Novinarki Al Jazeere Daliji Hasanbegović na sarajevskoj je Baščaršiji ukraden telefon. Evo rezultata njene privatne istrage

U našoj rubrici do sada smo se bavili lažnim vijestima, političkim spinom, dezinformacijama i manipulacijom javnim mnijenjem. Rijetko se, međutim, imamo prilike susresti sa slučajem u kojem su novinar ili novinarka postupili mimo etike, a na osnovu lične ili privatne situacije u kojoj su se zatekli. Situacija je vrijedna analize utoliko što se neetički pristup vrlo lako može preliti u nama krajnje nepotrebnu, dalju ksenofobiju.

Ove sedmice, jedan izgubljeni ili ukradeni telefon bio je povod za itekako problematičan tekst, u kojem su do kraja neosnovane optužbe teško negativno okarakterizirale čitavu društvenu skupinu. Migranti i izbjeglice tako su kolektivno krivi za nestanak telefona Dalije Hasanbegović, novinarke Al Jazeere Balkans, što smo mogli saznati iz teksta njene objave na Instagramu. Tekst su prenijeli brojni domaći online mediji, poput portala Depo, gdje se drugog septembra našao tekst naslova: “Dalija Hasanbegović objavila fotografiju: Ovo su migranti iz Alžira koji su mi ukrali telefon! A ja sam vjerovala da su to ‘jadni ljudi’!” Naime, Hasanbegović je 26. avgusta putem društvenih mreža podijelila kraći tekst u kojem je pojasnila da je na Baščaršiji u Sarajevu izgubila telefon jureći za kćerkom, te da je spremna isti otkupiti s obzirom da se u njemu nalaze privatne fotografije njene porodice tj. djeteta. I ništa ne bi bilo sporno da se već sedmicu kasnije Hasanbegović nije odlučila javno obračunati s navodnim kradljivcima tog telefona, koji su, opet navodno, Alžirci, što je saznala nakon što je dobila snimke nadzorne kamere na mjestu gdje je telefon izgubila ili gdje je ukraden.

Teška sedmica

Ovako je to opisala Hasanbegović: “A bila je ovo psihički vrlo teška sedmica. Podijelila sam na stotine letaka po Čaršiji da otkupljujem svoj telefon (ni jedan nisam dala migrantima oko Sebilja, jer sam tada još vjerovala da su to ‘jadni ljudi’), obišla 50tak prodavnica mobitela, dala plaćene oglase po Piku i nakon četiri dana se šokirala dok sam gledala četiri migranta kako prate Kianu i mene, kako se raspoređuju oko nas, kako skoro odustaju od nas i onda se opet vraćaju, dijele u grupe i pljačkaju me. Iza toga sam obilazeći grupe migranata koje čekaju večeru na Željezničkoj stanici saznala da su to Alžirci i Marokanci, da su oni koji su ostali oko Sebilja VEĆINOM (ne svi) vrlo problematični, a to su mi potvrdili i ljudi iz prodavnica oko Sebilja.” Vrijedi citirati čitav paragraf, jer se iz njega može utvrditi nekoliko bitnih propusta u onome čime bi se Hasanbegović morala voditi kao novinarka, bez obzira što se radi o privatnoj stvari.

Prvo, čak ni snimak nadzorne kamere, a posebno ne ono što je Hasanbegović izdvojila i postavila na Instagram u obliku fotografije decidno ne određuje da se radi o migrantima iz Alžira. Dalje, u oba slučaja u kojima je Hasanbegović navodno saznala identitet osoba na snimku, radi se o informacijama iz druge ruke i anonimnih izvora. Po čemu trebamo vjerovati – kako mi, tako i Hasanbegović – na riječ neidentificiranim migrantima na Željezničkoj stanici, ili ljudima iz prodavnica oko Sebilja? Pritom, ni Hasanbegović ni mi ne raspolažemo informacijama od onih koji su za ovakve situacije nadležni, poput uposlenika MUP-a.

Recimo da se ipak radi o migrantima. Da li je to elementarno bitno u ovom slučaju? S obzirom da se u BiH trenutno nalazi više hiljada migranata i izbjeglica, i da je atmosfera već neko vrijeme vrlo negativna, dok je broj incidenata u kojima su migranti relativno minoran, postavlja se pitanje da li se smije dolijevati ulje na vatru već postojeće ksenofobije? Već smo pisali o tekstovima i javnim nastupima političara u kojima se itekako manipulisalo činjenicama da bi se stvorio dalji strah među građanima i građankama BiH. Tako smo mogli vidjeti da su brojne informacije, poput napada na turiste ili nepostojećih racija u kojima su pronalaženi narkotici, bili proizvod mašte autora i autorica tih članaka. Još u julu, među domaćim medijima, a izvorno iz Dnevnog avaza, proširio se članak o migrantima koji u Bihaću navodno roštiljaju patke (!). U tekstu autora ili autorice S. Degirmendžić, migranti su optuženi da love i jedu divlje patke, “simbol grada”, bez ikakvog dokaza osim anonimnog izvora koji je to navodno vidio, a ovakva eksplicitna optužba u međuvremenu nije potkrijepljena, opet, niti iz jednog zvaničnog izvora. Tada je i ministar unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Anel Ramić izjavio da ga “ne bi iznenadilo ni da počnu sami sebe jesti”, što je Avaz uredno prenio, a osudio ili kaznio – niko. Teška ksenofobija službenog lica, gdje su migranti i izbjeglice ljudožderi na čekanju, polako postaje norma medijskog diskursa o ovoj krajnje osjetljivoj temi, te je dovela u pitanje ljudskost i empatiju pojedinih medijskih radnika. U takvoj atmosferi, Hasanbegović je trebala znati, moralo se sačekati na zvanične informacije pa tek onda izvoditi zaključke, te njena rečenica da je do saznanja o navodnoj sudbini njenog telefona “mislila da su to ‘jadni ljudi‘” posebno boli.

Objektivno i suzdržano tretiranje

Telefon je tako postao preči od činjenice da smo prije svega pozvani na objektivno i suzdržano tretiranje svake situacije u kojoj se među akterima nalaze i migranti. Bijes, ljutnja, pa čak i razočaranost Hasanbegovićeve mogu biti razumljivi na ljudskom nivou, ali novinarstvo je posao u kojem se ne prestaje biti novinar nakon isteka radnog vremena, te pravila struke, pogotovo ukoliko se obraćamo javno, moraju biti prioritet. Problem je također višestruko veći time što je Hasanbegović ipak jedna od poznatijih novinarki, koja radi na vrlo legitimnom mainstream mediju, te je imala obavezu razumjeti i vlastitu društvenu poziciju u odnosu na migrante, što bi zahtijevalo dalju opreznost u svakoj napisanoj riječi s njene strane.

No, nije odgovornost u ovom slučaju samo na Hasanbegovićevoj: odgovorni za dalje raspirivanje straha i mržnje spram migranata i izbjeglica su i oni mediji, posebno portali, koji su u njenoj objavi na Instagramu prepoznali lako probavljiv sadržaj za svoje konzumente. Članak je samo sa Depoa u vrijeme pisanja ovog teksta podijeljen 3.156 puta, te je jasno da je broj onih do kojih je dospio ogroman. Poenta je, migrante i izbjeglice sve više tretiramo kao pošast i sadržaj za dobar clickbait, kao skupinu a priori osuđenih kriminalaca gdje se grijesi pojedinaca prenose na čitavu skupinu, koja se u našim očima sve manje sastoji samo od unesrećenih, višestruko poniženih ljudi. A sve je to pogrešno. Ako im već ne možemo pomoći, ako već nismo spremni da budemo društvo koje će ih dočekati raširenih ruku, nemamo nikakvo pravo da im oduzimamo i ono malo digniteta koji im je preostao, kvalificirajući ih i sudeći im bez konkretnih dokaza.