umnogostručile, unatoč obećanjima premijera da se to neće dogoditi zbog tržišnog nadmetanja i konkurencije. Pecivo poput slanca, ranije je u pekari koštalo dvije do maksimalno tri kune, a sada većinom jedan euro. To ne zvuči puno, ali je poskupljenje od dvjesto posto. Kuglicu sladoleda ove godine plaćamo i do pet eura tj. 37,67 kuna. Jedan je čitatelj vijest o ovako neprimjerenoj cijeni sladoleda sasvim primjereno prokomentirao: „Neka dignu cijene još. Samo deri dok ide. Mislim da bi kuglica trebala biti deset eura i da se otplati na rate.”

Nacionalni parkovi

Poseban problem hrvatskog turizma vrlo je visoka cijena ulaznica u nacionalne parkove. Prema važećem službenom cjeniku Nacionalnog parka Plitvička jezera, odrasla će osoba jednodnevni obilazak parka platiti 40 eura (301,38 kuna), a dijete u dobi od sedam do 18 godina 15 eura (113,02 kuna). To znači da će ćaća, mater i dvoje školaraca, nakon što su popili kave i sokove i platili ih 24 eura (180,83 kune), za šetnju prirodom Plitvičkih jezera platiti još 110 eura (828,80 kuna). Tako će ih kava i šetnja, bez ikakvih obroka, koštati 134 eura (1.009,62 kune). Ogladne li, ručak uz čašu, ne vina nego flaširane vode, neće naći ispod dvadesetak eura po osobi pa će izlet u najjeftinijoj varijanti koštati oko 214 eura (1.600 kuna). Koliko naših obitelji taj iznos može izdvojiti za jednodnevni izlet? Prodavačice u dućanima cijeli mjesec rade za šestotinjak eura i taj iznos je sve što imaju na raspolaganju za podmirenje svih životnih troškova. Dodamo li u cijenu izleta još trošak benzina i autoceste, shvatit ćemo da su prirodne ljepote naše zemlje vlastitim građanima nedostupne.

Kakav će biti proračunski prihod ove turističke sezone vidjet ćemo na njenom kraju. Mnogo se priča o otkazivanju već rezerviranih turističkih aranžmana ili njihovom skraćivanju te zamjeni za cjenovno pristupačniju Grčku, Albaniju ili Tursku. Vlasnici apartmana svoje godišnje prihode nerijetko temelje gotovo isključivo na sezonskoj zaradi pa bi, ukoliko se ovakav trend nastavi, mogli uprihodovati značajno manje no što su planirali. S druge strane, građani koji ne žive od turizma, napokon su odahnuli zbog manjih gužvi. Masovni turizam ima mnoge loše strane, ali onaj elitni zahtijeva velika ulaganja i, u siromašnim društvima poput našeg, rezultira gašenjem domaćeg turizma. Bilo bi pomalo tužno da nam djeca nikad ne vide Dubrovnik, Trogir, Hvar ili Plitvička jezera jer boravak na takvim mjestima njihovi roditelji ne mogu platiti.

Nije jasno imamo li uopće ikakvu jasnu strategiju razvoja turizma, djeluje da se sve događa mnogo više stihijski nego kao rezultat dobro osmišljenog plana. No, nije li kod nas i inače tako?

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.