U našoj povijesti novembar je bio mjesec velikih događaja i značajnih odluka. Tako je i sa 18. novembrom 1991. godine. Taj dan pao je Vukovar. To nije bio pad koji bi se stavljao pod navodnike. Grad je razoren kao u vrijeme provala barbarskih plemena. Nestao je jedan od bisera baroknog graditeljstva. Pobijeni su stanovnici. Pobijeni su oni koji su ga branili. Iz bolnice su izvučeni ranjenici, koji nikome nisu predstavljali opasnost, i pobijeni. Mnogi su prethodno prošli kroz mučilište i klaonicu Ovčare i drugih stratišta. Mnogi su „nestali“ i do danas im se ne zna za trag. Vukovar je hrvatska Srebrenica.

Ne čudi jedinstvena solidarnost sa žrtvom Vukovara. I ne samo u Hrvatskoj, i ne samo hrvatskog naroda. Ove godine je organiziran treći po redu „Marš mira“ Srebrenica-Odžak-Vukovar u organizaciji preživjelih genocida u Srebrenici te nekih boračkih udruga. Svako takvo stratište je svjetsko stratište, takva stradanja imaju univerzalan značaj. S Vukovarom je pao ljudski rod.

Malo tko, međutim, zna i malo se podsjeća na to da je tog istog dana, 18. novembra 1991. godine, formirana „Herceg-Bosna“ kao „hrvatska zajednica“. Da nije HDZ-a BiH, to bi se gotovo zaboravilo, jer oni vežu Vukovar i „Herceg-Bosnu“, htjeli ili ne. Svako podsjećanje na ovu hrvatsku paradržavnu zajednicu neizbježno uključuje podsjećanje na tragediju Vukovara. Isti dan moraju slaviti i žaliti. „Hrvatska zajednica“ će prerasti za dvije godine u hrvatsku paradržavu u BiH, u tzv. HR HB. Tek sa „Hrvatskom republikom“ ona će dobiti svoj konačni smisao, dobiti onu formu koja joj je bila od početka namijenjena. Kao „hrvatska republika“ ona će od „političke, gospodarske i područne cjeline Hrvata u BiH“ prerasti u hrvatsku državnu tvorevinu u BiH. U tom prelaznom periodu izgrađene su sve državne institucije i svi mehanizmi vlasti, uključujući vojsku, policiju, obavještajnu službu, pravosudni sistem, itd.

Povijesni ciljevi

Iako joj je dano ime „Herceg-Bosna“, ova „zajednica“ nije imala ni prohercegovačku ni probosansku namjenu, već posredničku, u ostvarenju „povijesnih ciljeva hrvatske države“. Istina, u tom trenutku bh. Hrvati nisu do kraja razumjeli što to znači i koje posljedice za njih ima (s obzirom da taj dan pada Vukovar i da se Hrvatska bori protiv „srpskih krajina“ koje su na njenom tlu formirane), a oni koji su znali o čemu se radi prešutjeli su to i objeručke prihvatili jer je dolazilo od „predsjednika svih Hrvata“.

Kada je „Hrvatska zajednica“ počela funkcionirati kao „Hrvatska republika Herceg-Bosna“, tek je tada postao jasan pravi smisao pojmova u njenom imenu.

Prvo, „Herceg-Bosna“ je izokrenuto ime za već postojeću Bosnu i Hercegovinu, najblaže rečeno, okrenutu naglavačke. Zna se da je Hercegovina južna pokrajina stare bosanske države i nikada nije mogla zauzeti mjesto koje je Bosna kao država imala. Poslije je ušla u ime države kao dodatak. Međutim, u imenu „Herceg-Bosna“, Bosna je postala dodatak, i to privremeni, prijelazni, koji je vremenom trebao otpasti. Tako bi se Hercegovina, poput Dalmacije, Istre, Slavonije, Dubrovnika, utopila u državu Hrvatsku, možda dobila i svoj simbol u grbu; teško je pretpostaviti koji, jer je koza već zauzela svoje mjesto.

Drugo, pojam „demokratska“ je najveća prevara. Ništa u njoj nije bilo demokratsko. Civilne vlasti izabrane na demokratskim izborima 1990. godine, vojnim su pučem uklonjene sa svih svojih pozicija i vlast preuzima HVO – vojna vlast s civilnim ovlastima. Državne institucije Republike BiH, u kojima je participirao HDZ BiH, brutalno su razorene, a njihovi dužnosnici se povlače u paradržavne hercegbosanske.

Postojeća struktura stanovništva je također uništena. Po popisu iz 1991. godine, preko 40% stanovništva na područjima proglašene „Herceg-Bosne“ su Muslimani. „Demokratskom“ akcijom „etničkog čišćenja“, koje će „predsjednik svih Hrvata“ nazvati „humanim preseljenjem“, oni su protjerani sa tih područja (također i dio Srba koji je tu živio), sa svojih ognjišta, iz svoje zemlje, s tim što je većina prošla kroz logore, nazvane „sabirni centri“, u kojima su mučeni i ubijani.

Životno upućeni jedni na druge

Što se tiče pojma „hrvatska“ u imenu, on je najmanje pokrivao i obuhvatao stvarne, narodne i ljudske interese hrvatskog naroda u BiH. Hrvati su živjeli širom BiH (treba vidjeti popis iz 1991. godine), izmiješani s druga dva naroda, što znači da su bili životno upućeni jedni na druge, dijelili mjesto življenja, razumjeli se i poštivali. „Zajednica“ koja im je ponuđena morala je biti etnički čista, bez njihovih susjeda, bez njihovih običaja, bez njihovih imanja, bez njihove države. To je zahtijevao projekat „hrvatske zajednice“. On je uključivao preseljenje svih bh. naroda i razmjenu teritorija. Kako je to praktično provedeno i koji je oblik dobilo, najbolje pokazuju današnja područja od Dervente do Broda, od Broda do Orašja i Brčkog, te od Kupresa do Drvara. U tim područjima nisu samo zapaljene i izminirane kuće, spaljena imanja, nego i svaka štala, svaki kokošinjac, da bi se zatro svaki trag života naroda. Slično su prošla i područja u srednjoj Bosni gdje se taj projekat provodio. Tim unesrećenima je pružena alternativa: „Bobanovo“ ili „Šuškovo“ selo, ili pak Grahovo, Glamoč i Drvar, kao „stara, povijesna hrvatska mjesta“. Danas, niti Hrvata ima u Posavini, niti Srba u jugozapadnoj Bosni. Ostala je samo pustoš. Ostali su zgarišta i poneki usamljeni povratnik.

Uz to,  Bosna i Hercegovina kao stara hrvatska postojbina koju je narod znao čuvati vijekovima, bez obzira na porobljivače, njihovu snagu i projekte uništenja, iščupana je iz kolektivne svijesti naroda. Uništen je jedan način života u zajednici s drugima, vrijednost za kojom svijet danas traga. Uništen je moral na kome je narod počivao jer su pljačka, nasilje, silovanje i ubijanje postali stil života. I sve se izokrenulo – izokrenuta svijest je postala normalnom, a normalna nenormalnom, zločinstvo je postalo herojstvo, a humanizam i milosrđe slabost.

Možda do 1993. godine i nije bilo sve jasno vidljivo, dok „zajednica“ nije narasla u „republiku“. Rat je veliki jorgan koji sve može pokriti. Ali kako je moguće danas, nakon svega, kada je i nevidljivo postalo vidljivo, nakon haških presuda, pokušavati prekriti istinu očitim lažima. Kako je moguće danas, na dan pada Vukovara, slaviti „Herceg-Bosnu“ a ne pitati se što uistinu povezuje Vukovar s njom? Kako to da se isti dan 1991. godine u Grudama slavilo a padao je Vukovar? Gdje su bili oni koji danas pale svijeće za „grad heroj“ i zašto ga nisu branili? Zašto tadašnji i današnji slavljenici nisu barem poslali naoružanje braniteljima Vukovara i odazvali se vapajima novinara Siniše Glavaševića? Je li u Grudama taj dan bila tolika slavljenička buka da se njegov glas nije čuo ni u Zagrebu? Ili je oružje, umjesto u Vukovaru, dejstvovalo punom snagom na zamišljenoj granici „Herceg-Bosne“?

Ne odustaju od laži

Slavljenici danas lamentiraju nad „Herceg-Bosnom“ i ne odustaju od laži kako je ta paradržava bila na braniku BiH, kako je svoje institucije ugradila u državu BiH. HVO pod njihovom kontrolom ratovao je protiv BiH sve do Vašingtonskog sporazuma, kada je ta tvorevina izbrisana s lica zemlje. Niti jedna njena institucija nije ostala, a kamoli da je ugrađena u BiH. Oni tvrde kako je njihova paradržava bila „reakcija na srpsku agresiju“, a zna se veoma dobro da su bili u sadejstvu, komadajući Bosnu i Hercegovinu. Prešućuju činjenicu da je sporazum Tuđmana i Miloševića o granicama hrvatske i srpske države u BiH postignut još u martu te godine. Sama činjenica da je u „Herceg-Bosnu“ uračunato 30 općina i 10 područja pojedinih općina (tko li je, Bože, živio u tim općinama) govori o „demokratskom“ principu koji je poštovan pri određenju njene granice. Je li to princip Ahmića i Stupnog Dola, ili onaj iz Grabovice i Trusine, svejedno, posljedice su iste. U tih 30-40 općina živjelo je preko 40% Muslimana, koji su se tako izjašnjavali na popisu 1991. godine, i znatan broj Srba. Kako su kreatori te paradržavne tvorevine zamislili ostvariti svoj projekat? Jedino zločinom koji se pokrivao eufemizmom „humano preseljenje“. I to ne samo zločinom nad drugima nego i nad vlastitim narodom. Kako inače „kompaktirati“, ili jasnije, nacionalizirati teritorij kada je narod rasut širom zemlje.

Projekat je konačno dobio svoju pravosudnu ocjenu i presudu, utvrđenu u proceduri međunarodnog suda kojeg je formirao UN samo za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Projekat je prepoznat, istražen, utvrđen i obrazložen kao „Udruženi zločinački poduhvat“. U dugotrajnoj pravnoj proceduri koja se oslanjala na materijalne dokaze i svjedoke, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu u žalbenom postupku je potvrdio prvostepenu presudu Suda i pravosnažno osudio „Herceg-Bosnu“ kao „Udruženi zločinački poduhvat“. (Ovo bi čak trebalo pisati bez navodnika jer je postalo obrazac zločina, već formirani pojam.)

Presuda glasi:

„Vijeće je, dakle, većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.

Vijeće je zaključilo, i dalje većinom glasova, da su već u decembru 1991., članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom predsjednik Hrvatske republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske), ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta kakav sam maločas opisao, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne….

HVO je isto tako organizovao iseljavanje hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu. To iseljavanje imalo je za cilj da zaštiti jedan dio hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne od borbi koje su se vodile u tom području, ali i da ojača prisustvo Hrvata u Herceg-Bosni sa ciljem da odnos snaga prevagne u korist Hrvata. Uslijed ove činjenice, dio hrvatskih stanovnika iz srednje Bosne je otišao dobrovoljno, dok je dio HVO iselio uz primjenu sile.“  (Izvađeno iz arhiva Haškog tribunala).

Zločinački poduhvat

Dakle, iz ove presude je jasno da je „Herceg-Bosna“ bila zločinački poduhvat u suprotnosti sa svim mirovnim planovima koji su se u međuvremenu nudili i sa svim mirovnim inicijativama koje su dolazile iz BiH. Nemjerljiva je bezočnost danas tvrditi kako je to bio projekat koji je slijedio mirovne sporazume i bio u funkciji očuvanja BiH. Stvar stoji obrnuto, zločinački projekat „Herceg-Bosne“ je stvarao na terenu stanje koje se onda trebalo ugraditi u neki mirovni sporazum i raskomadati BiH.

U kontekstu haške presude treba gledati na reafirmaciju „Herceg-Bosne“ preko Čovićeve „hrvatske izborne jedinice“ i „trećeg entiteta“, a što hrvatski državni vrh pokušava podmetnuti Evropskoj uniji kao zahtjev za uspostavljaje „institucionalne ravnopravnosti“ naroda. Nažalost, Plenkovićevi prijatelji u EU su već nasjeli na to i takve zahtjeve plasiraju kao legitimne. Nisu ni svjesni da time otvoreno negiraju presude Međunarodnog krivičnog suda i tako naknadno podržavaju „Udruženi zločinački poduhvat“. I u EU trebaju znati da politika odbijanja sudskih presuda ruši svjetski poredak. To što rade Dragan Čović i hrvatski državni vrh navlači hipoteku cijelom narodu i stavlja na njega povijesnu odgovornost za zločine koji su ipak individualizirani u Haškom sudu i tako presuđeni. Ili je, možda, problem samo u tome što je Franjo Tuđman, „predsjednik svih Hrvata“, na čelu tog udruženog zločinačkog poduhvata.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja