U jeku Europskog nogometnog prvenstva, nije naodmet spomenuti kako je velik broj ručno izrađenih nogometnih lopti na svjetskom tržištu produkt dječjeg ropskog rada. Šiju ih mališani u dobi od pet, šest godina. I dok milijarderi trčkaraju terenom šutajući loptu zlatnim kopačkama, a milijuni uzbuđenih navijača omamljenih pivom i nacionalnim ponosom prate svaki njihov pokret, u to isto vrijeme negdje u mračnom podrumu kakvog indijskog ili pakistanskog velegrada djeca, koja nikad nisu vidjela nijednu nogometnu utakmicu, po cijele dane šiju nogometne lopte.
Već izrezana 32 komada kože čekaju da ih malene ruke spoje sitnim šavom formirajući loptu kojom se, za razliku od svojih mnogo sretnijih vršnjaka u nekim dalekim europama, nikad neće igrati. Ne zato što ne vole igru, nema djeteta koje ne voli igru. Ne igraju i ne gledaju nogomet jer za njega nemaju vremena, usta njihove braće i sestara gladna su svaki dan. I svakog dana čekaju onih nekoliko rupija što će ih njihov hrabri veliki petogodišnji brat ili sestra zaraditi i tako pomoći roditeljima da obitelj preživi još jedan dan. Dnevno sašiju dvije do tri lopte zaradivši dvadeset do trideset rupija. Dvadeset indijskih rupija je 0,22 eura ili 1,65 kn ili 0,43 km. Toliko vrijedi 12 sati rada jednog djeteta, od zore do sumraka, savijene kičme u jednoličnom položaju nadvijenom nad loptu, otečenih zglobova, bez odmora osim za kratki ručak. Za svaku sašivenu loptu, koja će se u maloprodaji dućana sportske opreme širom svijeta prodavati i po 150 eura, dijete neće dobiti ni 11 eura, nego 11 centi (83 lipe). Iako je brzina rada važna, nije presudna. Važnije je da lopte budu dobre kvalitete jer će jedino takve vlasnici radionica uspjeti prodati. Za vrijeme šivanja, mali radnici se ponekad ubodu iglom, pogotovo oni manji, početnici, kojima šivanje još uvijek nije rutina.
Radna prava
Usporedbe radi, u Republici Hrvatskoj djeca smiju raditi tek od 15. godina života, samo u vrijeme školskih praznika i samo one poslove koji ne štete njihovom zdravlju i razvoju. Što se tiče radnih prava, najzaštićenija su kategorija radnika. Imaju besplatnu zdravstvenu zaštitu i dopunsko osiguranje te im je zagarantirana minimalna satnica u iznosu od 26,56 kn (3,54 eura, 6,93 km). Ovakvi uvjeti rada su odavno postignut minimalan standard zapada. Ali ne i ostatka svijeta.
Zapravo, tek nešto manje od 200 milijuna djece Azije, Afrike i Južne Amerike svakodnevno ropski radi za minimalne nadnice, bez ikakvih radničkih prava, bez dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora, bez zdravstvene zaštite i prava na mirovinski staž. Rade one poslove koje odrasli ne mogu ili ne žele raditi, prljave, opasne. Ako ne šiju nogometne lopte, onda vežu čvoriće skupocjenih ručno tkanih perzijskih sagova ili vade dijamante i kobalt iz sićušnih rudarskih okana kroz koje se odrasli ne uspijevaju provući.
Kobalt je sastavni dio litij-ionskih baterija ugrađenih u mnoge mobitele, laptope i električne automobile. U mobitelu, kojega upravo držimo u ruci, nalazi se pet do deset grama kobalta, u laptopu 50 do 65. Glavni svjetski dobavljač je Demokratska Republika Kongo na čijem teritoriju se nalaze rudnici kobalta u kojima uglavnom rade djeca. Dječaci od sedam godina do tinejdžerske dobi svakodnevno ulaze u rudarska okna bez kacige i ikakve druge sigurnosne opreme, noseći samo svjetiljku i alat. U oknima borave deset do dvanaest sati dnevno udišući otrovnu kobaltovu prašinu koja uzrokuje smrtonosnu plućnu bolest. Žale se na dišne probleme, kašalj i sinusne infekcije.
Ukinuti dječiji rad
Tona kobalta vrijedi oko 60 hiljada američkih dolara. Djeca koja ga vade iz rudnika dnevno zarade od jednog do tri dolara. Amnesty International već godinama pokušava prisiliti DR Kongo da stane na kraj dječjem ropskom radu. Prije šest godina (2015.) o ovome su sastavili detaljno izvješće praćeno snimkama “This is what we die for” (Zbog ovoga umiremo). Koliko je ovaj problem složen, a njegovo rješenje teško dokučivo, objasnila je aktivistica Lauren Armistead koja je radila na izvješću. Problem je, naime, u tome što bi bojkot i prestanak otkupa kobalta iz ovih rudnika doveo do gubitka jedinog izvora prihoda ovoj djeci i njihovim siromašnim obiteljima. Najveći svjetski trgovac kobaltom, kineski koncern Zhejiang Huayou Cobalt Co. Ltd., na svojoj internetskoj stranici jamči da radi na poboljšanju radnih uvjeta u rudnicima potaknut spomenutim izvješćem Amnesty Internationala.
Jedan je od dugoročnih ciljeva UN-a ukinuti sve oblike dječjeg rada do 2025. godine. Preduvjet ostvarenja ovog cilja je pošteno plaćanje odraslih radnika u zemljama u razvoju. Dok god u Indiji radnik zarađuje tri eura na dan, neće biti moguće iskorijeniti dječji rad jer bez njega obitelj naprosto ne može preživjeti. Prije 22 dana, 12. juna, na Svjetski dan borbe protiv dječjeg rada, Međunarodna organizacija rada (ILO) je obilježila 22. godišnjicu donošenja Konvencije br. 182 o najtežim oblicima iskorištavanja dječjeg rada, koju su potpisale gotovo sve zemlje svijeta. Pa iako su Ujedinjeni Narodi još 1989. donijeli Konvenciju o pravima djeteta kojom se svoj djeci jamči zaštita od zlostavljanja, zdravstvena zaštita, obrazovanje, odmor i igra, ostaje pitanje znaju li mali robovi širom svijeta da postoje dječja prava i zašto se bogati zapad pravi da ne zna.
