Četrdeset osam sati nakon emitovanja posljednjih vijesti na Al Jazeera Balkans ne stišavaju se diskusije i komentari u medijskoj zajednici, ali i općoj javnosti. Može ih se sažeti u nekoliko rečenica koje su većini zajedničke: uposleni, pored radnog mjesta i uslova propisanih ugovorom, najviše žale za radnim okruženjem koje je, bar za bosanskohercegovačke prilike, bilo više nego dobro i skoro kao porodično (čemu svjedoči i činjenica da je, barem kad je riječ o medijskom sektoru, Al Jazeera Balkans više puta u proteklih jedanaest godina bila proglašena najpoželjnijim poslodavcem).

Analitičari i medijski istraživači slažu se kako je sužen prostor za medijski pluralizam, te kako će, posebno kad je riječ o izvještavanju o Gazi, građani ostati uskraćeni za kvalitetne informacije. Ekonomski stručnjaci zabrinuti su hoće li tržište rada u medijskom polju uopće biti u stanju amortizovati ovoliki broj profesionalaca (posebno imajući u vidu činjenicu da su brojni novinari i mediji suočeni s egzistencijalnim problemima nakon povlačenja USAID sredstava i zatvaranja Glasa Amerike, te problema Radija Slobodna Evropa).

Konačno, kao i u slučaju brojnih drugih potresa u bilo kojoj sferi, otvoren je prostor i za špekulacije i teorije zavjere, na koje, mora se priznati, menadžment Al Jazeere Balkans u posljednja tri dana pristupom silenzio stampa, odgovara prilično loše i protivno standardima kriznog PR-a.

No, gašenje ovog medija je već svršena stvar i tu, čini se, ne postoji ni najmanja mogućnost da se bilo šta promijeni. Ono što ostaje kao pitanje je: šta poslije, a upravo smo u tom kontekstu i od stručnih ljudi čuli neke, blago rečeno, kontroverzne prijedloge s kojima, koristeći se teorijom medija i medijskog menadžmenta, polemizira ovaj tekst. Bez namjere da se ulazi u detalje i razloge gašenja Al Jazeere Balkans, o kojima na zvaničnim izvorima (web stranice Al Jazeera Network i Al Jazeera Balkans) nema zvaničnih saopćenja, čini se važnim spomenuti neke od razloga zašto su neki od  prijedloga rješenja za uposlenike AJB i bosanskohercegovačku medijsku scenu nakon gašenja ovog medija nemogući i neodrživi.

Država nešto da uradi…

Jedno od pitanja koje je u proteklih nekoliko dana više puta ponovljeno bilo je zašto država nešto nije uradila da spriječi gašenje Al Jazeere Balkans i zašto država ne preuzme ovaj medij koji ima visoke profesionalne standarde i izgrađenu infrastrukturu za pravljenje kvalitetnog programa. Odgovor na ovo pitanje prilično je jednostavan: doista za Al Jazeeru Balkans jeste odgovorna država, ali država Katar.

Nije teško pronaći naučne i publicističke radove autora Orena Kesslera (2012), Tima Waltersa (2011) ili knjige Oliviera Da Lage The Politics of Al Jazeera or the Diplomacy of Doha i Hughea Milesa  Al Jazeera: The Inside Story of the Arab News Channel That Is Challenging the West pa da se i oni manje upućeni upoznaju s globalnim fenomenom Al Jazeere Networks, kao sredstvom medijske diplomatije Katara, kao i pojmom Al Jazeera efekta, kao utjecaja novih medija na globalnu politiku (što uključuje televiziju, internet i sve druge umrežene informacione tehnologije).

Jedan od primjera tog fenomena, odnosno korištenja medija za politički i diplomatski utjecaj, je i intenzivno praćenje ubistva Jamala Khashoggija u kontekstu saudijsko-katarskog diplomatskog sukoba. Ovakva vrsta medijskog djelovanja ubraja se u oblik legitimnog medijskog utjecaja na prostorima u kojima određene zemlje imaju političke, ekonomske ili druge interese i u tom kontekstu doista se čini apsurdnim insistirati da država Bosna i Hercegovina zatraži od Katara da tu vrstu svoje „operacije“ na Balkanu nastavi, uz svu plemenitu namjeru da se na taj način zaštiti 250 ljudi koji su preko noći ostali bez posla i da se sačuva medij koji jeste imao značajan doprinos u profesionalnom izvještavanju o brojnim temama, kako lokalnim, tako i globalnim.

Jedini medij za koji je država BiH i zakonski dužna naći rješenje je javni RTV servis BiH, a predlagati da se on zamijeni korporativnim medijem druge zemlje jer je taj medij profesionalniji je ravno prijedlogu u Srbiji da se umjesto državnih fakulteta u blokadi uvedu privatni iz inostranstva koji bi podučavali studente, ukratko: presedan bez ikakve veze s javnim interesom.

Novinari Al Jazeere Balkans nešto da urade…

To, naravno, ne znači da način izvještavanja Al Jazeere Balkans nije bio u javnom interesu. Naprotiv. Naročito u kontekstu izvještavanja o Gazi i palestinskom pitanju, ali i mnogim drugim temama, Al Jazeera Balkans nudila je visoko kvalitetan, na javnom interesu i etičkim standardima zasnovan programski sadržaj. Čuli smo u posljednjih nekoliko dana i kritike da taj sadržaj nije dospio do najšire publike i nije ostvario masovan reach, ali to više govori o publici (u cijelom regionu, ne samo u Bosni i Hercegovini), nego o samom mediju. Ova vrsta „argumenta“ da je masovnost garant opstanka medija doista vrijedi uglavnom u slučaju tabloida, budući je za prijemčivost kod najšire publike gotovo ključni preduvjet snižavanje svih standarda i ples po (pa i ispod) granici kontroverze i populizma.

Još od štampanih medija razvila se kultura masovnih i elitnih medija, pri čemu ovi drugi za ciljnu publiku imaju uži, ali elitniji dio stanovništva, donosioce odluka i druge utjecajne aktere. Ni The Guardian, recimo, nije medij za masovnu publiku pa opstaje od 1821. godine. Upravo su ovi elitni mediji osnov procesa medijatizacije, odnosno takozvanog „vođenja politike s pogledom na ekran“, pri čemu se donosioci odluka u procesu njihova donošenja vode, između ostalog, i time kako će takvi mediji kreirati javno mnijenje i njihovu sliku u javnosti. Za dublje i detaljnije analize ostaje zadatak istražiti da li je Al Jazeera Balkans bila takav medij u posljednjih četrnaest godina, no, na ovom mjestu želimo ukazati na apsurdnost teze da je zatvorena uslijed nedostizanja masovne publike.

Ono što većina i profesionalaca i javnosti navodi kao razloge žaljenja zbog zatvaranja Al Jazeere Balkans jeste to kako su novinari ove kuće radili svoj posao. Jasno je, dakle, da su najjača karika ovog medija bili upravo ljudi koji su u njemu radili, odnosno visok nivo profesionalizma, poštovanja etičkih standarda i principa profesije koje su baštinili novinari i urednici AJB (što je, svakako, bila i politike kuće, jer je sloboda unutar kuće da se na takav način radi posao conditio sine qua non).

U obilju prijedloga „šta poslije“ pojavio se i jedan zanimljiv: da novinari i urednici ulože svoje otpremine u kreiranje lokalnog medija u kojem bi nastavili svoj rad. Ova vrsta prijedloga polazi od najmanje dvije pogrešne premise, pa joj je i konkluzija pogrešna: prvo, zašto bi novinari koji su pokazali izvrsnost u profesiji za koju su školovani i u kojoj su na Al Jazeeri proveli gotovo deceniju i po, a mnogi i više decenija u medijima općenito, uopće imali volju i želju da budu vlasnici medija na ovako nestabilnom medijskom tržištu i time se upuste u polje medijskog menadžmenta u zemlji sa marketinškim tržištem koje ne može podnijeti ni postojeće medije?

I drugo, zašto bi uopće trebali imati kompetencije za to? Upravljanje medijem i rad u novinarstvu su, kako to jednom reče Ozren Kebo, „brojke i slova“ i upravo to dvoje treba biti odvojeno hoće li se imati autonomnost rada novinara. Drugim riječima, nije na novinarima Al Jazeere da sami sebi kreiraju radna mjesta ulažući vlastita sredstva zarad interesa javnosti (poznavajući bosanskohercegovačku javnost, pošteno je reći da bi im se to prije obilo o glavu, nego donijelo korist).

Važnije pitanje u ovom kontekstu je kako se medijska scena u BiH dovela dotle da su korporativni mediji i mediji koji su sredstva javne diplomatije drugih država (uglavnom) ti koji imaju visoke profesionalne standarde, dočim su to mnogo rjeđe lokalni mediji i javni servisi (uz, naravno, postojanje izuzetaka od ovog pravila), no, to je svakako tema za zaseban tekst.

Deklarativna solidarnost i tržišna realnost

I konačno, treći prijedlog koji se čini najkorisnijim za javni interes i profesionalno novinarstvo u Bosni i Hercegovini, ali je na granici potpune utopije, jeste prijedlog da postojeći mediji pokažu solidarnost sa kolegama sa Al Jazeere Balkans (ali i drugih medija koji su u posljednje vrijeme suočeni sa gašenjem ili smanjivanjem obima zaposlenih, a čini se da će ih biti još) i u svoje redakcije uposle novinare koje su ovih dana na sav glas hvalili zbog profesionalizma.

I tome bi sigurno bilo tako da odluke u medijima o ljudskim resursima donose urednici, a ne vlasnici medija. Naprosto, ko od urednika ne bi volio dobiti profesionalca sa izgrađenim imenom i reputacijom i sa visokom moralnom sviješću i etičkim kodom? No, takav profesionalac, naravno, košta.

I ne radi se ovdje samo o novinarima AJB i pojmu „koštanja“ u smislu novca, odnosno plata i beneficija koje su oni u tom mediju imali u proteklih četrnaest godina. Radi se o trendu da ogroman broj medija u Bosni i Hercegovini (ne radi se o ličnom sudu, već o rezultatima istraživanja brojnih domaćih i inozemnih analiza, ali i iskustvima novinara i vlasnika brojnih medija) naprosto funkcioniše po principu prvobitne akumulacije kapitala: što manji troškovi, to veći profit za vlasnika, kao i o tome da brojni mediji nemaju razvijene biznis modele koji bi omogućili da novinari imaju znatno veća primanja od 1035 KM koliko je prosjek novinarske plate u BiH, prema zvaničnim podacima.

Dodamo li tome činjenicu da marketinško tržište od manje od 45 miliona eura, na koliko se procjenjuje u BiH, ne može podnijeti ovoliki broj medija, odnosno da bez donatorskih (i drugih upumpanih) sredstava većina njih ne može opstati, jasno je da će tek jedan dio novinara koji su gašenjem Al Jazeere Balkans, ali i drugih medija ostali bez posla, naći svoje mjesto u redakcijama u Bosni i Hercegovini. Za očekivati je da neki od njih potraže posao u drugim branšama (PR, konsultantski poslovi i sl.), što je svakako gubitak za medijsku zajednicu i za javnost u BiH.

Kad se ugase kamere, ostaju pitanja

Ukidanje USAID medijskih grantova i zatvaranje Al Jazeere Balkans zaista jesu dva velika potresa u ovoj godini na medijskom tržištu u Bosni i Hercegovini. Udruženje BH Novinari ponudilo je pravnu, psihološku i svaku drugu pomoć novinarima koji su ostali bez posla, a Sindikat novinara Hrvatske ukazao kako ovo nisu izolovani slučajevi, pa i rješenja moraju biti sistemska i to na nivou država, ali i Evropske unije.

„Zahtijevamo političku volju za donošenje i provedbu zakona koji će štititi medijski pluralizam i neovisnost redakcija, uključujući mehanizme koji će spriječiti iznenadna gašenja medija bez socijalnog i pravnog minimuma zaštite za radnike. Pluralizam medija nije moguć bez temeljite reforme medijskog zakonodavstva kojom bi se osnažila radnička prava novinara i medijskih djelatnika, uključujući obavezu poslodavaca na transparentne planove restrukturiranja i pravične otpremnine. Potrebno je hitno osnivanje fondova za podršku novinarima koji ostanu bez posla zbog gašenja medija kako bi se spriječio njihov odlazak iz struke. Tražimo stvaranje održivog sustava javnog financiranja neovisnih medija kako bi pluralizam informacija bio zajamčen i izvan tržišnih i političkih pritisaka, kao i veću transparentnost vlasništva medija i financijskih tokova da bi građani znali tko kontrolira informacije koje dobivaju. Pozivamo i Europsku uniju da ne ostane sve na deklaracijama o slobodi medija, nego da donese konkretne, obvezujuće mehanizme zaštite novinara i neovisnih medija, pogotovo u zemljama gdje su mediji izloženi političkim pritiscima ili autoritarnim tendencijama,“ stoji u saopćenju SNH.

Sve ovo su, naravno, ključne mjere, ali dugoročne i ovisne o političkoj volji i država regiona i Evropske unije. Kako sada stvari stoje, ni jedni ni drugi se ne utrkuju da ih kreiraju i provedu. Stoga će ovo, nažalost, biti ne samo vruće, nego i veoma nestabilno ljeto, a moguće i godina, za profesionalno novinarstvo ne samo u BiH.