„Američki prijatelji, dobro došli u moj svijet“, napisao je protjerani egipatski satiričar Bassem Yous sef na mreži X nakon što je televizijska mreža ABC suspendovala Jimmyja Kimmela i njegov kasnovečernji show. Do suspenzije je, najjednostavnije objašnjeno, došlo tako što je ABC željela udovoljiti očekivanjima američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovih miniona poput šefa savezne regulatorne agencije (FCC) Brendana Carra, te Kimmela ukloniti zbog (ne baš pretjerano) neumjesnih komentara na ubistvo desničarskog aktiviste Charlieja Kirka.
Dobar dio zapadne javnosti je trenutno stao uz Kimmela kao jednog od omiljenih voditelja formata sa velikom popularnošću u SAD. Kasnovečernje emisije sa komičnim komentarima i zabavnim gostima su obilježje američke televizije još otkako je 1954. sa emitiranjem počeo The Tonight Show sa Steveom Allenom. Ovu je emisiju 1962. naslijedio Johnny Carson i vodio je trideset godina, tako definirajući cijeli ovaj žanr. Carsona je naslijedio poznati Jay Leno, a cijele su generacije odrasle gledajući slične emisije koje su vodili David Letterman ili Conan O'Brien.
Od nastanka ovog televizijskog koncepta izmijenjalo se trinaest američkih predsjednika, ali nijednome od njih nije palo na pamet da zabrani neku emisiju i svi su podnosili kritiku i ismijavanje, do Donalda Trumpa u drugom mandatu. Doduše, nijedan ranije nije ni bio toliko na meti vlasti, što zbog činjenice da niko nije satiričarima davao toliko materijala kao Trump, a što zbog toga što nikad prije nije postojalo toliko kvalitetnih late show emisija i nije postojala takva generacija voditelja kakva je ova koju čine Kimmel, Stephen Colbert, Jimmy Fallon, Seth Meyers, te Jon Stewart i John Oliver koji su liga za sebe.
Sa Trumpom je vrag odnio šalu, pa je najprije ukinut show Stephena Colberta, a nedugo nakon toga je suspendovana i emisija Jimmyja Kimmela. Nakon burnih reakcija javnosti ABC je ovog četvrtka „Jimmy Kimmel Live!“ vratila u programsku shemu, što je liberalni dio američke javnosti doživio kao veliku pobjedu.
Iluzija pobjede
Međutim, upravo u tom doživljaju leži dobar dio problema zbog kojeg bi vjerovatno bilo bolje da je show Jimmyja Kimmela trajno ukinut ili čak da je to učinjeno puno ranije. Likujući u iluziji jedne pobjede nad Donaldom Trumpom čija vladavina sve više poprima autokratske odlike, poslovično samodovoljnim američkim progresivcima promiče da su rat protiv njega odavno izgubili.
Nije pretjerano reći kako su američki komičari u tome ratu nesvjesno odigrali veliku ulogu na Trumpovoj strani. Polarizacija američke javnosti se umnogome dešava na kulturološkom, a ne političkom planu i iz današnje perspektive se može reći kako su late show hosts svojim doskočicama četiri noći sedmično hranili samodovoljnost američkih liberala i uljuljkivali ih u lažnom osjećaju više vrijednosti i nadmoći, dok su u isto vrijeme proizvodili reakciju desne amerike site „cancel“ and „woke“ kulture i televizijskih zvijezda čije su šale namijenjene elitama velikih urbanih centara istočne i zapadne obale koja za tu desnu Ameriku nikada neće biti „prava Amerika“.
Dok je Jimmy Kimmel zabavljao liberalnu Ameriku ispranim i čak ne naročito duhovitim doskočicama na račun Trumpovog pajdaša Mike Lindella, tjerao šegu sa svojom tetkom Chippie i forsirao nimalo zabavne fore sa svojim sidekickom Guillermom, „prava Amerika“ se okretala drugim formatima i drugom vidu „zabave“. Popularnost su dobijali podcasteri i alternativni glasovi poput Stevea Bannona, Joea Rogana ili nedavno ubijenog Charliea Kirka koji su igrali na kartu narastajućeg anti-establishment sentimenta, teorija zavjere, „alternativnih činjenica“ i čistog desnog radikalizma.
Ova armija desnih propagandista je zauzela ključno mjesto u američkom javnom diskursu, stvarajući začarani krug u kojem su u svojoj publici generisali strah, mržnju i bijes, a potom taj strah, mržnju i bijes eksploatisali za generisanje još više straha, mržnje i bijesa. A primarne emocije poput straha nisu bez razloga „primarne“ – visokointelektualni proizvod kakva je satira nikad neće moći parirati proizvodu straha i bijesa kakvi su „desni“ podcasti.
To je nešto što je „late show“ kultura opasno potcijenila, baš kao i činjenicu da u doba interneta i društvenih medija televizija gubi trku sa novim formatima i platformama. Sveprisutnost novih platformi u kombinaciji sa podilaženjem populusu kroz zapaljive teme i vulgarnu retoriku rezultiralo je onim što je kod nas Rambo Amadeus, SMC davno objasnio definirajući „turbo folk“ – medijskim i kulturnim sagorijevanjem naroda.
Odgovor na ovo definitivno nije satira i zato je šteta što je show Jimmija Kimmela vraćen na ekrane i što se to smatra pobjedom. Za početak, ABC nije vratio Kimmela zbog brige za slobodu govora ili želje da brani demokratiju – da im je bilo do toga ovaj show ne bi nikad bio suspendovan! Zbog toga ne treba isključiti ni opciju da je emisija ukinuta pa vraćena baš zato da bi se inertna liberalna masa zavarala osjećajem pobjede u medijskom ratu koji je, kako smo rekli, već izgubljen.
Da je izgubljen jasno je iz činjenice da je sljedeća sezona showa Stephena Colberta otkazana bez ikakve značajne reakcije, a da je stvarno odavno izgubljen jasno je iz nivoa autocenzure koji je itekako prisutan u ovim emisijama. Sjetimo se Bassema Youssefa sa početka članka…
Od Bassema do Kimmela
Javnost na zapadu, među kojima i britanski Guardian, spremno je poletjela Kimmela staviti u isti rang sa Youseffom i drugim progonjenim satiričarima u svijetu. Međutim, ovakvo poređenje je istinski besramno.
Naime, Youseff je počeo svoj medijski život kao ljekar koji je iz entuzijazma putem youtubea emitirao sarkastične komentare na račun egipatske vlasti, što ga je napravilo autentičnom zvijezdom iz naroda. Kasnije je dobio svoj show koji nije bio dugog vijeka jer ga je egipatska vlast počela progoniti, zbog čega je morao otići iz zemlje.
S druge strane, Kimmel, Colbert i slični američki satiričari su korporativni proizvodi koji se kreću u jasno zadatim granicama privida apsolutne slobode govora. Ko nam je najbolji dokaz za to? Upravo Bassem Youseff.
Naime, dok Kimmela porede sa egipatskim kolegom, i Guardian i drugi mediji zaboravljaju na činjenicu da niko od američkih branilaca slobode satirom u posljednjih nekoliko godina nije imao smjelosti u emisiju pozvati niti Youseffa niti bilo koga ko otvoreno kritikuje američku politiku prema Bliskom Istoku. Uz časne izuzetke Olivera i Stewarta, koji su imali slobodu u par emisija tretirati ono što Izrael radi u Gazi i na Zapadnoj Obali, za Kimmela, Colberta, Meyersa i Fallona je granica slobode jasno bila tu.
Štaviše, istog dana kad je Kimmel suspendovan, Seth Meyers je imao šalu na račun izlaska vlasnika branda Ben&Jerry's iz njihovog posla sa sladoledima. No, nije spomenuo da se to desilo usljed korporativnog pritiska na njih zbog njihovih jasnih stavova o genocidu u Gazi. Takve stvari su nešto što „branioci prvog amandmana“ u svojim emisijama prešućuju.
Ako su nekad kasnovečernje satirične emisije i imale ozbiljnog utjecaja na američku (a samim tim neizostavno i svjetsku) politiku, njihova hiperprodukcija i hipokrizija su taj utjecaj svele na puku anesteziju koja će masama ublažiti osjećaj sve većeg pritiska koje sužavanje sloboda sa sobom nosi. Svakome ko prati ove emisije je jasno da u njima nema poziva na akciju, nema poruke kakva je ona „Ljut sam k'o pas i neću više ovo trpjeti“ iz kultnog filma Mreža – samo proizvodnja pristanka uz smijeh.
I zato bi možda bolje bilo da Kimmel nije vraćen na ekrane ili da kasnovečernjih satiričnih emisija niti nema. Svojim humorom su dobrano bili – svjesno ili nesvjesno – saučesnici u pravljenja puta za uspon trumpizma, a djelujući na isti način nema šanse da doprinesu buđenju ljudi i rekonstrukciji demokratije. Jer kad vrag odnese šalu odgovor mora biti ozbiljan.
A ozbiljan odgovor ne stanuje u nacifranim studijima velikih medijskih korporacija nego u ozbiljnim malim kritičkim i aktivističkim medijima kao što su The Intercept, Democracy Now!, People's Cabinet, The Nation ili Zeteo. Nisu smiješni niti zabavni, ali na ovim i sličnim alternativnim strijelcima širom svijeta danas počiva sudbina demokratije i slobode.
