Subota, 16. mart 2019.

Na tribinama stadiona u Vrapčićima, gledam Velež protiv bihaćkog Jedinstva i mislim na Božu Koprivicu. Niko o fudbalu ne piše tako lijepo i tako romantično kao Bota. U njegovoj knjizi „San ulice“ (Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2018.), koju, naprosto, ne ispuštam iz ruku otkako sam je dobio na poklon, ima jedan tekst o Diegu Maradoni – o velikom, najvećem Diegu Armandu Maradoni – „Amblem fantastične elegancije“, koji je pisan samo za mene, samo što Bota to ne zna. Možda mu jednom kažem.

Svaki je gol samo prirodni nastavak trenutka kada je čovjek prvi put šutnuo loptu, ali fudbal je mnogo više od pukog nabijanja lopte u mrežu. To vam je ona čuvena priča o Garrinchi i Obduliju Vareli, koju je i sam Koprivica često prepričavao na svojim promocijama. Imate je na internetu, vrijedi je potražiti. I Di Stefano koji progovara kroz Botino pero: „Dribling je nauka o umiranju.“ Da, fudbal je život.

Fudbal je ona hladna mostarska noć, sedam dana prije mog desetog rođendana. Dvadeset šest hiljada ljudi na stadionu Pod Bijelim brijegom, protivnik je Vitosha, bivši Levski-Spartak, a budući Levski iz Sofije, igra se drugo kolo Kupa pobjednika Kupova i Veležu treba pobjeda od tri gola razlike. Slobodan je udarac za Rođene, tridesetak metara od protivničkog gola, malo s lijeve strane, a iza lopte, na nekih sedam-osam koraka, stoji bog mog djetinjstva, veliki, najveći – Semir Tuce.

Trenuci su tišine i neizvjesnosti, o Guzinoj ljevici već postoji legenda u svakoj čaršiji od Triglava do Gevgelije, čekamo da iz nje sjevne, pa da šake zabijemo u tmurno jesenje nebo. I, opet, taj Maradona, koji kaže: „Volej je božanski udarac, stariji od mitologije, tako je Bog udario Zemlju volejom, i ona ide savršenom linijom…“ I odmah pitanje: najljepši volej koji sam ikada vidio? Ne, nije to onaj Marca Van Bastena u finalu Evropskog prvenstva 1988. godine u Münchenu, protiv SSSR-a. Najljepši volej, najljepši fudbalski udarac izveo je te hladne novembarske večeri bog fudbala, kako kaže jedan stari hitić Ferida Avdića u interpretaciji Veležovih navijača. I lopta koja, za ove skoro trideset tri godine, barem jednom dnevno fijukne iznad ćelave glave golmana Borisa Mihajlova. I ta prečka, koja se nikada nije prestala tresti, to je Velež. To je ono Grebino „Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala“.

A zašto je to najljepši udarac koji sam ikada vidio? Zato što je, poslije, u ovoj priči i u ovom životu sve bilo onako kako je već bilo. I zato što tako kaže moj rahmetli očuh, Mithat, najveći Veležov navijač svih vremena. A najveći je jer mi to kaže 9. maja 1993., negdje oko podneva, nekoliko minuta nakon što se, sav ushićen što je živ, vratio sa stadiona Pod Bijelim brijegom, gdje je tog jutra bio sabirni centar za muslimane, Bošnjake, koje je Vojna policija HVO-a prisilno odvela iz svojih domova u zapadnom dijelu grada. I kaže mi, moj očuh, Mito, sasvim bezbrižno i radosno, kao da vodi loptu: „Znaš, mali, bio sam kod južnog gola. I vjeruj mi – još se trese!“

Nedjelja, 17. mart 2019.

Nedjeljom obično pješačim. Ima jedna staza u okolici Mostara, jedan stari austrougarski put koji spaja odbrambene utvrde davno nestale Monarhije. Svaki put, kada dođem ovdje, vidim austrijskog soldata kako umorno korača prema Guberači ili Merdžan Glavi, i ta slika je, iz nekog razloga kojeg ne mogu da dokučim, vrlo intenzivna.

Vidim ga s leđa, pa zamišljam njegovo saksonsko lice, nostalgično plavetnilo njegovih očiju prikovano za vrhove iskrzanih čizama. Njegova košulja, čiji rubovi vire iz krutih himmelblau pantalona, raskopčana je i na leđima mokra. Neugodni vonj njegovog znoja iritira ga, ali po njegovim kretnjama shvatam da je, s vremenom, naučio kako da ga ignoriše. O ramenu mu visi puška, o pasu fišeklije. Šake su mu oteščale od krvi, koja se u njih slila od dugog hoda. U džepu čuva fotografiju neke Elise, Hildegard ili Lieselotte, kojoj će njegova prerana, soldatska smrt jednoga dana slomiti srce. Vidim i tu fotografiju: što joj, s vremenom, rubovi postaju žući, a tekstura zgužvanija, to je lice djevojke na njoj ljepše i čednije.

Tu je i nekakav konj, bjelan, koji vuče kola i na kolima teške drvene sanduke s municijom. Uz konja, s povodcem u ruci i škijom u ustima, hodi šutljivi konjušar, lokalac. Ima trenutaka kada bi ga soldat nešto i upitao, ali niti konjušar zna njemački, niti on bosanski, pa tako, već cijeli jedan vijek, svako na svom jeziku šuti i hoda.

Austro-Ugarska Monarhija je početkom XX vijeka imala 50 miliona stanovnika i po veličini bila druga država Evrope. O tome, ovih dana, ponovo čitam u fenomenalnoj knjizi „U Evropi“ [In Europa], (Buybook, 2012.), hvaljenog holandskog novinara Geerta Maka, a u prevodu Gorana Sarića i Maje Weikert. To je štivo koje osvaja jednostavnošću i literarnom upečatljivošću, a predstavlja, na neki način, ličnu kartu XX vijeka.

Dokumentarni serijal istoimenog naziva, koji je svojevremeno radila holandska televizija, imao je, ako se ne varam, 30 epizoda i bio je jako gledan u čitavoj Evropi. Gledajući prvih sedam, koje govore o Velikom ratu, stalno sam mislio na mog austrougarskog vojnika i pitao se kuda li su njegovu sudbinu usmjerili Gavrilovi pucnji – je li, možda, stigao do Galicije ili je svoje mlađahne kosti ostavio negdje na poljima oko Caporetta? I kao eho njegove smrti, Hemingway, Remarque, Barbusse, Trumbo, Hašek, Krleža, Crnjanski… Pa onda Pessoa, D’Annunzio, Apollinaire, Majakovski, Rilke, Trakl, Marinetti… I, naravno, Ana Ahmatova: Skitnica hromi po selima propoveda: Smak sveta je bliži svakog trena / tesno će nam biti od svežih grobova, / spremajmo se još sad za zemljotrese, pomore i glad, / i nevolje druge, sve veće i veće, / i za mrak večni kad se nebeske utule sveće.

Ponedjeljak, 18. mart 2019.

I onda rez. New York, 7. avgust 1974. godine. Philippe Petit izvodi čudesne pokrete na sajli koju je razapeo između tornjeva Svjetskog trgovačkog centra. Dole, u svijetu ispod njegovih stopala, odvija se sasvim druga vrsta hodanja po žici – ona koju često nazivamo borbom za preživljavanje. U tih nekoliko rečenica mogla bi se, ako bi to zaista bilo nužno, sažeti fabula romana „Neka se veliki svijet vrti“ [Let the Great World Spin], (Buybook, 2011., prevod: Danko Ješić), irskog pisca s njujorškom adresom, Columa McCanna.

„Neka se veliki svijet vrti“ roman je koji sam pročitao prije nekoliko dana, uglavnom u pauzama na poslu, krećući se kroz štivo jednostavno i lako, kao Maradona kroz englesku odbranu. To je priča o Americi šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka. Američko društvo je snažno podijeljeno zbog rata u Vijetnamu, borbe za građanska prava, sve izraženijeg socijalnog raslojavanja, naftne krize… U siromašnim njujorškim četvrtima život, čini se, nikada nije bio opasniji. Irski jezuitski svećenik, John Corrigan, na svoj način pokušava učiniti boljim svijet kojem je odabrao da pripada: brine se o prostitutkama u Bronxu i siromašnim starcima iz staračkog doma.

Onoga dana kada se Philippe Petit pojavi „gore, na visini od sto deset spratova, posve miran, tek tamna igračka naspram oblačnog neba“, Corrigan će doživjeti saobraćajnu nesreću u kojoj će stradati skupa s Jazzlyn, mladom prostitutkom koja je tog dana, nakon sudske nagodbe, oslobođena optužbi za pljačku jednog klijenta. Corriganova tragedija ispreplest će životne puteve niza autentičnih likova – Ciarana, njegovog brata, Jazzlyne majke, Tillie Henderson, također prostitutke, Claire Soderberg i njenog muža, sudije, Solomona, Gvatemalke Adelite, mlade slikarke Lare, zatim Glorie, majke trojice sinova koji su stradali u Vijetnamu, Philippea Petita i još nekolicine drugih – i dovesti ih u narativnu simetriju, koja naprosto plijeni strukturom, melanholičnim tonom, karakterizacijom likova i lirskim jezikom.

„Neka se veliki svijet vrti“ ujedno je i neka vrsta američkog ogledala, pogled u historiju koji je nužan da bi se bolje shvatio sadašnji trenutak. Komparacija između dvije Amerike, McCannove, bivše, i ove današnje, smještena je, prije svega, u simboličke okvire: tornjevi između kojih je hodao Philippe Petit postat će mete terorističkog napada dvadeset sedam godina poslije. Gotovo je nemoguće ne povezati te dvije okolnosti već na samom početku romana, kada pred čitaoca dospije gore citirana rečenica, koja u engleskom izvorniku glasi ovako: “Up there, at the height of 110 storeys, utterly still, a dark toy against the cloudy sky.”

Colum McCann je u našim jezicima relativno nepoznat pisac, ali nam je Amerika šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka itekako poznata. Philip Roth, Tom Wolfe, John Brooks, Malcolm X… Ima tu još toliko toga, da ćemo stati ovdje. No, način na koji Colum McCann donosi ovu priču ima sasvim jednu novu svježinu i snagu, zbog koje joj vrijedi posvetiti vrijeme.

Utorak, 19. mart 2019.

Čovjekova potreba da boli dâ umjetnički izraz stara je koliko i sama umjetnost. Književnost kao terapija, kao borba za život – to su velike knjige, veliki pisci. To je Kovač, prije svih. Pa tek onda Hamsun i Hemingway. I Knausgård. Život će odbiti da / prizna sebe / ako se oduzme bol, kaže Kovač u pjesmi „Evo knjige u koju nema sumnje“. Ima taj esej Bože Koprivice o Mirku Kovaču „Luđak je vječno dijete“ i Kovačeva rečenica, iz romana „Ruganje s dušom“, kao naslov jednog poglavlja: Jer obitelj bez kurve, luđaka i barem jednog izroda nije potpuna. Ta bi rečenica trebalo da stoji na prvoj stranici romana „Svojta“, Adnana Repeše, kao njegov moto, kao jaje iz kojeg se izlegao čitav tekst. Inače, roman bi trebao ovih dana da izađe iz štampe (Synopsis, Sarajevo), a ja sam imao prijateljsku privilegiju da čitam rukopis, koji ljubomorno čuvam na desktopu, u fajlu s nazivom VAŽNO.

Bol, blistavost boli, bol kao estetika, kao ljepota. To je sevdah. To je „Svojta“. I ta scena, sasvim autobiografska, od koje me podilaze žmarci:

„Nedjeljom, ispred akšama, otac po mene dolazi neninoj kući. Uvijek, ali uvijek sjedne na onu stolicu pored vrata. Fildžan podrhtava na njegovom koljenu, a nena kaže: ‘Što sjediš za vratima kad ima mjesta na kauču?’ ‘U ovoj kući moje mjesto vazda je bilo za vratima.’ Potom šutnja. Duboka, dugačka. Nelagodna.“

Tolika je tišina poslije ove scene da čujem dah djeteta u utrobi trudnice, negdje na ulicama Berlina. Tišina, kao u nekom Kaurismäkijevom filmu: kao jezik, kao način da se kaže sve ono što se riječima ne može izreći. I sve te male, nevidljive boli, koje nas unište kada odrastemo. Boli koje žive umirući u našim šutnjama. Dubokim, dugačkim. Nelagodnim.

Glavni lik Svojte, i ujedno pripovjedač, kao da sve vrijeme gleda u nešto neizrecivo bolno, nešto što postoji u dubinama njegovog bića, još od rođenja. Možda čak bol Edipa i bol Hamleta, zajedno, ne znam. Ali znam da sve velike priče počinju i završavaju u krugu porodice, pa tako i Repešina. Sve je u njoj smješteno u krug oko oca i sina iz kojeg je nemoguće izaći. I ta rečenica, koja savršeno precizno putuje prema kraju romana kao Maradonin pas Burruchagi u završnici Svjetskog fudbalskog prvenstva 1986. – to je mogao napisati samo bivši centarhalf:

„Uđem u trgovinu. Djevojka s vage skida limunove, pa ih u fišeku, preko pulta, pruža u ženine ruke. Kad se okrene, ta žena zadrži pogled na meni, kaže: ‘Sličiš na oca. Vejsil i on bili su dobri prijatelji. Kako su tvoji, pozdravi ih’.“

Repešu sam upoznao negdje u proljeće 1995. ili 1996. godine. Sjedio je na stepeniku blagajskog harema i mrvio šipak. Odmah sam mu rekao da će jednoga dana napisati veliki roman, ali on se toga ne sjeća. A ne sjeća se jer je tada igrao fudbal za lokalni fudbalski klub i maštao da jednoga dana naslijedi Franca Baresija u Milanu. Na sreću po književnost, bio je taman onoliko dobar fudbaler koliko je potrebno da bi postao veliki pisac.

Za razliku od Repeše, ja nikada nisam profesionalno igrao fudbal. Kada već nisam mogao da odigram tu utakmicu protiv Vitoshe, šta bi vrijedio moj trud? Moje je oduvijek bilo da čitam knjige i navijam za Velež. I da vjerujem kako je, i u fudbalu i u životu, sve moglo biti drugačije, samo da nije bilo one prečke. Božije prečke.