Plenković rasprodaje ugled Hrvatske
Centar Zagreba satima je bio u kolapsu kao da u posjet Hrvatskoj stiže neki važan gost. Stigao je, međutim, šef diplomacije Izraela, a dočekao ga iscereni, samozadovoljni i besramni hrvatski premijer sa svojom svitom, te jasno pokazao kakvoj grupi država pripada Hrvatska. I dok je španjolski premijer pozvao na sportski bojkot Izraela, a Slovenija najavila bojkot eurovizijskog natjecanja, ukoliko se tamo pojavi izraelski predstavnik, dotle je Hrvatska ugostila Gideona Sa’ara, jednog od jastrebova u vladi Netanjahua, podržavatelja genocida nad Palestincima koji sve izvještaje o izgladnjivanju u Gazi naziva lažnom propagandom, te prijeti: „Tko god započne rat protiv Izraela mora izgubiti teritorij.“ I evo ga, u ugodnom ćaskanju s hrvatskim premijerom, jednim od rijetkih evropskih vođa koji ne mari za činjenicu da je većina građana Evrope, pa i Hrvatske, osvijestila užasnu činjenicu o masovnom stradanju Palestinaca i ubilačkoj politici Izraela.
On će Sa’aru i javnosti tamburati o predanosti postizanju „dvodržavnog rješenja“, za što se zalažu i sve članice EU, ali pri tome, s figom u džepu, ne kaže da to podrazumijeva i priznanje druge države, to jest Palestine, koju je uostalom već priznalo 150 država svijeta. Trebao bi, da nije te besramnosti, kazati Plenković da Palestina ima svoj teritorij koji je sada, nakon masovnog zločina, izložen grubom etničkom čišćenju, ali tada ne bi mogao u tobožnji bilateralni posjet primiti toga Sa’ara, demonstrirajući politiku koju je predsjednik Milanović nazvao kukavičkom i moralno nepodnošljivom.
I dodao kako se Plenković u jeku civilizacijske krize fotografira s predstavnikom razbojničke, zločinačke vlade. Koji će se, pak, pojadati kako svijet nema razumijevanja za Izrael kao što ga nije imao ni za Hrvatsku 90-tih, pa nas pohvaliti zbog uspješnog oslobađanja zemlje, provedbom etničkog čišćenja, upravo onako kako to želi njegova vlada. Beskrupulozna je njegova izjava da su i Hrvatsku optuživali za etničko čišćenje u akciji Oluja, kao što sada optužuju Izrael, a eto, kaže, „ispalo je dobro“. Mučno je bilo slušati mantru toga lika o tome kako je izgon više od 200 tisuća građana srpske nacionalnosti iz Hrvatske nešto što je „ispalo dobro“ i čemu danas teži Izrael, etničkim čišćenjem Palestinaca iz njihove države. Sve je to Sa’arov domaćin odslušao i nastavio svoj paradoksalni govor o potrebi „humanitarne pomoći“ Gazi, kao da pred njim nije predstavnik upravo vlade koja je generirala strašnu humanitarnu krizu i neviđeno, mahnito izgladnjivanje palestinskih civila. Taj sudar sa stvarnošću, svrstavanje Hrvatske, kao svoje male prćije, među šačicu država koje relativiziraju masovni zločin u Gazi dovodi do ciničnih izjava kako „razgovaramo sa svima koji žele mir, kraj rata i prestanak stradavanja nevinih ljudi“, a nakon ugodnog druženja s ministrom režima koji mjesecima zatire palestinsko stanovništvo.
Utoliko je jednako cinično da baš vlada koja afirmira ustaško divljanje i pozdrav pod kojim su Židovi masovno stradali u konclogoru Jasenovac, istodobno njeguje odlične odnose s vladom Izraela, ili da blentavi šef hrvatske diplomacije bude oduševljen jednim revizionističkim istraživanjem u kojemu se negira udio NDH u holokaustu. Svakako, kao vječiti pacijent koji odbija uzimati lijekove, hrvatska se vlast u odbijanju priznanja Palestine i podržavanju izraelskog zločina svrstava uz bok Italije i Njemačke, država zlokobne nacističke prošlosti, sama opterećena vlastitom ustaškom, antisemitskom hipotekom, a što je opet, kao i prije osamdesetak godina, gura na stranu evidentno fašističkog režima. Zato je u državi, razapetoj u stalnom povijesnom konfliktu, tek naizgled neobično da se najžešći pobornici izraelske politike nalaze baš u onom dijelu društva koje njeguje ideologiju ustaštva, dakle i antisemitizma, koje ustaškim insignijama truju društvo, sve pod patronatom vlasti.
Ministar u vladi čiji je šef na tjeralici Međunarodnog kaznenog suda zbog optužbi za ratne zločine i genocid došao je u Hrvatsku, e da bi pohvalio ovdašnju vladu zato što se nalazi u društvu Njemačke i Italije koje da se nisu dale uvući u francusku inicijativu – najavu te države da će ovoga mjeseca priznati Palestinu – „jer su vjerojatno razumjele da nas to neće dovesti bliže miru, stabilnosti i sigurnosti i zbog toga je dijalog važan“. Dijalog? S kim to Sa’ar i njegovi zločinci vode dijalog? S bešćutnim i ideološki zaslijepljenim desničarskim huljama, poput ovih u hrvatskoj vladi, a koji će toga izraelskog jastreba srdačno i sa svim državničkim počastima primiti u trenutku kada je Gaza već spržena zemlja, bez bolnica, bez infrastrukture, a broj ubijenih civila dosegao užasnu brojku od 60 tisuća, od kojih je više od 18 tisuća djece. Isti taj Sa’ar u brojnim se dokumentima utjecajnih nevladinih inozemnih institucija optužuje za kršenje međunarodnog humanitarnog prava u Gazi i prokazuje kao apologeta politike uništenja, masovnog raseljavanja… Uglavnom, hrvatski je premijer opet građane svoje zemlje gurnuo u moralno posve nepodnošljivi samoprezir. (Heni Erceg, Mladina)
Izrael na Evroviziji
Narod koji čini genocid ne može da peva. Svet koji gleda narod kako vrši genocid ne može pevati s njim. Niti može da prihvati da takav narod želi da nastavi s pevanjem kao da se ništa nije dogodilo. Činjenica da Izrael uopšte pomišlja da na vrhuncu genocida u Gazi učestvuje na pevačkom takmičenju, sa šljokicama i svetlosnim efektima, dok njegovi vojnici nemilosrdno ubijaju i uništavaju, svedoči o njegovom moralnom bankrotu. Izrael je morao sam da shvati da za njega nema mesta ni na kakvoj međunarodnoj proslavi. Da je ponizno pognuo glavu i sam se povukao sa Evrovizije više bi sačuvao dostojanstvo nego što se razbacuje optužbama za antisemitizam protiv celog sveta, kao da je svet taj koji vrši pokolj po Gazi, a ne izraelska vojska.
Evrovizija je muzičko takmičenje radiodifuznih korporacija u Evropi, na koje je Izrael ušao kao i na druge evropske događaje u oblastima nauke, sporta i umetnosti, zahvaljujući posebnom odnosu Evrope. Nedelja zadovoljstava i muzike, pa i dovoljno umetnosti za ljubitelje ovog žanra. Takmičenje se smatra apolitičnim, ali su 2022. godine organizatori odlučili da izbace Rusiju zbog invazije na Ukrajinu.
Odluka je u to vreme prihvaćena kao nešto što se podrazumeva. Niko se tada nije žalio na „rusomrzitelje“. Jer ko želi da igra kazačok sa mladim ljudima koje su poslali oni što granatiraju stambene zgrade u Kijevu? Rusija ne učestvuje na Evroviziji, to je i zaslužila. Eliminacija nije bila politički korak, već etički. Izrael tada nije zagrmeo na svet.
Po brutalnosti i genocidnim delima, invazija Izraela na Gazu daleko prevazilazi surovu i kriminalnu rusku invaziju na Ukrajinu. Ako pogledamo, na primer, broj ubijene dece – indeks koji pokazuje stepen varvarstva – u Ukrajini je ubijeno 659 dece u toku tri i po godine rata, a u Gazi više od 18 hiljada za dve godine.
Da li se uopšte treba pitati ima li država koja ubija na hiljade dece pravo da učestvuje na bilo kojoj međunarodnoj proslavi? O čemu govorite kada govorite o antisemitizmu u ovom kontekstu? Samo filosemitizam i ljubav prema Izraelu su mu omogućili da uopšte bude deo tog takmičenja. Ni tada mu tamo nije bilo mesto.
Izraelci se pretvaraju da su uvređeni. Glupi mediji im govore da nas svi mrze zbog muslimana u Evropi. To je lakše progutati, iako je apsolutna laž. Evropa nas mrzi zbog dece koju Izrael ubija u Pojasu Gaze, a ne zbog muslimanskih emigranata. Nema savesne osobe na svetu koja je izložena slikama užasa iz Gaze a da ne prezire one koji čine te zločine.
Nasuprot Izraelcima koje njihovi slepi mediji štite od njih samih, svet vidi i ne može više da ćuti. To nije pravo sveta, već njegova obaveza. Može se biti popustljiv prema ruskom narodu zbog diktature u kojoj živi, ali nema popusta za one koji tvrde da su demokratija. Vlada Izraela predstavlja narod, a rat u Gazi je prihvatljiv većini. Činjenica je da većina ide u taj rat sa radošću ili slepom poslušnošću; većinu nije briga za genocid, samo nek se oteti vrate. Da nije njih, ovde ne bi bilo demonstracija.
Zaslužujemo oštriju kaznu od ove, još više otkako je u gradu Gazi počela faza apsolutnog ludila. To ne bi bila mržnja prema Izraelu: tako izgleda pravda. Sa krvlju na rukama, Izrael ne bi trebalo ni da pokušava da bude primljen u klub koji prihvata takve kriminalce. Igrati u maju 2026. u sali „Stadthalle“ u Beču na krvi etnički očišćene i uništene Gaze? Sramota je za Evropu što se samo pet zemalja do sada usprotivilo učešću Izraela. Izrael ne zaslužuje da bude tamo. (Gideon Levy, Haaretz, za Peščanik prevela Alma Feraget)
Sjećanja na zvjezdanu prašinu
“Je li vam teško režirati samoga sebe?” pita novinar na filmskoj press konferenciji režisera Sandyja Batesa (Woody Allen). “Ne”, kaže ovaj, “samo trebam odoljeti napasti da se stavim u previše krupnih planova.” Allen, koji se u mladosti bavio pisanjem skečeva, dosegao je same vrhunce žanra.
Film “Sjećanja na zvjezdanu prašinu” (Stardust Memories, 1980.) briljantno je a prilično nepoznato ostvarenje, u kojemu možete uživati u slici (pokazano je majstorstvo koje se kreće od parodiranja Fellinija do kadriranja na način na koji je to radio Sergej Ejzenštejn u “Ivanu Groznom”), u urnebesnom, frenetičnom humoru koji izbija iz svake rečenice, ali i u pukom kretanju likova kroz kadar. Woody je mag onoga što Bahtin zove karnevalizacija.
U ovoj crno-bijeloj komediji Allen tumači lik redatelja koji je, prema nekim tumačenjima – koja režiser odbacuje kao neistinita – nadahnut samim Allenom. Režisera opsjedaju obožavatelji koji preferiraju njegove starije, zabavnije radove, za razliku od modernih i ozbiljnih umjetničkih pokušaja. Njega to frustrira. “Više ne želim snimati komedije”, kaže u jednom trenutku. “Vidim oko sebe samo ljudsku patnju.” “To ne prodaje karte u Kanzas Cityju”, uzvraća producent.
Uz problematične obožavatelje Sandy pokušava izaći na kraj i s ljubavnim problemima. Autor se u ovom filmu udaljava od čiste komedije naginjući introspektivnoj, ponekad gorkoj satiri o kreativnom umoru, pritisku očekivanja i potrazi za smislom. Sharon Stone na samom početku ima kratku ulogu kojom je debitirala na filmu. Izgleda, što reći, spektakularno.
Slabo poznati Allenov film bio je nominiran za nagradu Američkog ceha pisaca za najbolju komediju, no kritika ga nije primila s oduševljenjem. S vremenom je ipak dobio na cijeni, zbog briljantnih humornih dijaloga i urnebesno smiješnih kadrova. Može ga se gledati više puta. Allen ga spominje kao jedan od svojih omiljenih uradaka, a mi ga od srca preporučujemo svima koji vole taj tip humora. (Boris Rašeta, Novosti)
