Novinarka Žurnala Zinaida Đelilović i danas, pola godine nakon što joj je prijetio državni službenik A. Č., priznaje kako joj „nije bilo lako“ objaviti snimak razgovora pun prijetnji i uvreda, jer „niko ne voli takvu vrstu eksponiranja u javnosti“.
„Bilo mi je neugodno. I sada je“, dodaje.
S obzirom na to da pravosuđe prati već dugi niz godina, svjesna je bila i kakva će procedura uslijediti kada dotičnog prijavi policiji.
„Nakon što sam prijavila prijetnje, došla su dvojica službenika da mi uzmu izjavu. U razgovoru sam ih pitala šta da radim u slučaju da mi dotični priđe negdje na ulici i kako da se zaštitim. Odgovorili su: ‘Pozovite nas i mi smo tu za dvije minute’. Meni to nije dovoljno, jer se za te ‘dvije minute’, a činjenica je da bi im trebalo mnogo duže od toga, može svašta dogoditi“, govori Đelilović.
Ni nakon saslušanja u policiji uznemiravanja nisu prestala – ponovno je zvao, ponovno je slao poruku. Zbog toga Đelilović smatra kako „policija i tužilaštva moraju malo ozbiljnije pristupati kada im se novinari obrate za pomoć“.
U međuvremenu je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, u kojem je vinovnik zaposlen kao viši stručni suradnik, pokrenulo disciplinski postupak protiv njega. Zbog povrede službene dužnosti kažnjen je najblažom mogućom mjerom – tri mjesečne plaće bit će mu umanjene za 15 posto.
„Ključne su ovdje dvije stvari: pozitivna je reakcija Ministarstva (tražili su disciplinski postupak protiv svog uposlenika), ali je istovremeno kazna blaga (posebno uzevši u obzir da se radi o državnom službeniku i to Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, koje bi trebalo biti primjer drugima). Teško da tako blage kazne mogu na druge djelovati preventivno“, ukazuje Đelilović.
Ipak, pita se i što bi se dogodilo da počinitelja nije prijavila.
„Dala bih mogućnost i nekim drugim napadačima da isto urade i meni, a i mojim kolegama. Nije ugodno, ali svaka osoba – ne samo novinari – mora prijaviti svaki vid prijetnje i napada. To je jedini način da tome stanemo u kraj, ali mnogo je bitno i da se kao kolege međusobno podržavamo“, smatra Đelilović.
Trećina prijavljenih slučajeva nije procesuirana
Pomenuti slučaj nije usamljen, jer je od početka godine Linija za pomoć novinarima, koja djeluje u okviru Udruženja/udruge BH Novinari, zabilježila najmanje 30 slučajeva napada, prijetnji smrću, verbalnih i fizičkih prijetnji, zabrana pristupa informacijama, političkih pritisaka i drugih oblika kršenja prava novinara. Prošle godine bilo je 69 takvih slučajeva, a od 2012. zaključno s 2020. godinom – ukupno 440. Ni trećina prijavljenih prijetnji i napada nikada nije procesuirana. Ako jeste, a ovih su dana objavljene dvije presude, kazne su ili novčane ili uvjetne i odnose se na slučajeve koji su se relativno davno dogodili.
Primjera radi, Osnovni sud u Banjoj Luci osudio je M. P., koji je početkom 2019. godine prijetio Milkici Milojević, novinarki EuroBlica, te mu izrekao novčanu kaznu od 700 konvertibilnih maraka i naknadu sudskih troškova. Iz iste godine datiraju i prijetnje koje je književnici i novinarki Martini Mlinarević uputio pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine J. P. I on je prije nekoliko dana, na Općinskom sudu u Ljubuškom, pravomoćno osuđen na tri mjeseca zatvora, ali se kazna neće izvršiti ako u narednih godinu dana ne počini novo kazneno djelo.
„Takve kazne zapravo imaju za funkciju da samo prividno kazne napadača, da mu previše ne naštete, a sa druge strane da ućutkaju novinare“, smatra Vanja Stokić, glavna urednica portala eTrafika. „Efekat koji to ima na okolinu jeste da novi potencijalni napadači percipiraju da napadi na novinare nisu ozbiljno djelo jer se tako i ne tretiraju“, dodaje.
Podsjeća i na najdrastičniji primjer koji se dogodio u posljednjih nekoliko godina, a to je pokušaj likvidacije novinara Vladimira Kovačevića u Banjoj Luci. Jedan od napadača, Marko Čolić, pravomoćno je osuđen na pet godina zatvora, a nedavno mu je dopušteno da kaznu služi na zatvorskoj farmi.
„Čolić je zaprijetio da će otkriti ko su nalogodavci ako ga ne puste da kaznu nastavi izdržavati na zatvorskoj farmi“, objavio je portal Gerila, pozivajući se na izvore u pravosuđu bh. entiteta Republika Srpska.
„Kultura nekažnjavanja“ ohrabruje nove napadače
Prema mišljenju novinara i komentatora Dragana Bursaća, kojem su prijetnje postale gotovo dio svakodnevice, svojevrsna „kultura nekažnjavanja“ zapravo ohrabruje nove napadače.
Ukazujući kako je „dosta onih koji prijete i ne budu procesuirani“, primjećuje kako „policija najčešće dobro odradi svoj posao i locira te osobe“. Nakon toga nastaju problemi jer „na red dolazi sudstvo, preciznije: tužilaštvo, koje je crna rupa pravde i najčešće usisa sve te pojedince ili grupe da se više nikad ne pojave u javnosti – makar do zastare postupka“.
„Ako neko i prođe kroz taj diletantski filter nerada i opstrukcije, kazna je najčešće uslovna ili simbolična novčana. Poruka je jasna: možete prijetiti slobodno, bez nekih reperkusija“, konstatira Bursać.
Da je kaznena politika bosanskohercegovačkog pravosudnog sistema preblaga u odnosu na vrstu i način prijetnje novinarima smatra i Muhamed Kovačević, novinar i kolumnista portala Impuls i Preokret. Spomenuta „kultura nekažnjavanja“, po njegovom mišljenju i iskustvu (i on je suočen s prijetnjama smrću zbog istraživanja ratnih zločina i kriminala na području Ilidže), „posebno ohrabruje subjekte koji nemaju strah da svoju agresivnost predstave direktno i javno“.
Uz lošu primjenu ionako slabih postojećih zakonskih okvira i „inertnost pravosuđa, prije svega tužilaštava“, novinar Eldin Hadžović upozorava kako Bosna i Hercegovina „uopće nema zakon koji bi posebno tretirao napade na novinare kao formu napada na slobodu govora“.
„Kad se počinitelji jednom već nađu pred sudom, sud će uvažiti olakotne okolnosti, naročito ako se radi o osobi koja ranije nije kažnjavana, te će gotovo sigurno izreći uvjetnu kaznu. Oštrije kazne se uglavnom izriču recidivistima, što još uvijek nije zabilježeno“, navodi Hadžović.
I njemu je, kao i Martini Mlinarević, na društvenim mrežama šamaranjem i lomljenjem prstiju čekićem prijetio pripadnik Oružanih snaga BiH. Preporučio mu je i da promijeni ime u Radovan i preseli u Republiku Srpsku, a sve zbog teksta „Kako je gradonačelnica Sarajeva pala na prvom ispitu: Nisu srpski zločinci, nego Vojska RS-a“. U njemu je Hadžović, kako kaže, „problematizirao, blago rečeno, nezdrav odnos“ gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić „prema činjenicama iz bliske prošlosti“, odnosno granatiranja i spaljivanja sarajevske Vijećnice. Osoba koja je prijetila novinaru je disciplinski kažnjena nakon što je priznala djelo, ali je Hadžović podnio i kaznenu prijavu.
„Neće mu se suditi po istom osnovu kao u slučaju prijetnji upućenih Martini Mlinarević (zbog djela raspirivanja izazivanja narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti), već zbog ugrožavanja sigurnosti, budući da se radilo o konkretnoj i kredibilnoj prijetnji, a ne samo o vrijeđanju. To sve govori kako je neophodna reforma zakonskog okvira, kako bi se ovakvi slučajevi objedinili, te efikasnije procesuirali“, kaže Hadžović.
Svaku prijetnju potrebno prijaviti
„Prijetnja je krivično djelo. Tačka. Kao takva se mora prijaviti, nema tu diskusije ili snebivanja“, smatra Bursać.
Poseban problem, prema njegovom mišljenju, „nastane kad se prijetnje relativiziraju – ništa strašno; svima se dešava; pas koji laje ne ujeda; nemojte privlačiti pažnju iznošenjem prijetnji u javnost…“
„Takav nakaradan sistem razmišljanja usvojili su i pojedini političari, kojima je iznošenje i prijava prijetnji, pazite sad – ‘licemjerje’ (sic!)“, ukazuje Bursać.
I drugi sugovornici platforme Analiziraj, a svi su doživjeli prijetnje, smatraju kako je svaki incident potrebno prijaviti jer se nikad ne zna kad će, kao u slučaju pokušaja upada na Face TV i namjere napada na Senada Hadžifejzovića, pojedinac krenuti s riječi na djela.
„Takve prijetnje se često ne shvate ozbiljno – ni od policije ni od samih novinara. Primala sam prijetnje preko društvenih mreža, gdje mi je čovjek rekao da bi mi odsjekao glavu (protiv počinitelja je obustavljena istraga, jer je tužiteljica procijenila da je izražavao lični stav), a krim inspektor je poručio da dođem tek za dva dana na davanje izjave“, navodi Stokić. Smatra i da novinari, iako okupirani poslom, terenom i temama, ne trebaju „previše lako da prelaze preko toga“.
„Kao da to vide kao buduću smetnju u radu, nešto što će da poremeti njihov ritam, pa zaobilaze da prijave bilo kome“, primjećuje Stokić.
Potreban je konkretan primjer, nastavlja, u kojem bi „institucije brzo reagovale i gdje bi napadač adekvatno bio kažnjen“. Jedino to, dodaje, „može da motiviše novinare da prijavljuju napade i da se bore za sebe – sve ostalo je uzaludno krečenje“.
Hadžović također savjetuje kolegice i kolege „najprije da budu solidarni jedni s drugima, a onda i da svaku prijetnju prijave nadležnim organima i Liniji za pomoć novinarima, koja u posljednje vrijeme, s obzirom na sve okolnosti, zaista radi dobar posao“. Smatra da bi se time „izvršio pritisak na zakonodavce, ali i u široj javnosti stvorila svijest o kažnjivosti napada na novinare“.
Sistem zaštite novinara ne postoji
Iskustva Muhameda Kovačevića ipak su drugačija. Prema njegovom mišljenju, „ne postoji način pomoću kojeg se mogu ohrabriti kolege da prijavljuju anonimne prijetnje preko poziva ili preko poruka sa skrivenih brojeva“.
„Većina kolega koja je pokušala na takav način da stekne zaštitu uvjerila se da sistem zaštite novinara, a posebno istraživačkih novinara, u praksi ne postoji“, konstatira Kovačević.
Ukazuje na „bezbroj primjera“, kako kaže, koji govore o tome da „ako prijavite konstantne prijetnje i maltretiranja sa nepoznatih adresa ili poziva, nećete ostvariti nikakav vid lične zaštite, kao što takvu zaštitu neće ostvariti ni članovi vaše uže porodice koji su također često na udaru“.
Vjeruje da bi „represivna politika tu imala smisla“, ali za to je nužno da se ispune određene pretpostavke „da se pravosudni i policijski organi uistinu žele baviti ovim pitanjem“. U idealnoj zamišljenoj situaciji, dodaje, „to bi značilo otvaranje posebnog odjela u tužilaštvu, koji bi po hitnom postupku rješavao pitanje prijetnje novinarima, posebno istraživačkim novinarima, gdje bi se sa sadašnjim zakonskim rješenjima mogao napraviti ogroman iskorak“.
„Nažalost, novinari, a posebno istraživački novinari, puki su svjedoci nefunkcionisanja sistema i to na način da organi koji bi trebali biti na usluzi novinarima, te iste novinare doživljavaju sa velikom dozom predrasuda, nepovjerenja, nerijetko i sa neprijateljskim stavom. Novinari se tretiraju i kroz ličnu prizmu i prema tome se pravi odnos prema njima“, primjećuje Kovačević.
Zbog svega toga je pred novinarima, kako predviđa, „težak i mučan put usklađivanja profesionalnih normi i odnosa s pravosudnim i policijskim organima, koji bi po dužnosti morali imati posebnu pažnju u zaštiti novinara, a posebno onih koji se bave istraživačkim novinarstvom“.