Crni šinjel HDZ-a

To što dobar dio građana Mostara živi upornu isključivost prema matičnoj državi BiH ima se zahvaliti hrvatskoj politici i prema tom gradu, i prema ostalim mjestima zapadne Hercegovine iz koje su Bošnjaci mahom iseljeni. Uspjeh podjele na nas i njih – svjesno etabliran u Hrvatskoj i radikaliziran u dekadi ove hadezeove elite – uvjerljivo je preslikan upravo u Mostaru, a jedan nedavni događaj savršeno oslikava duboki moralni cinizam vječnog šefa HDZ-a BiH, Dragana Čovića, intimusa hrvatskog premijera i njegove ergele. Elem, stavio Čović na glavu židovsku kapicu, pa u ime sjećanja na holokaust održao još i govor – human i etičan – o tome kako se zlo ne smije ponoviti, kako je baš zbog toga sjećanje važno…, a bio je uz njega i izvjesni Amir Kabiri, Izraelac, direktor mostarske tvornice Aluminij, suvlasnik hrvatskog nogometnog kluba Zrinjski i šef Židovske općine u Mostaru. Taj, kao da je ispao iz crnog HDZ-ova šinjela, koristi svaku priliku da za krvavi rat na Bliskom istoku krivi isključivo Palestince koji su za njega otprilike ona sorta kakva su za Čovića Bošnjaci u Mostaru. Za koje bi bolje bilo da ih nema.

Stav toga Kabirija prema izraelskom uništenju Palestine istovjetan je naime stavu HDZ-a prema zločinima hrvatske države u ratu s Bošnjacima i pokušaju prisvajanja dijela BiH. I koliko moraš biti moralno deficitaran, znajući da dok laprdaš o potrebi sjećanja na holokaust, tek malo dalje ruši se spomenik onima koji su se borili protiv fašista i njihova zatiranja svakog traga postojanju Židova? To jest spomenik za 77 igrača nogometnog kluba Velež koji su se pridružili partizanima i poginuli u NOB-u. Pedeset je godina spomenik s tri kraka – simbol tri naroda u zajedničkoj borbi protiv okupatora – stajao na stadionu, jest doduše ’93. „obučen“ u hrvatsku šahovnicu, da bi ga se konačno srušilo, jer je, eto, „prostor dosta skučen“. Bagerom je tako ubijeno sjećanje i na partizansku momčad i na, svakom dobrom hadezeovcu mrsko, razdoblje antifašističke borbe.

Do 90-tih Mostar je, lišen nacionalističke podjele, disao za svoj kultni klub Velež, da bi 1993. stadion postao mjesto užasa za bošnjačke stanovnike, pa kao u svim fašističkim režimima i hrvatskoj vojsci poslužio za sabirni centar otkuda su uhapšeni Bošnjaci deportirani u logor Heliodrom. Već prvog dana na stadionu je okupljeno skoro 4.000 ljudi koje su vojnici Hrvatskog vijeća obrane, iscrpljene žeđu, glađu i strepnjom, krcali u autobuse i odvodili u logore – sve opisano na haškom suđenju šefovima hrvatske paradržave Herceg-Bosne.

I kao što su Bošnjaci u ratu protjerani preko Neretve, iz zapadnog u istočni dio grada, tako je protjeran i Velež, dekretom premijera samoproglašene Herceg-Bosne, Jadranka Prlića, kasnije u Hagu osuđenog za ratne zločine, od kojih su brojni počinjeni upravo na Veležovom stadionu „Pod bijelim brijegom“. Stadion je preuzeo novonastali hrvatski klub Zrinjski, uz nogomet korišten često za proustaške derneke, poput parade postrojbi Hrvatskog vijeća obrane koje zborno pjevaju ustašku pjesmu: Evo zore, evo dana…

Iz Veleža, tobože tek privremeno premještenog s njegova stadiona, nakon rušenja spomenika, poručuju kako to nije samo fudbalski klub, nego ideja otpora nepravdi, te da imena njihovih 77 ubijenih igrača, među kojima je devet narodnih heroja, nisu fusnota historije već temelj moralnog identiteta grada. Jer već u jesen ’41. gotovo cijeli tim odlazi u partizane, sobom nose Veležove dresove s crvenom zvijezdom, a njih 77 nikada se neće vratiti.

Ubijanje uspomene na tu mladost jest rezultat pogubne nacionalističke politike importirane iz Hrvatske, nasilne reinterpretacije povijesti čiji je egzekutor onaj cinični lik koji će na Jevrejskom groblju lamentirati kako je Mostar grad „koji neće šutjeti pred mržnjom, već će čuvati dostojanstvo svakog čovjeka“, dok je mehanizacija rušila memorijal baš onima koji su živote dali braneći i Židove. A izjava kako je spomenik veležovim partizanima srušen zbog skučenosti prostora ravna je morbidnoj tvrdnji ustaškog gradonačelnika Zagreba, mesara Ivana Wernera iz ’41. da se – 70 godina nakon izgradnje – židovska sinagoga ne uklapa u glavni grad NDH, pa je dao srušiti. Nije izgrađena ni do danas, a kako i bi u državi u kojoj koalicijski partner HDZ-a, član parlamenta i bivši ministar upravo proizvodi novi skandal, javno pjevajući odu ustaškom poglavniku Anti Paveliću, kao „vođi svih Hrvata“, i to uz prijeteću posvetu šefu SDSS-a Miloradu Pupovcu.

Zato tužno pitanje za ulickanog premijera – monarha i pokrovitelja razbuktale mržnje: Može li niže? Tamo bageri, ovdje pjesma. Sve pod egidom ustaštva, kao društveno ustanovljene mjere patriotskog hrvatstva. A sve jednaki poraz temeljnih civilizacijskih vrijednosti. (Heni Erceg, Tačno.net)

Tramvaj zvani težnja

Nekad su nas tragedije, bar na dan-dva, ujedinjavale, sjećale i opominjale na nas same. Izgubljene i zaboravljene. Više nas ni nesreće ne mogu ujediniti. Naši neprijatelji, pod pretpostavkom da još postoji naše nekadašnje „mi“, mogu biti zadovoljni. Nakon dugogodišnje dehumanizacije, danas to sami sebi činimo oduzimajući jedni drugima svaku ljudskost, čak se i naznake humanosti javno bagateliziraju, ismijavaju kao lažne jer laž sve u laž pretvara. I hipotetički „mi“ smo lažni. Odavno. Lažni stručnjaci, lažne diplome, lažne patriote, lažni vjernici… ali zato pravi licemjeri i hohštapleri. Dave nas lažima o našoj prošlosti, lažima opisuju sadašnjost, na lažnim obećanjima grade imaginarnu budućnost.

U Sarajevu je opet dan žalosti, ovaj put na Dan zaljubljenih. Guši ironija kao sarajevski zrak. Nova tragedija je samo nova prilika za politizaciju, novi argument u neprekidnom napadu na „drugu stranu“. Zastarjeli tramvaj pregazio mladića na tramvajskoj stanici. Teško je povrijeđena i jedna djevojka. Aktuelna kantonalna vlast sve svoje neuspjehe i promašaje brani i maskira uspješnom modernizacijom gradskog javnog prevoza. Ironija kao sudbina. I težnja da nas bolji tramvaji odvezu u bolje sutra.

Povodom tragedije političari su opet pustili svoje virtuelne pse pa lavež maskira svaki glas saosjećanja, svaki pokušaj autentičnog izraza empatije. Danas je sve prilika za politikanstvo, pa i ova najnovija tragedija. Kao i sve prethodne.

Vlast koristi dan žalosti, i rado ga proglašava, kao sredstvo gašenja kritike i eutanaziju javnosti. Opozicija traži dan žalosti u suprotnom će vlast proglasiti bezdušnom, bezosjećajnom. Blesavo. Da imaju dušu i (sa)osjećaju ne bi bili političari. Kao da su naši današnji političari ljudi koji osjećaju, brinu, ili mare za bilo šta ljudsko i ljudima zaista važno izvan svojih kleptokratskih udruga, privatnih i stranačkih interesa i klijentelističkih saveza zakrabuljenih kao političke partije.

Ostavke, demonstracije i princip odgovornosti

Traže se ostavke. Neformalne grupe građana pozivaju na proteste. Deja vu. Ad hoc protesti ili neće uspjeti ili će izmanipulirani propasti. Odgovornost će se utvrđivati i vjerovatno se nikad neće utvrditi. Ili će se utvrđivati do sljedeće nesreće pa će se onda tražiti i utvrđivati odgovornost za nju, pa tako do naredne i sve tako, kao i do sada. Univerzalni je odgovor da niko nije odgovoran. Niko nije nadležan ni za jedan konkretan problem a očekuje se da uništene i nefunkcionalne „institucije rade svoj posao“. Nema potrebe, vjerovatno će se sve zaboraviti jer lažna je i ova tuga što se javno manifestira.

Ostavka treba da bude moralni čin, znak političke savjesti i svijesti da je jedan mladić ubijen, jedan život ugašen. Nije ostavka političara na funkcijama pitanje krivične odgovornosti niti su jedan gradonačelnik, ministar ili premijer lično odgovorni za svaku nesreću. Ostavka nije samo stvar direktne odgovornosti, nego moralni čin odgovornog političara. Političari su lideri, a sve što se desi je odgovornost lidera. To bi trebalo biti prvo pravilo liderstva. Sve što živimo danas rezultat je politike (do)sadašnjih političara na vlasti. Ali avaj, odgovorni političari i lideri odavno ne ordiniraju u našoj zemlji, a ni u susjednim. Nama vladaju šibicari i sjecikese. Evo, već četvrtu deceniju i ništa ne navodi na pomisao da bi se to moglo promijeniti.

Pitanje odgovornosti je važno, možda najvažnije, zbog uspostavljanja nužnog principa odgovornosti. Iz čega slijedi da političari odgovaraju, a to naši nadripolitičari ne žele, i na to nipošto neće pristati. Ne žele odgovarati ni za svoje riječi ni za svoja (ne)djela. I to je tako od uvođenja „demokratije“. Ni za naše trenutno društveno-političko uređenje niko nije odgovarao, niti je iko položio račun za rat i sva ratna nepočinstva, a kamoli za poraće i totalnu pljačku države i građana. Opšta pljačka je konstanta poslijeratne politike na ovim prostorima. I laž.

Opsada i deblokada

Predugo živimo u zabludi da je rat završen, da je grad deblokiran i da više ne životarimo, životinjarimo, pod opsadom. Naš mir je samo nastavak rata drugim sredstvima. A mi u ratu, sa mirnodopskim uzusima, ne primjećujemo da nam političari o glavi rade i da je to jedino što zaista čine.

I tako, čekamo deblokadu. Baš kao nekad. Čekamo da nas neko deblokira i prekine opsadu. Potvrđujemo da nikako ili sporo učimo, kao i da brzo zaboravljamo naučeno. I naša kultura sjećanja je nekultura sjećanja i kult zaborava. Jer su i mnoga naša sjećanja lažna, ili nepotpune istine. Ni danas ne znamo pouzdano ko nam je sve u ratu o glavi radio, i ko su nam bili brojni neprijatelji, pored onih što su na nas pucali, a ko su bili rijetki prijatelji. Ako je ovih potonjih uopšte bilo. Međunarodna zajednica, bijednica, se lažno predstavljala i pod kojekakvim parolama održavala (i održava) zle političare na vlasti decenijama. Zapravo su stvarali i čuvali za sebe svoje sadašnje i buduće kompradore. Svoje vjerne službenike u pljački i kolonizaciji rasturene Jugoslavije, i njenih naroda. Dok su narodi opijeni nacionalizmom klicali vođama, oslobođeni od slobode.

Jedno je evidentno, nacionalisti su uzeli prvo pamet svojim narodima, a onda su im narodi sve svoje dali. Ako nešto i nisu, to su nacionalisti sami uzeli, i privatizovali. Ne pitajući bezpametni narod. Taman posla da se sa budalama konsultuju. Budale im trebaju samo da rade za mizerne plate u nekadašnjim fabrikama njihovih očeva a sada fabrikama tajkuna, i izlaze na izbore perpetuirajući iluziju demokratije.

Život pod nadstrešnicom

Čekamo da se nešto desi, neko čudo. Čekamo nove generacije boljih a te nove generacije bježe što dalje odavde ili završavaju izbodeni u tramvaju, pregaženi na pješačkom prelazu, ili ih usmrti tramvaj dok čekaju bolje sutra na tramvajskoj stanici.

Neće nas niko osloboditi naše nesreće. Uzalud čekamo. Sve što eventualno radimo je ili jalovo ili pogrešno jer nas sve što činimo ne približava nadi u bolje sutra, ili bar malo bolje prekosutra. Naprotiv, svakog dana smo od te nade sve dalje.

Živimo u društvu koje su rastakali i uništavali skoro četiri decenije. U tom procesu, političari su koristili sva sredstva, sve što im je palo na pamet, sve na šta ih je pokvarena mašta navela. Toliko destruktivne energije ništa dobro nije moglo donijeti. Opšte bezakonje, sistem nekažnjivosti i kriminal kao praksa „pametnih i uspješnih“ (p)ostavila je bezbrojne stupice i minska polja građanima na putu u budućnost. U Novom Sadu je to bila nadstrešnica, a u Jablanici ilegalni kamenolom. Može biti i zastarjeli tramvaj, ali šta god da je – smrtonosno je. Živimo svakodnevno smrtno ugroženi i ta ugroza je višedecenijska i konstantna. Sve kao vidimo, i sve kao znamo, ali ne vidimo da nam političari neprestano obećavaju bolji život a kontinuirano donose iznenadnu, preranu i tragičnu smrt. I nama i našoj djeci. Svi živimo pod nadstrešnicom vjerujući da čekamo voz za neko bolje sutra. Čekamo voz koji doći neće, a ono što dolazi opet će nas smrtno iznenaditi. (Edin Zubčević, Nomad)

Seks i politika

Olovnih sedamdesetih, neukrotivi talijanski temperament našao se u žestokom srazu s kulturnom revolucijom (feministkinje, otpor protiv patrijarhata, terorizam, neofašizam itd.). Bilo je tu, dakle, svega, a onda se pojavio “Playmen”, prvi talijanski erotski časopis, inspiriran čuvenim “Playboyem”. Odmah po pojavljivanju magazin se prometnuo u nacionalni problem, što je u Netflixovoj seriji “Mrs. Playmen” zorno prikazano.

Već u uvodu vidimo kako karabinjeri usred noći konfisciraju tisuće tek tiskanih primjeraka s kioska (kao da nemaju prečeg posla, Crvene brigade i to…). Na nogama su policija, suci, političari, cijela Italija. “‘Playmen’ je pornografski časopis, a vi ste fašisti”, to je svojedobno bio feministički pogled na prvi talijanski časopis sa ženskom golotinjom. Sedmerodijelna serija prati Adelinu Tattilo, koja je 1967. postala urednica “Playmena”, pa unatoč privatnim nevoljama postala uspješna poslovna žena.

Suprug Saro Balsamo hladnokrvno ju je ostavio s dvoje djece u trenutku kad mu je prijetio zatvor. Premda se nije razveo, oženio se Meksikankom da bi izbjegao kazneni progon. Unatoč tome što je bila praktična vjernica – osoba od najvećeg povjerenja bio joj je svećenik – svojim je uredničkim odlukama potaknula cijeli niz progresivnih ideja i procesa u talijanskom društvu koje i danas muče pitanja femicida i nasilja nad ženama.

“Čini se da mi Talijani imamo problem svaki put kad je riječ o seksu. Umjesto da nas opusti, ta tema nas razbjesni”, paradigmatska je rečenica iz serije. Gospođa Tattilo, dugogodišnja urednica i izdavačica (“Dnevnik erotske literature”, “Marihuana je dobra za vas”, “Playdux: Erotska povijest fašizma”), koja je kasnije postala i dobra prijateljica bivšeg talijanskog premijera Bettina Craxija, bila je zaslužna i za objavljivanje golih fotografija Jacqueline Kennedy u vrijeme kad je ona bila udana za Aristotela Onassisa, što je bio skandal globalnih razmjera.

Tattilo ne ostaje upamćena samo kao simbol, nego i živi primjer osnaživanja žena. Naravno, to je bio genijalan povod za televizijski projekt ovog tipa, u kojem nalazimo i lijepu dozu retro erotike koja je pravo osvježenje u moru svega umjetnog i šabloniziranog oko nas. “Mrs. Playmen” odlikuju odličan casting, dobro razrađene teme, dramatske, poentirane dijaloge te još tucet zanimljivih mini-zapleta. Zaslužuje vrlo dobru, ako ne i odličnu ocjenu. (Boris Rašeta, Novosti)