Izrael i Palestina
Tako je to već desetljećima, ili bi tačnije bilo reći stoljećima. U svijetu se u svakom trenutku vode deseci ratova, manjih ili većih, a među njima uvijek isplivaju dva ili tri koja apsorbiraju svu globalnu pažnju. Ovaj put na medijskom i mrežnom stolu imamo dva dominantna sukoba, (ne)očekivani ruski napad na Ukrajinu koji se iz planirane specijalne operacije izrodio u višegodišnju agresiju bez kraja i tradicionalni teror Izraela i Hamasa koji se već decenijama svodi na reduciranje palestinskog prostora za život.
Svjetska a i domaća javnost u startu, unaprijed, znaju uz koga će stati, koju stranu zauzeti. Pa ovisno o krvnom i ideološkom opredjeljenju diljem planete posljednjih se dana u znak solidarnosti maše izraelskim i palestinskim zastavama. Možda je najistaknutiji primjer te globalne razdiobe naš mali Mostar, u kojem se hrvatska strana solidarizirala s Izraelom, a bošnjačka s Palestinom.
Za divno čudo, ovaj put ne izostaju ni uravnotežene reakcije, one u kojima se žali za svim žrtvama. Odmjerenost i saosjećanje, to je ono što danas svijetu treba kao nikada ranije. Našem podneblju pogotovo. Žal za žrtvama, kojoj god strani da pripadale, neće ugroziti vašu opredijeljenost za Izrael ili Palestinu, ali hoće doprinijeti vašoj ljudskosti. A kad mrtvi dođu na dnevni red, ljudskost ne bi smjela da razlikuje ni naciju ni državu. Evidentni teror kojim Izrael već pola stoljeća disciplinira sve manji prostor Palestine ne može biti opravdanje za ono što je Hamas uradio prije šest dana, kao što ni sva stravičnost Hamasovog terorističkog čina ni za sekundu ne opravdava izraelsko brutalno uništavanje Gaze.
Tek kada to raščistimo, možemo preći na genezu sukoba i vječno pitanje koje je najbolje sublimirao i kapitalizirao Danis Tanović. Ko je počeo rat?
Željko Komšić otpisuje izraelskoj ambasadorici
Izraelska ambasadorica prvo je izdala saopćenje, klasičnu političku navlakušu u kojoj je targetiran Željko Komšić. Koji u višedecenijskoj tradiciji bosanske uljudnosti na tu iz aviona vidljivu provokaciju odgovara da je gospođa “ili zlonamjerna lažljiva budala ili izmanipulisana, također zlonamjerna budala”.
Tako je ambasadorica dobila tačno ono što je i htjela. Isprovocirala je osobu za koju je znala da će nasjesti na provokaciju i da neće pokazati ni zeru državničkog dostojanstva, koju Komšiću pozicija i funkcija nalažu. Mi imamo već jednog Milorada Dodika, drugi nam ne treba ni u snu. Građanska opcija ovdje je trebala biti alternativa nacionalističkom divljanju, vremenom je izrasla u još jedan, četvrti po redu neobuzdani narativ čiji se nositelji slabo razumiju u politiku i diplomatske finese. Njeni predstavnici nemaju realnu politički snagu, a očigledno ni manire i eleganciju kojim bi taj nedostatak nadoknadili. Samokontrola i komunikacijska otmjenost jedini su garant njenog opstanka i eventualnog napretka na političkoj sceni.
Sanja Vulić kao politički ideal
Stvar je jednostavnije opisati nego objasniti. Prvo je SNSD s parlamentarnim satelitima i saveznicima uradio ono što radi već godinama: blokirao nekoliko hitnih i građanima izrazito korisnih zakona. Pošto je to već bilo previše, čak je i Trojka morala da reagira pa su uzvratili istom mjerom, blokirali nešto što je bitno Republici Srpskoj. Tad na scenu stupa parlamentarka Sanja Vulić koja, osupnuta uzvratnim odbijanjem, tvrdi da se tako ne vodi ozbiljna politika, te da blokada nikuda ne vodi.
Stvarno? Blokada nikuda ne vodi? Ono što je dozvoljeno nama, nije i vama. E baš smo obradovani ovim otkrićem, a svaka druga eksplikacija bila bi suvišna.
