Nasilje koje traje decenijama
Američki državni sekretar Marko Rubio zabrinut je zbog nasilja doseljenika. Kako kaže, on misli da je i izraelska vlada zabrinuta zbog toga. Ako je to kvalitet obaveštajnih podataka koji su vam dostupni, gospodine sekretare, onda sam zabrinut i ja. Jako zabrinut. Ili ne znate ništa o Izraelu ili ste neiskreni, ne znam šta je gore.
Izraelska vlada nije zabrinuta zbog nasilja doseljenika, ona ga podržava. Ona želi to nasilje jer služi njenim ciljevima i podstiče vojsku da ga raspiruje. Trebalo bi da znate, gospodine sekretare, da su za izraelsku vladu i mnoge Izraelce zločinci iz novih naselja heroji našeg vremena. I naravno da ne čine ništa da ih zaustave.
A vi, gospodine Rubio, da ste zaista zabrinuti, našli biste način da prekinete to nasilje. Jedan paket bolnih sankcija i nema više nasilja. Ali vi i svi vaši prethodnici samo brinete. Iza nas su duge godine površne američke brige. Dakle, i vi stojite iza ovog nasilja, finansirate ga i naoružavate.
Umesto čitanja izveštaja vašeg blentavog ambasadora – da li i vi mislite da Izrael treba da se prostire od Eufrata do Nila – pogledajte odličnu reportažu Džeremija Dajmonda emitovanu na CNN-u u petak 27. marta.
Tu ćete videti koliko je izraelska vlada zabrinuta. Videćete izraelske vojnike kako se ponašaju kao stormtruperi iz Ratova zvezda, čak i prema stranim novinarima. To su vojnici jevrejskog džihada sa oznakom „Mesija“ na uniformama. „Cela Judeja i Samarija pripadaju Jevrejima“, objašnjava jedan dok njegovi saborci prete puškama i zadržavaju Dajmondove snimatelje. Vojnici priznaju da je ono što rade Palestincima lična osveta za smrt doseljenika Jehude Šermana, nasilnika ubijenog pod nejasnim okolnostima.
Ti vojnici imaju zapovednike koji slušaju našu vladu, a svi zajedno podržavaju pogrome. Njihov komandant, general-major Avi Blut, ponaša se kao da mu je posao da to omogući. Nijednog vojnika nije izveo pred vojni sud. On, ti vojnici i mnogi oficiri dolaze „iz istog sela“, kako peva Naomi Šemer u hitu iz 1969, i nose istu kipu koja sada znači aparthejd. I to nije slučajno.
Naša zabrinuta vlada je povećala broj verskih cionista u službi Centralne komande IDF-a i Civilne uprave. General zeva dok njegovi vojnici kradu stada ovaca od sirotih seljaka. On se dosađuje dok njegovi vojnici gledaju na drugu stranu dok doseljenici nekažnjeno ubijaju meštane. Da li znate, gospodine sekretare, da policajci koji su ubili celu porodicu na graničnom prelazu neće biti ni ispitani? Da li tako izgleda zabrinuta vlada?
Ko je zabrinut? Itamar Ben Gvir i Becalel Smotrič, vođe kriminalne bande poznate pod imenom doseljenici? To je izraelska verzija Kju kluks klana, gospodine Rubio, uz podršku vlade i vojske i mučnu apatiju naše javnosti. Izraelce brine samo šteta koju nasilje prema doseljenicima nanosi imidžu Izraela u međunarodnoj javnosti. Pogledajte u Dajmondovoj reportaži prebijenog Abdulaha Daragmeha (75) koji leži u bolnici. Samo Kju kluks klan skoro do smrti prebija bespomoćnog starca.
To nasilje ima svrhu: proterati Palestince sa njihove zemlje. Jednostavno tako. Pasivnost Amerike je čini saučesnicom u zločinu. Jeste li čuli za okupaciju? Ispričajte to svom predsedniku jezikom koji on razume. Pitajte ga da li zna „ko su ti momci“ i objasnite mu da su doseljenici gadovi i da je okupacija „veliki problem“ koji samo Sjedinjene Države mogu da reše. Ako mu tako objasnite, možda će razumeti.
On lako može da reši taj problem. Bez slanja trupa, bez bombardera B-2. Dovoljni su pritisak i sankcije, kako to SAD znaju. A onda ćete se vi i vaš predsednik iznenaditi brzinom kojom će čitav taj truli poduhvat nestati. Tek tada ćemo imati novi Bliski istok, a možda i totalnu pobedu. (Gideon Levy, Haaretz, za Peščanik prevela Milica Jovanović)
Ko prije Lucianu, njemu i Pavarotti centar
Proteklo je punih 29 godina od tada ali čak i sa ove vremenske distance valja se s pažnjom i poštovanjem prisjetiti svih detalja tog veličanstvenog događaja. Ne samo zbog toga što je u to vrijeme totalno porušenoj istočnoj polovini Mostara vraćena još jedna raskošno obnovljena – a sadržajem i porukom prvorazredno vrijedna građevina, nego što je baš tim činom Mostar iskoračio na evropsku i svjetsku pozornicu muzike, umjetnosti i širokog spektra kulturnog stvaralaštva, u najširem smislu te riječi. Prvenstveno nakon što je obznanjena kompletna ideja dobrotvora i humanista iz svijeta da se – pod krovom Muzičkog centra, kroz muziku i druženje djece i mladih ljudi pomaže u prevladavanju ratnih trauma.
Tog decembarskog, kišnog popodneva u svijetu nije bilo nijednog ozbiljnog printanog ili elektronskog medija – uključujući one glavne, svjetskog kalibra – koji u svojim centralnim vijestima nisu – u udarnim minutama i na naslovnim stranicama – adresirali dobre vijesti iz ratom porušenog Mostara. Vizija kreiranja i realiziranja projekta Muzičkog centra „Pavaroti“ u Mostaru potekla je od osnivača humanitarne organizacije War Child, Bill Leesona i u tome vrijeme direktora Centra, Davida Wilsona. Zajedno će, kasnije, medijima u Mostaru pojasniti idealističku sliku backgrounda ovog projekta oslikanog kroz paralele ratne situacije u Bosni i Hercegovini i nestvarne slike božičnog dana 1914. godine kada su britanski i njemački vojnici, u predahu borbi izašli na „ničiju zemlju“ i zaigrali lopte!
Između Sarajeva i Mostara
Prvi uspjeh koji im je osigurao poželjnu medijsku pažnju svijeta i prve ozbiljne donacije bio je dogovor koji su postigli sa slavnim operskim pjevačem Lucianom Pavarottiem, koji je odmah odlučio da bude pokrovitelj projekta. Dodatni svjetski medijski bum cijeli projekat je doživio nakon što su Bono Vox i Brian Eno napisali, zajedno sa Pavarottijem, čuvenu pjesmu Miss Sarajevo, čime je dodatno skrenuta pažnja svijeta na tragediju Bosne i Hercegovine i potrebu da svijet reaguje – ne samo kako bi se zaustavile srednjovjekovne ubitačne opsade i iznurivanja gradova, poput Sarajeva i Mostara, nego da bi se takvim mjestima nakon ratova udahnuo novi život. Put od dobre ideje, do projekta koji će, s pravom, u Mostaru kasnije ponijeti ime slavnog svjetskog tenora – Luciana Pavarottia, mogao je računati sa uspješnim završetkom.
Dvadeset devet godina kasnije valja se prisjetiti kako se, uopšte, dogodilo da baš porušena lijeva obala Mostara – nadomak historijske jezgre grada, dođe u fokus interesa muzičara svjetske klase, te brojnih humanista i dobrotvora iz svijeta? David Wilson će u Mostaru ovom novinaru otkriti kako u zapadnom dijelu Mostara nisu htjeli ni da čuju za njegovu ideju („sa te strane pomračene svijesti uglavnom je izražavana ignorancija i kritiziranje“ – Wilson). Tako je izbor pao na istočnu obalu Mostara, opet iz dva razloga: prvi, ovaj dio grada je (zahvaljujući HVO-u) ličio na Hirošimu i mnogo je više propatio nego drugi dijelovi grada; i drugi, jer je na ovom mjestu nekada bila stara muzička škola, koja će privremeno funkcionisati u okviru Centra. I ono najvažnije – dodaće David Wilson, odluka o gradnji mogla je sa naše strane biti donesena odmah nakon što smo – ljubaznošću i spremnošću mostarske administracije i cijelog tima tadašnjeg gradonačelnika Safeta Oručevića, odmah dobili zemlju i prostor te u startu riješili sva administrativna pitanja. U vezi sa cijelim projektom, valja se podsjetiti i zbog čega je iz kombinacije ispalo Sarajevo, iako je – u početnoj ideji, Lučano Pavarotti sa prijateljima odlučio da pjeva upravo za djecu Sarajeva.
U Mostaru Luciano je bio ponosan
Međutim, tadašnja administracija sarajevskog gradonačelnika Tarika Kupusovića nije imala dovoljno sluha za zahtjeve humanitaraca o dodjeli jedne od porušenih zgrada u Sarajevu, a dodatno su zahtijevali finansijske garancije za projekat. Na proputovanju kroz porušeni Mostar u kome je još mirisalo na barut i svježe paljevine, a grad još nije imao ni struje ni vode – David Wilson je, sticajem okolnosti, zanoćio u ovom gradu. Bijesan i razočaran, svojim mostarskim domaćinima požalio se na nespremnost Sarajeva i njegove administracije da učestvuju u projektu muzičkog centra. U mraku Mostara, uz svijeće i skromno posluženje kroz razgovor sa članovima civilne i vojne strukture ratne vlasti Mostara, Wilson je već imao formiran zaključak da će projekat muzičkog centra „osvanuti“ baš u ovom gradu. Ratni gradonačelnik Mostara, Safet Oručević živo se sjeća kako je „odluka“ pala već do jutra kada je Wilsonu odmah otkucana i potpisana saglasnost za korištenje tada porušene zgrade bivše muzičke škole u naselju Luka.
Ono što Sarajevo nije moglo uraditi danima i mjesecima, u Mostaru je postignuto “preko noći“, prisjećaju se akteri tog za Mostar vrlo važnog događaja, podsjećajući i na značajnu ulogu u svemu tadašnjeg predsjednika ratne vlade grada, Rusmira Čišića i koordinatora Vlade za saradnju sa međunarodnim organizacijama, Zlatana Buljke. Mostarci ne zaboravljaju da je značajnu koordinacijsku ulogu u svemu imao i Muhamed Šaćirbegović, u tom svježem poraću na funkciji ministra spoljnih poslova BiH.
David Wilson je, obradovan vijestima i spremnošću Mostara da otvori srce i snažno participira u tako značajnom međunarodnom projektu, o tome odmah obavijestio maestra Luciana Pavarottija, vođstvo World Childa, zatim maestra Bona i brojne prijatelje projekta. Svi su se složili da o promjeni mjesta i lokacije izgradnje Muzičkog centra za djecu i mlade, nikome ne govore sve dok se u italijanskoj Modeni ne održe koncerti i prikupe novci. Na kraju je ispalo da je maestro Pavarotti sa prijateljima iz svijeta pjevao za Sarajevo, a Muzički centar napravio – u Mostaru !
Baš po onoj mostarskoj, šaljivoj opaski, koju je tada izrekao gradonačelnik Oručević: „“Nismo ni sami vjerovali da li će se sve dogoditi tako kako je planirano u Mostaru. Ali, ubrzo smo svi na televiziji gledali prekrasan koncert u Modeni, gradonačelnik Sarajeva je sjedio u prvom redu, zajedno sa cijelom italijanskom svitom. Ako smo se tada ogriješili o Sarajevo, neka nam halale – ali, bilo je: ko prije Lucianu, njemu i Pavarotti !
Mostarci ne zaboravljaju…
Sama svečanost otvaranja Muzičkog centra „Pavarotti“, 21. decembra godine 1997., upriličena je u prepunom atriju novoizgrađenog objekta u mostarskom naselju Luka. Luciano i prijatelji (Bono Vox, Brajan Ino, Cukero, Đovanoti, Bjanka Đeger i drugi), stigli su helikopterom u kasno mostarsko kišno poslijepodne, da bi ih dočekala ushićena masa građana Mostara, prateći ih i plješčući dragim gostima na svakom koraku.
Iako vremenske prilike nisu bile naklonjene svečanom trenutku, dragi gosti Mostara prihvatili su prijedlog gradonačelnika Oručevića da najprije obiđu trg Musala – gdje ih je dočekala masa radoznalog i razdraganog svijeta, a potom historijsku jezgru i razvaline Starog mosta, gdje su se mogli uvjeriti u sve strahote kroz koje je u minulom ratu prošao Mostar. Po povratku u zgradu Muzičkog centra, Pavarottija i goste – na opšte iznenađenje, dočekala je razdragana masa dječaka i djevojčica iz Mostara, Sarajeva i Banjaluke i zajednička, horska pjesma pod naslovom „Kad si sretan…“ Lucianu i njegovim prijateljima potom su pjevali razdragani mališani iz mostarskih vrtića. Nešto kasnije su, mimo protokola – potpuno spontano, Luciano i njegovi prijatelji namazali dlanove raznim bojama i ostavili otiske i svoje potpise na zidu ispod spomen-ploče pokrovitelja objekta, čime je Mostar i službeno ozvaničio ime svoje nove i najdraže muzičke kuće – Muzički centar „Luciano Pavarotti“ Mostar.
Luciano Pavarotti rekao je kako „misli da je u Mostaru napravio dobru stvar“. Obraćajući se svoj djeci i mladima Mostara, zahvalivši posebno darovitoj djeci zajedničkog mostarskog hora koji mu je priredio spontan, raskošan i iskren koncert, Pavarotti je poručio:
Međunaslov: Sretni ljudi – pjevaju !
„Mir svijeta je u vašim rukama. Odrastite, budite sretni građani svijeta, čuvajte mir ! To je ono jedino što je potrebno svima nama, da bi smo mogli živjeti i raditi.“
Na posebnoj press konferenciji, poslije svečanosti, ne krijući zadovoljstvo zbog iskrenog i spontanog prijema i iskazane dobrodošlice od strane svih građana Mostara, Luciano Pavarotti je rekao i sljedeće:
„… Negdje tokom 1995-te tražili smo da učinimo nešto što bi bilo u korist djece. Zbog toga sam otišao da vidim gospodina Bona koji me je obavijestio da je Brajan Ino već uključen u projekat zajedno sa World Child. Mislio sam da je to sjajna ideja – što u stvari i jeste. Danas smo ovdje, u ovom divnom mjestu, gdje se jedan san ostvario, posebno vidjevši djecu u jednom ovakvom momentu. Vidjevši sve ovo mi koji smo ovdje s vama i oni koji nisu sada tu, sada smo sigurni i da trebamo samo nastaviti raditi ovakve stvari, sve dok to možemo !“
„… Kada sam vidio na televiziji užase ovog rata pomislio sam kako bi jednog dana bila odlična stvar otići tamo i vidjeti djecu – kako pjevaju ! Danas smo ovdje, djeca su pjevala, i to je dirnulo moje srce. Hvala vam!
„… Nadam se da će svi ljudi dolaziti ovdje i zajedno praviti muziku jer smo oduvijek mislili da je ovo mjesto – simbol muzike. Što se tiče budućnosti, mislim da će ljudi biti sretni, a sretni ljudi – pjevaju ! Zato smo ovdje izgradili muzički centar a ne nešto drugo. Ima, naravno, i drugih potreba, ali za muzičare poput nas važno je da budemo zapamćeni po nečem dobrom što smo uradili… Pjevajte zajedno i budite sretni !“- poručio je na kraju Lučano Pavarotti, zaključivši na kraju:
„… Moja poruka djeci je – poruka mira ! Vi ste vidjeli užase rata, danas vidite da smo zajedno, svijet je u rukama djece – sutrašnjice ! Jednog dana, postaćete odrasli – uskoro ! I to je moja poruka: pokušajte da imate mir i pokušajte živjeti u miru. To je poruka svih nas ovdje i to je razlog što smo došli danas i ovdje… Nadam se da će, od sada, ovaj Centar u Mostaru biti simbol muzike, gdje će se mladi ljudi družiti i pjevati. Svi mi koji smo učestvovali u ovome, osjećamo se sretnim i ponosnim. Moja poruka djeci Mostara je poruka mira: vidjeli ste poruke rata, danas vidite da je rat u rukama djece. Pokažite da imate mir i da živite u miru. To je i razlog zašto sam ovdje među vama.“ – zaključio je svoju poruku Mostaru i Mostarcima, a naročito mladima, svjetski tenor i humanista, i veliki prijatelj Mostara, Luciano Pavarotti.
Međunaslov: Evropa je trebala da se stidi za svoje nedjelovanje…
Popularni vođa kultne rok grupe U2, Bono Vox, rekao je u Mostaru sljedeće: …“Ne bih vam zaista mogao reći kako sam se osjećao svirajući u Sarajevu sa U2 – bio sam veoma potresen jer sam izgubio glas, ali to niko nije primijetio – što je bilo sjajno. Bilo je tako jer je glas ljudi koji su došli bio veoma jak. Kad mladi ljudi, poput mene, kažu da pjevamo za život – mi želimo da mislimo da pjevamo za život ! Ali, zaista, lako je to reći. Mislim da je za ljude Sarajeva i Mostara to i bila – muzika za život. Mostar tek upoznajem, ali što se mene tiče – Sarajevo je kul-grad ! Vrlo sam sretan da sam dio medijskog događaja i ovdje, u Mostaru, jer misilim da su mediji bili – na kraju krajeva – oni koji su vrištali nad zaglušujućom tišinom Evropske zajednice – a koja bi trebala da se stidi za svoje nedjelovanje !“
Poznati muzički producent i kompozitor iz Londona, Brajan Ino (Brian Eno), zahvalio je domaćinima na izvanrednom dočeku i organizaciji svečanosti, naglasivši kako je „projekat Muzičkog centra „Pavarotti“ proistekao na bazi uključenja i zalaganja velikog broja ljudi“.
Evropa je doživjela neuspjeh u ovoj zemlji…
„…Prije nekoliko godina grad je bio epicentar užasnog rata. Nama, evropljanima, rat je opisivan na način kako bi nas obeshrabrili i kako se ne bi interesovali. Rečeno nam je kako je rat ovdje previše kompleksan i kako ga ne bismo mogli razumjeti – te da nema potrebe za našim interesovanjem. Ali, slike koje smo gledali na televiziji prikazivale su ljude kako umiru na samo dva sata leta od Londona. Zato smo smatrali da interes bilo koga u svijetu trebao biti da spriječimo jednu takvu tragediju. Rekao sam prijasteljima: bilo bi arogantno za nas da se danas pojavimo ovdje kao vaši spasioci. Mi smo, praktično, priznali da nismo uspjeli . Mislim da je Evropa doživjela neuspjeh u ovoj zemlji. I zato je ovaj centar u Mostaru malo ostrvo uspjeha u okeanu neuspjeha Evrope i svijeta. Ovaj uspjeh je nagrađen zahvaljujući zalaganju velikog broja ljudi. World Child (Vordčajld) je krenuo sa samo dva čovjeka koji nisu htjeli samo stajati i gledati – to su Bil Lison i Dejvid Vilson…“
Muzička edukacija i terapija
Prema opisu aktivnosti i projekta, Centar podsjeća na pauka čiji pipci sežu svuda. U podrumu zgrade projektovana su dva velika studija za snimanje, koji svojom vrhunskom postavkom i opremom ne odudaraju od svjetskih standarda, kao i scena za unplugue koncerte. Na spratovima je uređeno preko 40 soba za snimanje i održavanje seminara za obrazovanje mladih uz služenje savremenom tehnikom i tehnologijom. Osim muzičkih soba, tu su još prostorije za Art terapije, za dramsku, video i izdavačku produkciju, biblioteke, ali i sobe za akupunkturno liječenje i medicinsku pomoć, te ljetnja pozornica sa pratećim sadržajima poput kafe-restorana, a sve na ukupnoj površini od preko 3000 kvadratnih metara.
Iako je ideja o muzičkoj edukaciji i muzikoterapiji u to vrijeme smatrana previše idealističkom za ovo podneblje, projekat i ukupan sadržaj Pavaroti centra potvrdili su se itekako u svoj svojoj punini ideja i zamisli, da se i ne govori o zapošljavanju velikog broja izuzetno mladih ljudi koji nigdje drugo ne bi dobili šansu. Ono najvažnije, čime se mogu podičiti pod krovom „Pavarottia, tiče se otvorenosti sadržaja i programa za sve mlade ljude, a očuvana je multietnička struktura kako polaznika tako i nastavnog kadra… Na ponos njihovog dobrotvora i preminulog prijatelja Mostara, Luciana Pavarottia, i njegovih muzičkih drugara … (Alija Ale Behram, odlomak iz rukopisa u nastajanju)
Šta se krija iza naziva američkih vojnih operacija?
Aktuelnosti, Happy TV, 25. ožujka, 20:00
Donald Trump “nije sklon blefiranju”, kazala je Karoline Leavitt, pa zaprijetila rekavši da je “spreman otvoriti vrata pakla u Iranu”. Ono što nas je privuklo ovom iskazu nije neistinitost prvog dijela priče – nije blefer? Pa tko je, ako taj maverick nije? – nego banalnost drugog dijela, odnosno “otvaranje vrata pakla”. Iza te jeftine, banalne fraze krije se nešto puno ozbiljnije – supremacizam, strašni mesijanski kompleks.
Američki vojni nazivi nisu puki operativni kodovi; oni su prozor u ideološku samopercepciju supersile. Već na prvi pogled njihova retorika odaje težnju ka samopobožanstvljenju i postavljanju vlastitog djelovanja kao apsolutnog moralnog kriterija. Bez obzira na to radi li se o najnovijim akcijama poput “Epskog gnjeva” (Operation Epic Fury), ili “Ponoćnog čekića” (Operation Midnight Hammer) iz lipnja 2025., nazivi evociraju biblijsku odmazdu i nezaustavljivu silu.
Ova praksa nije novijeg datuma: “Pustinjska oluja” (Desert Storm, 1991.), “Vječna sloboda” (Enduring Freedom, 2001.) ili “Iračka sloboda” (Iraqi Freedom, 2003.) samo su ilustracije trajne, nadstranačke samopercepcije u kojoj se pojam “slobode” mistificira kao isključivo američki proizvod koji se izvozi silom.
Kad se analiziraju nazivi poput “Pravedan povod” (Just Cause – invazija na Panamu, 1989.), “Hitna mahnitost” (Urgent Fury – Grenada, 1983.) ili “Urođena odlučnost” (Inherent Resolve – kampanja protiv ISIL-a, 2014.), uočljivo je da se Sjedinjene Države pozicioniraju isključivo kao moralni arbitar svijeta. Riječi poput “pravda”, “odlučnost” i “sloboda” sugeriraju da američka strana ne djeluje iz geopolitičkog interesa, već kao božanski instrument kažnjavanja “zla”.
Taj narativ postaje posebno jeftin kad se suoči s činjenicom da se iza grandioznih imena poput “Gromoglasno valjanje” (Rolling Thunder – bombardiranje Vijetnama 1965. – 1968.) ili “Orlovska kandža” (Eagle Claw – neuspjeli pokušaj oslobađanja talaca u Iranu, 1980.) kriju promašaji, dugotrajna stradanja ili, u slučaju “Apsolutne odlučnosti” (Absolute Resolve – akcija uhićenja Nicolása Madura, 2026.), izravne intervencije u suverene države. Vojni analitičari ovaj fenomen nazivaju “ratom riječima”, naglašavajući da se nazivi biraju kako bi prenijeli stratešku poruku snage i nezaustavljivosti.
Dublja analiza otkriva svojevrsni narcizam moći: fokus na snagu služi za projiciranje slike nepobjedivosti koja hrani kolektivni ponos, dok istovremeno služi kao marketinški trik za domaću javnost. Lakše je prodati “vječnu slobodu” nego “rat za naftu”. “Epski gnjev” zvuči uzvišenije od niza zračnih udara koje su Iranci točnije nazvali “Epski promašaj”.
Upravo u tom neskladu između uzvišenog imena i često banalne ili razorne stvarnosti na terenu – odnosno u oružanoj brahijalnoj sili koja stoji iza tih epiteta – krije se svojevrsno obogotvorenje Amerike. Ona sama sebi dodjeljuje ulogu božanstva koje s visine određuje tko je “pravedan”, a tko “hitno” zaslužuje gnjev, čime supremacistički ideal postaje temelj njezine vojne samopercepcije. Supremacizmom branimo ljudska prava, nije baš uvjerljivo, zar ne? (Boris Rašeta, Novosti)
