Afganistan se suočava s izrazito uznemirujućom i civilizacijski potpuno neprihvatljivom praksom koja se intenzivirala prije 20 godina, nakon pada talibanskog režima. Nemali broj bogatih i moćnih muškaraca protuzakonito, ali istovremeno nekažnjeno, seksualno iskorištava dječake. Nazivaju ih “bacha bazi” (dječaci koji plešu). Riječ je o siromašnim dječacima primarno predpubertetske dobi od jedanaest do trinaest godina, privlačnog izgleda, koje pronalaze posrednici krstareći automobilima kabulskim ulicama. Kad ih nađu, ponekad ih samo otmu, naprosto pokupe s ulice, a češće traže i uglavnom uspijevaju dobiti suglasnost roditelja za seksualno iskorištavanje u zamjenu za novčanu pomoć obitelji. Sve se događa bez puno prikrivanja kao da je riječ o potpuno normalnoj i legalnoj, svakodnevnoj aktivnosti, a nije. Afganistanski obiteljski zakon zabranjuje seksualne odnose s djevojkama mlađim od 16 i mladićima mlađim od 18 godina, ali vlasti ovaj zakon ne provode.
Imućni muškarci i plemenske starješine
Nakon odvođenja, slijedi tečaj glazbe i plesa u trajanju od nekoliko mjeseci tijekom kojih se dječaci osposobe za prezentaciju na “zabavama”. Riječ je o okupljanjima imućnih muškaraca srednje i starije životne dobi, uglavnom plemenskih starješina, zapovjednika mudžahedinskih jedinica i bogatih poslovnih ljudi. Tu dječaci daju sve od sebe da bi pokazali kako su naučili izazvati čežnju. Plešu uz glazbenu pratnju izvijajući svoja dječja tijela, našminkani i odjeveni kao žene, a muškarci ih pohotno gledaju, plješću, bacaju novčanice, odabiru dječaka i odvode ga u krevet. Dok plešu, dječaci ponekad istovremeno pjevaju o ljubavi muškaraca prema mladićima i uzbuđenju dodirivanja njihovih glatkih i napetih tijela. Okupljeni muškarci uzvraćaju stihovima kojima priznaju kako bi se utopili u rijeci kad ne bi mogli dodirivati njihove meke usne i mlada tijela. Ne osjećaju nelagodu dok priznaju kako su zaljubljeni u dječake i kako jedva čekaju imati spolni odnos s njima. Riječ je, mahom, o oženjenim muškarcima koji su i sami očevi dječaka iste dobi. Jedan je od muškaraca, u razgovoru s novinarom Najibullah Quraishijem, koji je o bacha bazijima 2010. snimio 52-minutni dokumentarni film “The dancing boys of Afghanistan” (dostupan na YouTubeu), razdragano i kroz smijeh potvrdio kako je imao seksualni odnos s više od dvije tisuće dječaka tijekom 20 godina. Dječaci, pak, kažu kako nemaju izbora jer im je dužnost pomoći da se obitelj prehrani. Novac i moć su dovoljni da slome svaki otpor djeteta.
Priča tu ne staje. Na kioscima je moguće kupiti DVD snimke ovih “zabava” tako da i siromašniji pedofili koji sebi ne mogu priuštiti kupovinu dječaka, za sitan novac mogu uživati u pornografskom materijalu. Pritom identitet ove djece ni na koji način nije skriven niti zaštićen, jednako kao što nisu zaštićena niti njihova ljudska prava ni dostojanstvo. Zanimljivo je da nije skriven čak niti identitet muškaraca koji sudjeluju u ovim protuzakonitim aktivnostima pa njihova identifikacija radi kaznenog progona ne bi trebala biti teško ostvariva. To se, međutim, ne događa. Iako o ovim “zabavama” afganistanske vlasti znaju sve, policija se ne upliće u njihovo održavanje niti u prodaju snimaka. Možda je razlog tome što policijski inspektori, viđeni među gostima na bacha bazi “zabavama”, nisu bili na zadatku.
Patološke forme seksualnosti
Zabranama vrlo rijetko uspijevamo postići željeni cilj. To pogotovo vrijedi kad je riječ o pokušajima kontrole seksualnosti od strane represivnih društava ili institucija. Posljednjih desetljeća jasno vidimo u kojoj je mjeri zdrava seksualnost sklona poprimiti patološku formu na primjeru onih svećenika rimokatoličke crkve koji, pristajući na zavjet celibata, istovremeno ne uspijevaju svladati potrebu prakticiranja seksualnih aktivnosti. Tako, na kraju, zdravu i društveno prihvatljivu seksualnu sklonost kakvu nalazimo, primjerice, u okrilju bračne zajednice protestantskih, pravoslavnih pa čak i grkokatoličkih svećenika, kompenziraju moralno neprihvatljivom i zakonom zabranjenom pedofilijom. Na sličan način, tamo gdje su žene potpuno prekrivene burkama, čime je zapriječena prirodna sklonost muškaraca k promatranju i latentnom uživanju u senzualnosti ženskog tijela, tragičan produkt nametnute represije postaju dječaci što odjećom, šminkom i plesnim pokretima oponašaju žene, svojevrstan surogat.
Ova je tradicija u Afganistan došla iz Pakistana i naišla na plodno tlo. Premda nema mnogo dobrih stvari koje bismo mogli reći o Talibanima, istine radi, treba napomenuti da su u vrijeme svoje vladavine, od 1996. do 2001. zabranili bacha bazi. Nakon što su u oktobru 2001. SAD, zajedno sa saveznicima, vojnom intervencijom srušili talibanski režim, ova se praksa vratila u kabulske dvorane za okupljanja i druženja te posebno raširila sjeverom zemlje.
Jedan od uglednih i moćnih komandanata Sjeverne Alijanse, koja se zajedno s NATO-snagama borila protiv Talibana, potpuno otvoreno i bez imalo nelagode priča kako je i sam, u vrijeme dok još nije bio u braku, “imao” dječake, da je to stari običaj i statusni simbol među uglednim i bogatim muškarcima. Kaže kako je seksualni odnos imao samo s onim dječacima koji su to željeli te da bi i sada rado imao dječaka ukoliko bi njegova supruga na to pristala. Tijekom razgovora s drugim muškarcem, kroz smijeh su se prisjetili jednog okupljanja uz obilje alkohola. Tom prilikom su pijani muškarci jedan po jedan ulazili u automobil u kojem je nepomično ležao polumrtav dječak te su jedan za drugim imali seksualni odnos s njim. Čini se da afganistansko društvo to ne kvalificira silovanjem djeteta, u svakom slučaju moralno ne osuđuje.
Kad bacha bazi napuni 18 godina, što se službeno smatra odraslom dobi, prestaje biti seksualno atraktivan i muškarci ga više ne žele, nego tragaju za novim jedanaestogodišnjim dječacima.
Ovu je užasnu praksu za potrebe UNICEF-a istražio i Nazir Alimy te izvijestio kako su organizatori ove vrste dječje prostitucije vrlo bogati i moćni što je, vjerojatno, još jedan razlog da vlasti toleriraju ovako očigledno kršenje zakona. Događalo se da bi neki od dječaka bio pretučen do smrti jer se nije pokoravao naredbama svog “vlasnika”. Ukoliko bi radi ubojstva i završili u zatvoru, bogati bi moćnici za kratko vrijeme kupili slobodu i vratili se starim navikama. Nije li dužnost UN-a, pogotovo UNICEF-a pa i svih nas, zaštititi ovu djecu te im omogućiti bezbrižno djetinjstvo u kojem neće biti tek seksualno roblje pohotnih, moćnih i bogatih pedofila koji misle da je pozivanje na tradiciju dovoljan argument za opravdanje mračnih sklonosti?
