Unatoč obećanju da godišnji izvještaj Komisije o Bosni i Hercegovini Evropskog parlamenta neće ugledati svjetlo dana sve dok se ponovo ne uspostavi međuparlamentarni Odbor za stabilizaciju i pridruživanje, plenum EP-a o istom je raspravljao i na kraju ga usvojio 12. i 13. februara u Strasbourgu. Izvjestilac za BiH, Cristian Dan Preda, ipak je na kraju smekšao vlastite stavove iz decembra 2018. godine, kada je decidno tvrdio da izvještaj neće biti upućen na glasanje. Međutim, Predin europarlamentarni izvještaj je finaliziran i usvojen. Pored samog dokumenta, kompletna rasprava o njegovom sadržaju, koja traje još praktično od ljeta 2018., indikativna je kako po pitanju razumijevanja i stavova službenog Bruxellesa o političkoj situaciji u BiH, tako i političkim pozicijama naših najbližih susjeda.

Već tokom službene posjete bh. vlastima u januaru bilo je evidentno da su naši zvaničnici uspjeli donekle uticati na Predino “ne”, koje je argumentovao činjenicom da se Odbor, koji bi trebao da se sastoji od članova Evropskog parlamenta i Komisije za evropske integracije PSBiH, i čija je svrha sporadično savjetovanje, sastao samo jednom od 2015. do danas. “Tri godine nisu tri dana, za tri godine se može pješke obići planeta”, rekao je Cristian Preda u intervjuu za BHRT 14. decembra. U međuvremenu, i predsjednik Vijeća ministara Denis Zvizdić i sva tri člana Predsjedništva BiH u toku posjeta Bruxellesu uporno su naglašavali da će uslovi za dobijanje statusa zemlje kandidata za pristup EU biti ispunjeni u što kraćem roku. Iz pravca EU ponavljane su i već ustaljene mantre o što skorijem formiranju vlasti, nastavku provođenja reformi i izmjenama zakona, posebno po pitanju izborne regulative, a onda je godišnji izvještaj ipak vraćen na agendu Evropskog parlamenta. Iako ovaj izvještaj nije obavezujući, pa samim tim njegovo postojanje ili nepostojanje nema nikakvih posljedica po BiH, otkazivanjem pa pomjeranjem izglasavanja došlo je do presedana, jer su ostalih pet zemalja “Zapadnobalkanske šestorke” svoj izvještaj dobile još krajem prošle godine. Logika je jasna, stvoren je pritisak da se pristupni put BiH pomakne s mrtve tačke još jednom propisnom blamažom.

Bez pozitivnog dojma

Ipak, ni ono što je izrečeno tokom rasprava na sastancima AFET-a Evropskog parlamenta i uključeno u sami izvještaj ne ostavlja pozitivan dojam, ni o stanju u BiH, ni po pitanju političke manipulacije unutar EP-a. Tačno je da, kako piše u konačnoj verziji izvještaja, ne samo EU već i vlasti u BiH moraju biti itekako zabrinuti zbog sveprisutne korupcije, sve većeg pritiska i nedovoljne slobode medija, daljeg negiranja ratnih zločina i stvaranja atmosfere u kojoj se sve veći broj građana i građanki BiH odlučuje na odlazak iz države. Insistiranje na putu i prelasku sa Daytona na Bruxelles, kako je to ilustrativno naglašavano u proteklim mjesecima, s druge strane, donekle je banalizovano vrlo problematičnim zaključcima i riječima koje su došle iz Evropskog parlamenta.

Za glavni eksces, koji se bh. medijima nekako provukao ispod radara, zaslužan je sam izvjestilac Preda. U obraćanju tokom rasprave 12. februara, on je, ponavljajući kako “BiH nema većih prijatelja od onih iz Hrvatske”, krajnje nediplomatski zaključio da je Hrvatska “zaslužna što je veliki broj građana BiH već dio EU”, jer, po Predinim riječima, “95 posto Hrvata iz BiH ima hrvatsko državljanstvo”. Na stranu priča o tome da među narodima nekadašnje Jugoslavije zaista postoje razumijevanje i pozitivni sentimenti koji su specifični i za prostor čitave Evrope; to je već poprilično u domeni folkloristike. Problematično je, i zaslužuje reakciju, kada se a) sve svede na vic po kojem su Bosanci i Hercegovci odavno ušli u EU, samo što ulaze jedan po jedan; b) insistiranje na praktičnoj manifestaciji supranacionalnog identiteta samo jedne etnonacionalne skupine u BiH promovira do egzaltacije. Rješenje problema BiH nije u ulasku samo jedne grupe u EU; ako ništa, dalo bi se raspraviti kakvu nejednakost takvo nešto stvara među građanima. Dovoljno je razmotriti šta bi se desilo kada bi, recimo, neko unutar evropskih institucija rekao istu stvar za građane Sjeverne Irske uoči Brexita. Sigurno je da se na takve riječi ne bi sleglo ramenima kao da se ništa nije dogodilo.

Opet oni

Nisu se posebno proslavili ni europarlamentarci iz same Hrvatske. Nakon što je očito zaključeno da od priče o nelegalnom, pa nelegitimnom izboru Željka Komšića kao člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nema ništa, novi pasivno-agresivni pristup evidentan je iz riječi Željane Zovko (HDZ-EPP), koja ga je okarakterisala kao “bošnjačkog lidera”. Eho je to riječi Dragana Čovića iz HDZ-a BiH, koji je prvi uveo doskočicu o Komšiću i Šefiku Džaferoviću kao “dva bošnjačka člana Predsjedništva”, i krajnje interesantna strategija u instituciji u kojoj politički predstavnici zemalja EU, nenaviknuti na naše podjele, sigurno neće pretjerano promišljati o težini ovih riječi. Marijana Petir (HSS-EPP) iskoristila je još jednu priliku da ad nauseam ponavlja isti zaključak o strahu od “porasta radikalizacije te povratka stranih boraca u Bosnu i Hercegovinu, što predstavlja sigurnosni izazov za cijelu regiju”, nazvavši to “gorućim pitanjem”. Ovakvo stalno insistiranje na islamofobiji pojedinih članova i članica Evropskog parlamenta, bez obzira na činjenice koje ukazuju na to da, s jedne strane, dokaza o porastu radikalizacije nema, dok sigurnosne institucije BiH itekako vode računa o povratnicima sa stranih ratišta, o čemu su detaljno ranije izvještavali, Petir odmiče od desnog centra kojeg predstavlja unutar EPP-a.

Najviše je iznenadio Tonino Picula (SDP-S&D), koji je unaprijed najavio da će glasati protiv Predinog izvještaja, jer nije prihvaćen njegov amandman u kojem se između ostalog insistiralo na federalizaciji BiH. Kako je kazao Picula, “prošlu godinu su izrazito obilježili preoštra predizborna kampanja, ali i postizborni sukobi jer su izbori održani bez usklađivanja Izbornog zakona s presudom Ustavnog suda”, te čudi insistiranje jednog SDP-ovca na presudi u slučaju Ljubić, bez pomena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, uključujući dobro poznati slučaj Sejdić-Finci. Tačka 7. izvještaja upravo zahtijeva što skoriju provedbu odluke Sejdić-Finci, ali i Zornić, Pilav i Šlaku, te se isticanje slučaja Ljubić opet svodi na politizaciju međuetnonacionalnih odnosa u BiH i ljubićizacije Izbornog zakona kao glavne teme izuzetno zapaljive izborne kampanje, koju Picula na kraju krajeva i kritikuje. Selektivno sprovođenje odluka, sa jedne strane, nikako nije moguće; s druge strane, i Picula, ali i drugi zagovarači promjena Izbornog zakona sigurno su svjesni da su slučaj Ljubić i slučajevi Sejdić-Finci i ostali u direktnom sukobu i da će ih biti teško istovremeno primijeniti u kontekstu budućih izmjena zakona, na kojima se iz Bruxellesa svejedno insistira.

Šta ovo sve znači za evropski put Bosne i Hercegovine? Kako je istakao i sam izvjestilac Preda, ali i drugi parlamentarci poput Jasenka Selimovića (Liberalerna –ALDE), bez obzira na procijenjeni zastoj u proteklih par godina, postoji optimizam da bi BiH mogla dobiti status zemlje-kandidata u 2019. Isto se moglo čuti i iz ureda Visoke predstavnice EU Federice Mogherini, koja je nakon sastanka sa tročlanim Predsjedništvom BiH prošlog mjeseca također izrazila želju da BiH stekne ovaj status do kraja njenog mandata u novembru. Međutim, realno stanje je daleko od idealnog, i sve pozitivne riječi motivacije upućene domaćim političkim akterima i dojam da nas EU očekuje raširenih ruku u oštrom su kontrastu sa puževim korakom u ispunjavanju evropskih uslova.