Traži mi urednik da napišem dnevnik osobe kojoj su vlasti zabranile izlazak iz kuće. Ne jedan, već svaki dan; ne od toliko do toliko sati, već puna 24 sata. Nije ni zato što sam bolestan ili opasan za okolinu. Nisam, bar nisam testiran…
Imam 65+ i to je, eto, razlog što je i meni i meni sličnima uvedena zabrana. Bez iznimke i bez pravdanja. Da ne okolišavam. Priznajem da ne volim zabrane koje mi vlast uvodi. To me podsjeća na diktature i na ratove. Neke sam gledao s bliske udaljenosti, ali ipak udaljenosti, na Srednjem istoku; u nekima sam i sâm bio u epicentru. U Sarajevu.
Zato sam sâm sebi nametnuo izolaciju. Do prije nekoliko dana izlazio sam na terasu, u saksijama sijao sjeme budućih salata, mladog luka i cvijeća, a iz stana izlazio samo noću. Malo iza 21 sat. Nakon što odgledam sve dnevnike i saslušam sve savjete. Nema sunca kao danju, ali zrak je relativno čist; nema skoro žive duše na ulici, tek poneki migrant s maramicama u ruci; rijetki su i automobili. U mom okruženju na Marijin Dvoru tek poneki tramvaj. Izađem zato da razbistrim glavu; udahnem malo svježine; protegnem noge i da napravim ako ne deset hiljada koraka, koliko sam sebi postavio kao normu, onda bar pola od toga.
Mladi po svom
Prolazim pored kafića u mom okruženju. Puni kao i ranije. Djevojke i mladići, ni mlađi od dvadesetak a ni stariji od, recimo, 30 ili 40. Puše nargile. Naravno, udaljeni jedni od drugih ni pola metra, i, naravno, međusobno razmjenjuju arome.
Da ne zaboravim, zadnji put sam to vidio u ponedjeljak 16. marta. Dakle, pet dana nakon što je obustavljena nastava u svim školama i na Univerzitetu u Sarajevu i zabranjena javna okupljanja.
Više nisam vidio te scene, jer nisam ni izlazio. Moj je izbor bio odlazak u prirodu, na selo. Mala kućica, mala baštica, šumica, dvorište… Čist zrak, služi nas lijepo vrijeme, stižu proljeće i prvo cvijeće. Kao iz bajke. Izašli iz garaže u gradu, svratili usput samo u jednu malu prodavnicu. Gotovo nikog ni sreli, ni sa kime pričali. Nema ni komšija u ovom vikend-naseljku. Osim jednog koji i kad dođe sjedne na dva-tri metra udaljenosti. Pozdravljamo se rukama, ali s rukama na prsima. Kao da smo Azijati. Kad smo odatle već dobili nezvanog „gosta“, moramo i svoje manire uskladiti s time.
Ali, bajki više nema u 21. stoljeću. Nije trajalo dugo. U petak predveče stiže naredba tek probuđenog Federalnog kriznog štaba o zabrani kretanja svim osobama ispod 18 i iznad 65 godina. I prijetnja kaznama. Bez iznimke. Istog onog štaba čija je predsjednica Jelka Milićević tri dana prije toga, kad se saznalo za prvi slučaj u Mostaru, izjavila da je „tek sada shvatila kolika je ovo opasnost“. Ne čudi me. I njen formalni šef, premijer Vlade Fadil Novalić, zajedno s ministrom Nerminom Džindićem, svojim su prisustvom dali „veliki značaj i digli nivo“ proslavi jubileja perjanice bh. vojne industrije u Konjicu, dok su malo iza toga njeni partijski drugovi u Mostaru sve učinili da njihov oboljeli drug uđe „sazad“ na Plućno odjeljenje KBC Mostar.
Ko će mi vjerovati
Vidim ja koliko je sati i vratimo se isto veče u stan. Ako nas za koji dan zaustavi policijska patrola zato što bez dozvole vozim auto do kuće, ko će mi vjerovati da se vraćam jer nisam ponio vreću brašna, nekoliko litara ulja, koji kilogram riže i kafe, ili što nemamo vodu iz našeg lokalnog vodovoda… To me podsjetilo na lisicu koja je bježala iz Libije u Egipat zato što tamo masovno ubijaju zečeve i imala dobro opravdanje: dok ja njih ubijedim da nisam zec – ode glava.
Ostade mi opet moja terasa. I stepenište. Nećete vjerovati da od prizemlja do mog stana na osmom katu imaju ravno 162 stepenika. I nizbrdo, i uzbrdo. Provjereno.
Lift ne koristim, a i normu u koracima sam smanjio.
