Ruska invazija na Ukrajinu

Nakon krvave prve polovice prošlog stoljeća, Europa je – s iznimkom ratova za jugoslavensko nasljeđe – uspjela izdržati više od 70 godina bez sukoba između velikih sila. Jeste li kao stručnjak za svjetsku povijest 20. stoljeće očekivali invaziju Rusije na Ukrajinu?

Bio sam u Meksiku kad se to dogodilo i moram reći da su oni najprije demonstrirali nesnalaženje, a onda nezainteresiranost. Prije tog dalekog puta po Latinskoj Americi, u siječnju, držao sam nastavu u Bologni, gdje također predajem. Tamo je bio i jedan ukrajinski student iz Kijeva koji je bio apsolutno uvjeren da nikakvog rata neće biti. Tada mi se činilo, a i danas to mislim, da je Rusija napravila povijesnu pogrešku jer je mogla svoj utjecaj transferirati na Ukrajinu i na drugačiji način, bez obzira na promjene koje su se tamo događale. Rekao bih da je ruska invazija bila potpuno nelogična. Međutim taj novi rat, odnosno ovakav rat, zapravo je početak redizajniranja svijeta u kojemu živimo. Ušli smo u novu fazu svjetske povijesti, koja ne odgovara baš svima i nisu svi baš jako sretni zbog toga. Ali takav razvoj događaja već se mogao naslutiti s Trumpom u Americi, s Brexitom, sve su to bili katalizatori razvoja u ne baš dobrom pravcu.

Ruska invazija na Ukrajinu predstavlja zločin po međunarodnom pravu i po svim moralnim kriterijima. Zapad je gotovo jedinstveno osudio invaziju i pružio podršku Ukrajini, a zemlje Trećeg svijeta, odnosno Globalnog juga, kako se to danas preferira nazivati, mahom se ponašaju kao da ih se to ne tiče ili daju prešutnu podršku Moskvi. Zašto je tome tako? Zbog licemjerja Zapada u prošlosti? Zašto su nesvrstani – nesvrstani?

Kako koja zemlja. U nekim zemljama Trećeg svijeta postoje tradicionalni antizapadni otkloni zbog kolonijalne prošlosti i to je naprosto postao dio civil religiona tih zemalja, naprosto dio njihovog društvenog bića. S druge strane, neke od zemalja – naročito one bliže Rusiji – najradije se neće izjašnjavati o sukobu zbog toga što čak i kad bi bile objektivne, nekome bi se zamjerile. Na sastanku nesvrstanih u Bakuu, na kojemu je sudjelovalo 86 država, baš nitko nije spomenuo Ukrajinu, a na samitu G20 u New Delhiju Ukrajinu nisu spominjale čak ni Sjedinjene Države, jer su očito izabrale da im je važniji savez s Indijom, Japanom i Australijom koji zaustavlja Kinu. Takvu odluku ne možete razumjeti ako ne znate kompletnu sliku. Isto tako, Rusija je prisutna u mnogima od tih afričkih zemalja koje također nisu reagirale. Neke zemlje su geografski predaleko, a nekima je naprosto dosadilo da se sada ponovno događa europski rat koji dolazi u fokus nasuprot svih drugih ratova koji već godinama traju u raznim dijelovima svijeta. Dakle očito imamo promijenjeni svijet u kojemu je Zapad postao usamljeniji nego što je to bio ranije.

Čini se da nakon Brexita najveću prijetnju Europskoj uniji predstavlja klizanje nekih istočnih članica prema autoritarnosti i slabljenju vladavine prava. Uskoro su izbori u Poljskoj, na kojima će vjerojatno ponovno pobijediti neliberalne stranke, u Mađarskoj je neupitna vlast Orbanovog desnog populizma… Zašto se istok Europske unije toliko opire zapadnim liberalnim vrijednostima? Je li to nasljeđe komunizma, odnosno života iza Željezne zavjese?

Tijekom studija čitali smo eseje dvojice utjecajnih mađarskih politologa, odnosno sociologa, Jena Szucsa i Istvana Biba, koji su tumačili da je istočni dio Europe koji je ostao iza Željezne zavjese najsličniji Zapadu i da bi zbog toga Zapad trebao reagirati s razumijevanjem. Međutim mislim da nažalost razlika između istoka i zapada Europe nije definirana Željeznom zavjesom. Ona postoji najmanje od refeudalizacije u 18. stoljeću. Povijesni tokovi naprosto su bili drugačiji i možemo se pitati je li Željezna zavjesa slučajno nastala tamo gdje je nastala ili postoje neki drugi povijesni razlozi za to. Gotovo sve istočnoeuropske zemlje, pa čak i Česi ili Slovenci, koji su najsličniji i najbliži Zapadu, imaju nešto što ih odvaja od jezgre zapadne Europe. Stoga mislim da se Hrvatska prije svega treba vezati uz jezgru zapadnih zemalja. To bi trebao biti naš put i u Inicijativu tri mora i u svaku drugu inicijativu, dakle preko zapadne Europe u istočnu Europu. I s obzirom na Titovu 1948. imamo više razloga zbog kojih bismo na taj način razmišljali.

Rat u Ukrajini ponovno je u fokus EU-a vratio pitanje proširenja na jugoistok, no istodobno se čini da je Unija sve manje voljna primati nove članice. Kad će, primjerice, Srbija ili BiH ući u EU? Hoće li se to ikada dogoditi?

To će biti stvar političke odluke, ali za sada stvari ne izgledaju dobro. Koliko god situacija s Ukrajinom pokazuje da se europske zemlje moraju što više konsolidirati – i da bi na proširenje EU-a na Balkan trebalo gledati kao na konsolidaciju, a ne kao na proširenje – pitanje je kad će se to dogoditi. Mislim da su te zemlje dovoljno male i da im se može lagano pomoći, no isto tako mislim da odgovor na to pitanje nije samo u Bruxellesu. Odgovor je prije svega u tim zemljama. One su u mnogim stvarima beskrajno zaostale. Nisu napredovale dovoljno brzo, što nije greška međunarodne zajednice, nego je greška prije svega tih sredina. One su, slično kao i mi, izgubile obrazovanu radnu snagu, ljudi su izgubili mnoge iluzije i sada je taj val jako teško pokrenuti. Nema više kvalitetnih ljudi. Možda više nema ni ljudi uopće. (Darko Vlahović, razgovor s Tvrtkom Jakovinom, T portal)

Nije ni vodik zelen kao što se misli: stav britanskog lista “Guardian”

Zelena rješenja koja forsiraju bogate zemlje počesto znače daljnje uništavanje okoliša drugdje u svijetu, a naročito u nekadašnjim evropskim kolonijama. Cijeli afrički kontinent već je proglašen El Doradom za zeleni vodik. Prenosimo vrlo sažet i informativan komentar britanskog Guardiana o jednom od intenzivno reklamiranih izvora čiste energije, vodiku. Iz komentara je jasno da će siromašne zemlje plaćati ceh zelene budućnosti u bogatim zemljama. Pomama velikih korporacija za rudarenjem u našim krajevima dolazi iz iste priče. @RiD

Tunis je jedna od najsušnijih afričkih zemalja, koja je upravo pretrpjela trogodišnju sušu. A EU ipak tu zemlju smatra ključnom za proizvodnju „zelenog vodika“ za izvoz u Evropu. Problem je u tome što se to gorivo proizvodi tako što se električnom energijom iz obnovljivih izvora vrši razdvajanje vode na kisik i vodik. Tunis sunca ima puno, ali dragocjene slatke vode izuzetno malo.

Sirovine potrebne za zeleni vodik mogu se proizvesti jedino usisavanjem i desalinizacijom vode iz Mediterana. Međutim, u prošlogodišnjem izvještaju sačinjenom za Fondaciju Heinrich Böll (…) upozorava se da bi to bio prljav, energetski intenzivan proces koji guta vodu – i da bi se visoki trošak dekarbonizacije bogatog svijeta svalio na pleća siromašnih država.

Mnogim suncem okupanim zemljama, posebno Magreba, prodana je priča da je njihova budućnost u izvozu zelenog vodika. Ta reklama je zavodljiva. Kako 1 kg vodika sadrži oko tri puta više energije nego 1 kg benzina, nije ni čudo što se vodik reklamira kao gorivo budućnosti. Evropski zeleni dogovor – čiji je cilj smanjiti emisije stakleničkih plinova za 55% do kraja decenije – oslanja se na proizvodnju zelenog vodika u sjevernoj Africi i Ukrajini.

Proizvodnja zelenog vodika u Evropi nije nemoguća. Ali je skupa u poređenju s proizvodnjom fosilnih goriva, jer čak i proizvodnja na bazi vjetra zahtijeva veće subvencije. Bez velikih državnih paketa finansijske podrške, pitanje je da li bi evropski potrošači bili spremni podnijeti znatnije povećanje cijena da bi postali zeleni.

Prošle godine je EU predložila da se uvoz zelenog vodika do 2030. godine udvostruči – na 10 miliona tona godišnje. Evropske teške industrije ne mogu za sve svoje potrebe koristiti električnu energiju, koliko god ekološki prihvatljiva bila; njima trebaju goriva za postizanje topline visokog intenziteta. Da bi osigurao da izvori te energije proizvode manje emisija, Bruxelles potiče industrije – npr. proizvođače čelika i petrohemiju – da usvoje zeleni vodik.

No koristi takve strategije – radi smanjenja emisija ugljen-dioksida u Evropi – ne smiju se ostvarivati uništavajući okoliš u inostranstvu. Na primjer, u izvještaju za Fondaciju Heinrich Böll, Raoudha Gafrej, jedan od najboljih tuniskih hidrologa, upozorava da bi toksični mulj koji proizvode postrojenja za desalinizaciju izazvao nepovratnu degradaciju morskih ekosistema.

Vodik proizveden obnovljivom energijom ima svoju ulogu u budućim energetskim sistemima. Njegova „zelena“ verzija može se pretvoriti u amonijak, ključnu sirovinu umjetnih gnojiva, te koristiti i u brodskom gorivu, proizvodnji električne energije i čelika.

Valja imati na umu i znatne gubitke energije: pri proizvodnji plina elektrolizom gubi se oko trećina energije. Prenos vodika zahtijeva dodatnu energiju ekvivalentnu 10% energije samog goriva. Kako se kaže u nedavnom izvještaju Just Transition (Pravedna tranzicija), ta bi se energija – umjesto što se usmjerava na proizvodnju vodika potrebnog Evropi – mogla koristiti za rješavanje trenutnih lokalnih potreba afričkih naroda.

Od ukupne proizvodnje vodika, istinski „zeleno“ je manje od 0,04%. Ovaj udio će sigurno rasti jer vlade diljem svijeta igraju na kartu da će vodik igrati ključnu ulogu u smanjenju visokih emisija ugljika u industrijama poput proizvodnje cementa. S količinom ugljen-dioksida u atmosferi, koja već iznosi 422 dijela na milion (ppm) – mnogo više od 350 ppm, što se generalno smatra relativno sigurnom razinom – nema prostora za daljnje pogoršanje.

Dostizanje neto nultih emisija na globalnoj razini ne bi smjelo značiti da će bogati profitirati na račun siromašnih. (Guardian; Riječ i djelo)

Životinje se ljudskog glasa plaše više nego lavova

Ljudski glasovi izazivaju znatno veći strah kod životinja sisara nego glas lavova, ustanovljeno je istraživanjem obavljenim u Južnoj Africi.

Naučnici su puštali snimke normalnog ljudskog govora putem zvučnika skrivenih u rupama s vodom u Nacionalnom parku Kruger, a 95 posto životinja se ekstremno uplašilo i brzo pobjeglo. Poređenja radi, snimci rike lavova mnogo manje su uplašili životinje.

Ljudski govor koji su naučnici puštali na zvučnike uključuje lokalne jezike koji se govore u zemlji. Neki slonovi, nakon što su čuli zvukove lavova, pokušali su pronaći izvor zvuka i suočiti se s njim.

Životinje poput antilopa, slonova, žirafa, leoparda i bradavičastih svinja naučile su da je kontakt s ljudima izuzetno opasan, a razlozi su lov, odnosno upotreba oružja i lovačkih pasa kako bi ih uhvatili.

Strah pokazuje globalni obrazac da se životinje plaše ljudi više od bilo kojeg drugog predatora.

Autori istraživanja napominju da ovo predstavlja izazov za područja koja se oslanjaju na turizam povezan s divljim životinjama, jer turisti bez sumnje plaše životinje koje žele vidjeti.

Istraživanje otvara potencijal za zaštitu ranjivih vrsta u ovim ekosistemima. Ljudski zvukovi, kada se koriste adekvatno, mogu pomoći u borbi protiv krivolova. (Klix)