Ilan Pappé izraelski je povjesničar i politolog, od 2009. godine zaposlen na engleskom Sveučilištu Exeter, kamo je došao nakon što je potjeran s izraelskog Sveučilišta u Haifi zbog kritiziranja cionističkih politika. Na Sveučilištu Exeter osnovao je interdisciplinarni Evropski centar za palestinske studije (ECPS). Pappéovi problemi eskalirali su kada je intenzivnije počeo podučavati period osnivanja izraelske države u kontekstu etničkog čišćenja starosjedilačkog stanovništva i podržavati međunarodni pokret za bojkot izraelskih sveučilišta. U Knesetu je tada pročitana svojevrsna optužnica protiv njega u kojoj mu se na teret stavljaju difamacija države, manjak patriotizma i veleizdaja, a predavanje u izraelskim obrazovnim institucijama i danas mu je zabranjeno. U Exeteru, kaže, može slobodno raditi, ali povremeno se dogode slučajevi cenzure u državama kao što su Njemačka, Italija, Francuska i SAD. S njim razgovaramo o državnoj ideologiji Izraela i njezinom utjecaju na tamošnje društvo.

Akademski se dugo bavite temom cionizma, koji u sadašnjoj formi nazivate neocionizmom. Kakva je to ideologija i u čemu se razlikuje od svojih prethodnih varijanti?

Cionizam je u 19. stoljeću formiran kao odgovor na dva temelja impulsa. Prvo, nastao je kao nešto za što se vjerovalo da će poslužiti kao univerzalni lijek protiv rastućeg antisemitizma u Evropi, a drugo kao izraz želje za modernizacijom i nacionalizacijom židovskog načina života. Ideju da se ova dva impulsa mogu zadovoljiti tako da se u srcu arapskog svijeta, odnosno Palestine uspostavi židovska država evropskog stila podržala je zanimljiva mješavina saveznika. Jedan od tih saveznika bilo je evangeličko kršćanstvo i njegovi važni predstavnici diljem zapadnog svijeta, koji su takvo rješenje vidjeli kao dio božanskog plana koji će dovesti do sudnjeg dana. Drugi su bili Židovi establišmenta koji su strahovali da će antisemitizam milijune Židova s istoka protjerati u zapadne zemlje u kojima su oni živjeli, treći su bili britanski imperijalisti koji su taj projekt vidjeli kao način da uspostave svoje uporište na Bliskom istoku, te na koncu židovski intelektualci koji su vjerovali da Židovi u Evropi nikada neće biti prihvaćeni pa su razvili svoju vlastitu verziju evropskog romantičnog nacionalizma.

Jednom kada je postao realnost na terenu, a naročito nakon što je dobio podršku novih vladara Palestine, Britanaca, cionizam je postao projekt doseljeničkog kolonijalizma. Njegova osnovna logika bila je eliminirati starosjedilačko stanovništvo, odnosno Palestince kako bi se na taj način stvorili uvjeti za uspostavu evropske židovske države u srcu arapskog svijeta. Cionizam je prihvaćen kao ideologija kojom se opravdavao taj projekt, a kada je postalo jasno da se on ne može u potpunosti implementirati, postao je ideologija kojom se opravdavaju drugi oblici kontroliranja i progona Palestinaca. To uključuje uspostavu dva megazatvora, od kojih je jedan Zapadna obala a drugi Pojas Gaze, te poluaparthejdski sistem kontrole Palestinaca u Izraelu. Palestinski otpor ovoj paradigmi na koncu je doveo do propasti tog sistema, a napad Hamasa 7. listopada 2023. tu je propast ogolio. Odgovor trenutne političke elite na taj neuspjeh bio je zamijeniti sistem etničkog čišćenja i aparthejda genocidom, kao što vidimo u Pojasu Gaze. To je neminovan povijesni razvoj projekta doseljeničkog kolonijalizma kakav je cionizam. On ne može biti ni liberalan ni socijalistički ili progresivan. U njegovom DNK-u je uvjerenje da su Palestinci glavna prepreka uspjehu, zbog čega oni moraju biti uklonjeni po svaku cijenu, na ovaj ili onaj način.

Mislim da je izraelsko židovsko društvo danas većinski rasističko u svojim stavovima prema Arapima općenito, a prema Palestincima pojedinačno. Mimo toga, to je i društvo koje je izrazito podijeljeno na sekularne i klerikalne Židove

Uloga socijaldemokracije

Kako biste opisali suvremeno izraelsko društvo kada su u pitanju stavovi prema Palestincima? Kako funkcioniraju metode sustavne indoktrinacije i manipulacije, za koje kažete da su sastavni dio državne politike?

Mislim da je izraelsko židovsko društvo danas većinski rasističko u svojim stavovima prema Arapima općenito, a prema Palestincima pojedinačno. Mimo toga, to je i društvo koje je izrazito podijeljeno na sekularne i klerikalne Židove, grupe koje sve teže nalaze zajedničku bazu osim kada je u pitanju rasizam prema Palestincima, uključujući i one u Izraelu. Religiozniji dio stanovništva je više rasistički i manje zainteresiran za demokratske vrijednosti. Uspon upravo tog dijela društva rezultat je indoktrinacije kroz koju Izraelci prolaze od najranije dobi. Ta se indoktrinacija provodi putem obrazovnog sistema, medija i vojske, a temelji se na manipulaciji strahom od Palestinaca na način da ih se prikazuje kao svojevrsne nove naciste, odlučne da još jednom provedu genocid nad židovskim narodom. Ovome su dodane mesijanske vrijednosti, zbog kojih društvo postaje sve sklonije teokratsko-fašističkoj formi države.

U svojim se knjigama bavite različitim političkim grupacijama koje su doprinijele pojavi cionizma kakav danas poznajemo. Jedna od njih su socijaldemokratske stranke u Evropi i SAD-u. Možete li reći nešto o ulozi socijaldemokracije u usponu radikalnog cionizma, a također i kako vidite ponašanje tih stranaka danas u vezi genocida u Gazi? Rekli ste da vas nije iznenadila izraelska ofenziva na Gazu, ali jest reakcija evropskih političkih elita.

Socijaldemokratske snage na zapadu počele su podržavati Izrael 1930-ih godina, a prije toga i cionistički projekt iz niza razloga. U ranim godinama izraelske države ta je podrška bila vitalna za ideju uspostave Izraela kao jedne od socijaldemokratskih država svijeta, a socijaldemokracija se te teze držala unatoč tome što su sve do 1966. palestinski građani živjeli pod vojnom okupacijom, a nakon te godine isto vrijedi za Palestince na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Poruka tih stranaka tada, ali i danas, bila je jasna – u slučaju Izraela, aparthejd, okupacija i vojna uprava ne isključuju režim iz zajednice socijaldemokratskih civiliziranih nacija.

Nisam siguran da je Trump uopće čovjek ideologije. Njegovi interesi su moć i imidž, a da bi ostvario te interese on mora sklapati saveze, pa u tom cilju koristi druge koji su ideološki motivirani i upravlja njima kako bi mu pomogli implementirati njegove vizije

Izrael je na taj način postao ne samo evropski projekt, već i evropski, a također i američki socijaldemokratski projekt. Jedan od razloga zašto se to dogodilo je tadašnji iskrivljeni imidž Izraela kao socijalističke države, najvećim dijelom zbog kibucizma, odnosno kolektivističkog načina života, iako je samo tri posto stanovništva Izraela živjelo na takav način. Razlozi su i islamofobija, arabofobija i izraelsko zauzimanje strane zapada u hladnom ratu, kao i uvjerenje da je stvaranjem izraelske države razriješen problem antisemitizma. Činjenica da problem antisemitizma nije riješen unatoč uspostavi izraelske države, kao i ona da je taj projekt prouzročio nepodnošljivu patnju Palestincima, razlog je zašto socijaldemokratske elite u zapadnoj Evropi danas šute i zašto nisu voljne ponovno otvoriti to pitanje, premda će to prije ili kasnije morati učiniti.

Neocionizam ima podršku na svim stranama političkog spektra, pa tako svjedočimo i stvaranju saveza s različitim (ekstremno) desnim grupacijama. Primjerice, neposredno nakon što je Međunarodni kazneni sud izdao tjeralicu za njim, premijera Benjamina Netanjahua ugostio je u Mađarskoj Viktor Orbán. Da ostanemo bliže, vladajuća stranka u Hrvatskoj vodeći je promotor povijesnog revizionizma, a Hrvatska je istovremeno jedna od rijetkih zemalja koja redovito u UN-u glasa protiv rezolucija kojima se osuđuje Izrael. Kako to objašnjavate?

Fašističke antisemitske grupe u prošlosti su podržavale ideju da Židovi trebaju napustiti Evropu i naseliti se u Palestini, a taj element imaju i današnji takvi savezi, ali oni imaju i neke nove elemente. To su prije svega islamofobne tendencije populističkih partija i njihovih vođa, koje su u porastu otkad je, uoči početka građanskog rata u Siriji, započelo masovno doseljavanje ljudi iz arapskog svijeta. U desnim krugovima Izrael se otad tretira kao uzor kojim se treba voditi u tretmanu muslimana, ne uzimajući pritom u obzir činjenicu da neke od izbjeglica koje su došle u Evropu nisu muslimani, ili da su neki Palestinci kršćani ili su sekularni. Ti se krugovi nadaju da će takav pristup usvojiti i njihove države, opravdavajući taj stav tezom da su svi imigranti teroristi ili potencijalni teroristi, jednako kao što to čini Izrael u odnosu na Palestince.

Najnasilnija faza

Napisali ste knjigu naslovljenu “Lobbying for Zionism on Both Sides of the Atlantic” (“Lobiranje za cionizam na obje strane Atlantika”). Budući da je Donald Trump nedavno naredio napade na iranska nuklearna postrojenja, možete li reći nešto o ulozi cionizma u američkoj vanjskoj politici? Mislite li da su Trumpove odluke ideološki motivirane ili su isključivo strateške?

Nisam siguran da je Trump uopće čovjek ideologije. Njegovi interesi su moć i imidž, a da bi ostvario te interese on mora sklapati saveze, pa u tom cilju koristi druge koji su ideološki motivirani i upravlja njima kako bi mu pomogli implementirati njegove vizije. Ti savezi uključuju neokonzervativce koji žele da on proširi američku uključenost na Bliskom istoku, ali isto tako i izolacioniste koji žele da se SAD povuče s Bliskog istoka, kao i kršćanske fundamentaliste koji podržavaju izraelsku desnicu i njezinu ambiciju za stvaranje velikog Izraela. Trump je, jednako kao i svi američki predsjednici prije njega, sada naučio da Netanjahu radi što god želi, a onda Amerikance koristi da počiste nered koji je prouzročio.

Unatoč činjenici da je, kako kažete, ova faza cionizma najnasilnija, vjerujete da bi ona mogla biti i posljednja. Koje silnice doprinose tom procesu?

Obično se događa da su ovakvi politički projekti naročito opaki i žestoki kako se približavaju svome kraju. To smo vidjeli u vezi režima aparthejda u Južnoafričkoj Republici. Postoje indikatori da svjedočimo početku kraja cionističkog režima, a jedan od tih indikatora je implozija izraelskog židovskog društva iznutra, ozbiljan sukob između vjerskih i sekularnih frakcija do točke na kojoj je taj sukob postao jedva podnošljiv. Međunarodna izolacija taj sukob samo pojačava, a mlađe generacije Židova, uključujući one u SAD-u, sve se više distanciraju od Izraela i cionizma. Ekonomija također pati, kao rezultat najdužeg rata u povijest Izraela i ona se iz toga ne može izvući bez goleme američke pomoći. Događaju se i događat će se promjene u zemljama susjednima Izraelu, jednako kao i unutar palestinskog nacionalnog pokreta, što bi sve moglo doprinijeti promjeni paradigme u smjeru stvaranja dekolonizirane i slobodne Palestine.

14. juli 2025.

Izvor: https://www.portalnovosti.com/ilan-pappe-netanjahu-radi-sto-hoce-a-amerikanci-ciste-nered/