Dođu tako vremena kad SDA Peđi Kojoviću prigovara što je Srbin, kada Naša stranka baš onako poskokovski za Željka Komšića kaže da je smeće, kad SDP Tuzlake i Zeničane tretira kao niža bića, a Milorad Dodik drži govore o slozi, napretku i pomirenju.

Ako ovo nije za Sudnjeg dana, onda ne znamo šta je.

Događaji se multipliciraju, a zajedno s njima strasti intenziviraju na način karakterističan za krizna vremena. A mi jesmo u krizi, i to žešćoj. Bilo je tu još užasnih momenata, pominjan je u ratu poginuli otac Emira Suljagića, Damir Nikšić se izvinjavao na tako bezobrazan način da je izvinjenje gore od prvobitne uvrede. Uglavnom, u ideološkom Sarajevu i njegovim filijalama posljednjih dana sve gori. Patriotske i građanske snage nadmeću se za prestiž, ne birajući pri tome sredstva. Objede lete na sve strane. Zašto smo na početku teksta pominjali stranke, umjesto pojedince zaslužne za ovaj ćimbur uvreda i grozota nakon kojih i pokoji Čovićev inače neodmjereni novinar sad s pravom trijumfira? Pa zato što se nijedna od tih bajnih stranaka do sada nije ogradila od izrečenih grozota, niti dala do znanja da to nije i u budućnosti neće biti njeno političko polazište. Ovdje nam se dvije političke i ideološke vrijednosti – patriotizam i građanska opcija, šta god da to značilo, prodaju na najgori način. Niti su samozvane patriote sposobni da nas brane, niti su zagovornici građanske opcije dostojni tog ideala kojeg zagovaraju u teoriji, a za kojom im praksa kaska nekoliko desetljeća.

Međutim, sve je to palo u drugi plan nakon zaista poštovanja vrijednog otvaranja EYOF-a. Sve bi bilo kao mala bajka, mini ZOI, da nije uslijedilo sporno zviždanje Miloradu Dodiku i još ponekom od prisutnih. (Sva sreća da su srbijanska i hrvatska reprezentacija dočekane onako lijepim aplauzom, pa je makar taj argument iskliznuo iz ruku medijskim štovateljima Slobodana Praljka.)

Milorad Dodik je prošao gore nego što je očekivao, bolje nego što je moglo biti. Zamuckivanje i povremeno gubljenje tokom čitanja pokazali su da čak ni tako spreman kabadahija nije imun na zvižduke. Još se nisu stišale diskusije ni u Banjoj Luci ni u Sarajevu, a ni u ovim, po SDP-u i SDA manje vrijednim općinama i kantonima, o tome jesu li zvižduci bili potrebni. Čuli smo razne argumente u korist zviždanja. Iz Banje Luke stiže mnogo glasova koji poručuju – ovdje je ljudima zabranio i šetnju, a u Sarajevu govori o olimpijskom duhu. Refik Hodžić iz Prijedora, na svoj ubojiti način, s Twittera poručuje da se ne mogu godine vrijeđanja, pljuvanja po žrtvama i najgore dehumanizacije oprati jednim govorom: „Neka se spremi Emir Kusturica“. Adis Nadarević bio je još direktniji: „Osnuješ komisiju da im objasniš kako su granatirali sami sebe i oni ti još zvižde. Pravo neki čudan i neuglađen narod.“

Ima još odličnih reakcija, objedinit ćemo ih u našoj rubrici Sedmica u oku tviteraša, ali ovo se mora reći: na stranu svi razumni i jaki argumenti, Sarajevo se u tom aspektu i nije baš iskazalo kao domaćin. Na Olimpijskom stadionu, povodom otvaranja EYOF-a, niko nije zaslužio zvižduke. Isključiva dužnost glavnog grada bila je da ukaže poštovanje svim gostima, uključujući i nominalnog šefa države, kakav god da on bio. To su stvari oko kojih se ne raspravlja, odatle rasprava počinje.

Možda je Dodik čak i naslutio šta ga čeka tokom vatrenog krštenja pred Teherancima, jer u jednom momentu spornog govora kaže kako će ovaj festival pokazati da smo dobri domaćini. Pa i nismo baš. Kao što nije bio dobar ni njegov govor, naslijepo hvaljen od poštovatelja čovjeka čiji izvršitelji trenutno prave neviđeni haos po Banjoj Luci. Taj govor ima nekoliko esencijalnih mana i ne može ih se prešutjeti:

1. Predsjedavajući Predsjedništva ni jedan jedini put u govoru dobrodošlice nije pomenuo državu čiji je predsjedavajući i koja je, ovo je još važnije, domaćin festivala.
2. Zato smo bar čuli ime entiteta iz kojeg čovjek dolazi, što je u ovom slučaju bilo sasvim nepotrebno, ali to je Dodik, inadžija bez elementarne pristojnosti. I bez hrabrosti da pobjegne od svojih stereotipa. Kako da i pobjegne kad je on glavni raspršivač istih?
3. Sami početak govora bio je čista patrijarhalno-ratnička strava. Ključne riječi: istorija, borba (tri puta), mač (dva puta, jednom u jednini, drugi put u množini), sloboda, čast, viteštvo, čist obraz… Pa za boga miloga, nije Koševo Gazimestan, zar više nije dosta tih simbola i značenja? I zar djeca koja su došla da sankaju trebaju slušati o mačevima?
4. Uglavnom, Dodik je imao jedinstvenu priliku da se uzdigne iznad publike, koja nije iskoristila jedinstvenu priliku da se uzdigne iznad njega, ali je i on propustio svoju šansu, pa su jedan – jedan.

Kako god da okrenemo, ispada da smo puni jedinstvenih prilika koje propuštamo. O kakvoj se ovdje destruktivnoj politici radi pokazuje i tweet Radovana Kovačevića, portparola SNSD-a, koji kaže da je Sarajevska kotlina pokazala svoje pravo lice i izviždala sama sebe. (…) “Dolazi vrijeme da im kulturno i pristojno kažemo DOVIĐENJA.„

Što je babi milo, to joj se i snilo. Kad bi se države raspadale i entiteti razdruživali zbog zvižduka, na ovoj planeti ne bi ostao kamen na kamenu. Ali Kovačevićev tweet zanimljiv je zbog onog izraza koji je u javnost pušten kao uvredljiva inačica za glavni grad Bosne i Hercegovine – Sarajevska kotlina. Koji dan ranije, portparol se oglasio oficijelnim priopćenjem svoje stranke u kojem je Sarajevo tretirano i imenovano isključivo kao kotlinski politički sadržaj. Savremena komunikologija ne poznaje takve forme izražavanja, ali možda iz Rusije dolaze drugačiji komunikološki trendovi, ko će ga znati.

Da zaključimo, malo smo dobrih i lijepih stvari mogli čuti posljednjih dana. Nadamo se da će ova djeca, naši gosti, učesnice i učesnici EYOF-a, ipak nekako da se izvuku iz užarene, što bi Kovačević rekao, kotline, i da ćemo im biti dobri domaćini.

Dobri političari nikako nismo, to vam garantiramo.