„Volio sam pivo. Još uvijek volim pivo“, izgovorio je u septembru 2018. godine tokom ispitivanja pred Odborom za pravosuđe Senata Sjedinjenih Američkih Država kandidat za suca Vrhovnog suda SAD-a Brett Kavanaugh. Njegovom ispitivanju prisustvovao je veliki broj novinara koji su budno pratili svaku izgovorenu riječ, jer ne dešava se baš često da se bira neko ko će u decenijama koje slijede biti vrhovni tumač ustava i ko će odrediti da li će Vrhovnim sudom dominirati progresivni ili konzervativni svjetonazor.

Tako se to radi u najstarijoj i najrazvijenijoj modernoj demokratiji na svijetu, gdje se biografija i sistem vrijednosti kandidata za poziciju u najvišem sudskom tijelu pretresaju do najsitnijih detalja. Kavanaugh se tokom ispitivanja suočio sa optužbama za seksualno napastvovanje tokom koledža, te se za mladalačke grijehe – između ostalog – opravdavao i rečenicama sa početka ovog teksta. No, ovaj kandidat po mjeri tadašnjeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa imao je podršku konzervativnih republikanaca i njegovo imenovanje bi prošlo i uz daleko veće grijehe od onih na kojima su insistirali senatski demokrati.

Osim Kavanaugha, Donald Trump je tokom svog mandata imenovao još dvoje sudaca Vrhovnog suda, i nijedno od tih imenovanja nije prošlo bez kontroverzi. Neil Gorsuch, koji je imenovan u prvim mjesecima Trumpovog stolovanja u Bijeloj kući, izabran je nakon što su cijelu prethodnu godinu republikanci blokirali imenovanje kandidata Merricka Garlanda, kojeg je predložio Barrack Obama. Tadašnji lider Senata, republikanac Mitch McConnell, bio je stava kako predsjednik nema pravo imenovati suca Vrhovnog suda u posljednjoj godini svoga mandata i tog se stava čvrsto držao.

Tvrdi republikanac

McConnell nije popustio ni pred činjenicom da je jedan od sudaca, Antonin Scalia, preminuo u februaru 2016. i da je Vrhovni sud zbog toga bio primoran cijelu godinu dana funkcionirati u nepotpunom sastavu. Tvrdom republikancu na čelu Senata jednostavno nije padalo na pamet da Obami dopusti da jednog od najkonzervativnijih sudaca, kakav je bio Scalia, zamijeni umjerenim Garlandom i tako Vrhovni sud u ideološkom smislu pomjeri ulijevo.

Naravno, kao što je to redovan slučaj s desničarima, McConnell je prvom prilikom pogazio princip koji je zagovarao prilikom blokade imenovanja Garlanda, pa je tako ne samo u zadnjoj godini nego doslovno u zadnjim sedmicama Trumpovog mandata u Vrhovni sud na poziciju koja se u međuvremenu otvorila imenovana Amy Coney Barrett. Tako je vjerovatno najkontroverzniji predsjednik kojeg su Sjedinjene Države ikad imale iskoristio priliku da imenuje troje od ukupno devet sudaca Vrhovnog suda, te trajno pomjeri balans u korist krajnjih konzervativaca.

U posljednjim decenijama je u Vrhovnom sudu postojao odnos u kojem su jedan ili dvoje umjerenijih članova bili u poziciji da osiguraju da u svjetonazorskom smislu ovo tijelo ne ode ni previše ulijevo ni udesno. Sadašnji omjer od šestero konzervativnijih naprema troje liberalnijih donosi zabrinutost kako će ovaj sud u godinama ili decenijama koje slijede biti sklon rigidnijem tumačenju Ustava i kako će njegove odluke imati snažan konzervativan pečat. Potvrda ove zabrinutosti došla je prošle godine kada je ukinuta pedeset godina stara odluka u slučaju Roe protiv Wadea kojom je presuđeno kako Ustav SAD-a štiti pravo žene na pobačaj.

Dakle, isti sud je na osnovu istog ustava u razmaku od ogromnih pedeset godina ignorirao postignuti progres na polju ljudskih prava, suprotstavio se prevladavajućem mišljenju pravne akademske zajednice, iritirao brojne međunarodne partnere, te nadležnost Unije prepustio pojedinačnim saveznim državama. No, kakve veze to ima sa nama u Bosni i Hercegovini?

Bez iskustva

Čak i oni koji slabije prate vijesti su vjerovatno primijetili polemiku oko izbora sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojeg je potrebno imenovati sa teritorije Federacije BiH. Ime koje je u fokusu jest izgledni budući sudija Marin Vukoja, aktualni sekretar Predstavničkog doma Parlamenta BiH.

Iako bez pravosudnog iskustva, Vukoja je završio kao prvi na rang-listi radne grupe koja je ocjenjivala kandidate za novog sudiju Ustavnog suda, a među kojima su u konkurenciji bili dugogodišnje sudije, univerzitetski profesori pravnih nauka, zastupnica BiH pred Europskim sudom za ljudska prava, pa čak i doskorašnji registrar Ustavnog suda BiH. Procedura ocjenjivanja je podrazumijevala odgovore na dva (!!!) pitanja, a bodovala se i brzina izlaganja – što je otprilike kao da u skoku uvis bodujete i brzinu zaleta. Možda je radno tijelo moglo bodovati i tehničku izvedbu i estetski dojam kao u skijaškim skokovima ili umjetničkom klizanju, ali u svakom slučaju ostaje nejasno da li je kroz odgovore na samo dva pitanja (uz prethodno vrednovane stručne radove, komunikativnost i poznavanje stranih jezika) moguće procijeniti nečiju stručnost i „visoki moralni ugled“, kako se to navodi u opisu kvaliteta sudija Ustavnog suda?

Očito je da cijela procedura oko izbora sadrži elemente farse, te da članovi Komisije za izbor i imenovanja Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, kao i zastupnici tog Doma kojima valja na kraju podići ruku za nekog od kandidata nemaju dovoljno informacija o osobi koja će decenijama služiti kao „nezavisni čuvar Ustava BiH te institucionalni garant zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda“. Naravno da ne treba očekivati tako detaljno i sveobuhvatno ispitivanje, sagledavanje prethodne karijere i propitivanja svjetonazora kandidata kakav je slučaj u SAD-u, ali teško je vjerovati da parlamentarci pred kojima je konačni odabir imaju ikakvog pojma o onima ili onome o kome se trebaju izjasniti.

I argumenti u kampanji koja se povela protiv imenovanja Marina Vukoje, kao i argumenti protiv njih do kraja su ogoljeli površnost, plitkost i odsustvo ikakvog šireg razmišljanja u našoj politici. U toj kampanji se Vukoji uglavnom spočitavaju bliskost Hrvatskoj demokratskoj zajednici te nedostatak iskustva u sudnici, zadržavajući raspravu na prizemnom dnevnopolitičkom nivou lišenog ikakvih viših principa ideološke prirode.

Ni jedan od ta dva razloga suštinski nije sporan za njegovo imenovanje. Vukoja je možda blizak HDZ-u, a možda i nije; istina je da je riječ o državnom službeniku na poziciji na koju je teško doći bez političke zaleđine, ali je isto tako istina da nema zakonske prepreke za njegovo imenovanje budući da ne obnaša političku ili stranačku funkciju. Na kraju krajeva, čovjek ne mora biti član neke stranke da bi imao jake konekcije u njoj, i sasvim je moguće da neki od kandidata koji ne dolaze iz parlamentarno-političkog miljea možda imaju i jače političke i stranačke konekcije od Vukoje.

Gruba praksa protiv fine teorije

Ni nedostatak sudačkog iskustva ne mora biti krunski argument protiv njegovog imenovanja. Vukoja je dugo godina proveo na mjestu na kojem se usvajaju zakoni, i kroz njegove ruke je prošlo dovoljno zakona o čijoj se usklađenosti sa ustavom valjalo pobrinuti. Nekad ljudi koji imaju iskustva u gruboj praksi steknu bolje i upotrebljivije znanje od onih koji se bave finom teorijom, i koliko je važno poznavanje ustavne materije jednako je toliko važno i korisno poznavati pozadinu procesa donošenja zakona koji trebaju biti usklađeni s njom.

S druge strane, kontraargumenti kojima se branila odluka da se podrži imenovanje Marina Vukoje bili su bazirani na tome kako je procedura takva da nije ostavila mogućnost izbora, te da su se i ranije dešavali izbori kandidata bliskih politici. I tu dolazimo do stvarnog problema s ovim imenovanjem kojeg imaju stranke liberalne i socijaldemokratske orijentacije od kojih se očekuje podrška Vukoji, jer su od svih načina da odbrane svoju potencijalnu odluku izabrali one najgore.

Dakle, jasno je kako nema apsolutno nikakvih smetnji da Marin Vukoja bude izabran i kako je sigurno da bi i Stranka demokratske akcije i njeni partneri koji su najglasniji u kritici izbora „kandidata bliskog HDZ-u“ ni ne trepnuvši učinili isto na mjestu svojih političkih protivnika. Ali za SDA i njihove postupke vrijede drugi principi i druga pravila.

Tačno je da je u prošlosti SDA glasala za svoju nekadašnju zastupnicu Seadu Palavrić, te je tako postavila u Ustavni sud. Ali, SDA je glasala za svoju kandidatkinju i tako osigurala da u Ustavnom sudu bude neko ko im je programski i svjetonazorski blizak. Marin Vukoja to Našoj stranci i Socijaldemokratskoj partiji jednostavno nije, i najgora moguća odbrana argumentom „tako je i SDA postavila svoju sutkinju“ se lako može zlonamjerno spinovati i protumačiti kao priznanje NS-a i SDP-a kako je HDZ-ov kandidat – njihov! Na stranu što je argument „i SDA je tako“ već sam po sebi pucanj u vlastito koljeno dobrovoljnim stavljanjem znaka jednakosti između sebe i svojih zakletih političkih protivnika.

Dalje, pozivajući se na nepromjenjivost procedure, liberali i socijaldemokrati pokazuju kako su unaprijed odustali od ikakve borbe na ideološkoj razini i kako su dopustili da ih HDZ i, posredno, SDA nepovratno svedu na svoj nivo argumentacije koji se u javnom prostoru ne izdiže iznad dnevnog politikantstva i apologetike najprimitivnijeg klijentelizma. Prihvatanjem mišljenja radne grupe čiji je očiti zadatak bio da im servira kandidata po mjeri jedne desne, konzervativne političke stranke o čijim stavovima i stručnosti ne znaju gotovo ništa, odustajanjem od ikakvog pokušaja da u Ustavni sud instaliraju nekog ko im je svjetonazorski blizak, te ulaganjem enormnog napora da u javnosti odbrane takav postupak, građanske stranke Bosne i Hercegovine doslovno klikću nestanku svome, kako bi takve radnje stihom opisao Želimir Altarac Čičak.

Genetika i socijaldemokratija

Primitivan je i argument kako je na listi osim Vukoje bila i kćerka dugogodišnjeg člana SDP-a, zbog čega bi bilo logično da SDP podrži upravo nju. Ne postoje naučni dokazi da se socijaldemokratija nasljeđuje genetski poput boje očiju, daltonizma ili hemofilije, pa ni ovakvo rezonovanje ne ide dalje od politikantsko-klijentelističkog nivoa. Ali, nigdje drugo na svijetu stranke liberalne i socijaldemokratske orijentacije neće bianco podržati ustavnog sudiju kojem u jedra puše stranka konzervativnih demokršćanskih, ili ako hoćete, nacionalističkih načela.

U suštini, sam pristanak na podršku „HDZ-ovom kandidatu“ manje je sporan od načina na koji stranke koje se nazivaju liberalnim i socijaldemokratskim brane tu odluku. On pokazuje kako su za učešće u vlasti spremni nepovratno odustati od svoje ideologije, ali, srećom po njih, naša javnost nije dovoljno zrela da to razumije. U očima javnosti je riječ samo o još jednoj fotelji, a ideologija očito nije bitna ni onima koji ne shvataju dalekosežne implikacije vlastitih odluka po vrijednosti koje barem deklarativno zastupaju.

Možda se sad to čini dalekim ili hipotetskim, ali sudije Ustavnog suda će vjerovatno nekad odlučivati o apelacijama koje se tiču prava LGBT zajednice, istospolnih brakova, dekriminalizacije upotrebe marihuane, pobačaja i sličnih tema po kojima su stranke lijeve orijentacije bile prepoznatljive. Danas se ne čini tako, ali ko može pretpostaviti šta će u idućih 20 ili 30 godina biti na dnevnom redu Ustavnog suda i koje mu ovlasti mogu u međuvremenu biti dodijeljene, i to je dio dugoročne igre iskusnih nacionalista koje nekad naivni ljevičari ne shvataju.  Viđali smo i veće promjene, a iskustva SAD-a (prethodno spomenuti slučaj Roe protiv Wadea), Poljske ili susjedne Hrvatske nas uče kakve se ideološke borbe mogu prelamati preko Ustavnog suda. Tada neće biti svejedno ko sjedi u njemu, ali to se čini kao previše kompleksno razmišljanje za one koji pristaju da imenovanje sudije Ustavnog suda tretiraju kao imenovanje direktora vodovoda.

Pristanak na kandidata odabranog očito spornim bodovanjem i glasanje za sudiju Ustavnog suda sa kojim ne dijelite ideologiju nije „gutanje žabe“, nego skakanje u vlastiti stomak, odnosno gutanje i probavljanje samog sebe. Inače, postoje razne vrste žaba, od kojih su neke halucinogene i s njima čovjek treba biti posebno oprezan kako mu ne bi izazvale iluzije i pomutile sposobnost racionalnog rasuđivanja, što se nekom koincidencijom često dešava u strankama i koalicijama. Takođe, zanimljiva je i afrička kandžasta žaba (Xenopus laevis) čija se reakcija na ženske hormone godinama koristila kao pouzdan test trudnoće. Jer, jasno je i bez ikakvog testa da se ne može biti malo u ofsajdu, malo trudan i malo u koaliciji sa nacionalistima.

Objavljeno: 1. april 2023.