Traumatični proces prelaska s tradicionalnih na moderne forme života zahvata mnoga društva. Kakve su posljedice tog procesa na zemlje Bliskog istoka, ali i na Bosnu i Hercegovinu?

U svom krunskom djelu Zastarjelost čovjeka (tom II) Günther Anders analizira antagonistički odnos slobode i smisla. Smisao je, veli on, uvijek odnos vezanosti. Nema smisla bez onoga “za”. Kao takav, smisao je u odnosu kontradikcije prema slobodi, koja je težnja da se raskine upravo taj odnos (s)vezanosti.

Sloboda je težnja dijela da se oslobodi cjeline, kojom je osmišljen. Anders smisao vidi kao odnos potčinjenosti, a slobodu kao obesmišljavanje. Što je više smisla, to je manje slobode, i obratno.

Prema jednom koliko drevnom toliko i naivnom uvjerenju, ljudske nevolje proizlaze iz toga što se vrijednosti teško ostvaruju u svijetu kakav jeste. Sa tog (moralističkog) gledišta, problematična je samo stvarnost u kojoj živimo, dok je svijet vrijednosti harmoničan.

No, u modernoj filozofiji i književnosti sve češće je prisutna jedna drugačija aksiologija, u kojoj nije naglasak na neusklađenosti vrijednosti i stvarnosti, već kolizija između samih vrijednosti. Jedan zahtjev (onaj za slobodom) kosi se sa drugim zahtjevom (onim za smislom) i nema načina da se oni izmire u nekoj višoj, platonovskoj sintezi.

Istrgnuće iz tradicionalnog okvira

Jedan od gorućih globalnih procesa, koji posredno imaju snažne implikacije i našem tlu, jeste modernizacija tzv. islamskog svijeta. O tome je već bilo riječi, na Analiziraj.ba, u tekstu “Demografska revolucija u arapskom svijetu“.

Masovna pismenost kao modernizacijski fenomen par excellence imala je za posljedicu potkopavanje tradicionalnih formi porodičnog života, najprije kroz pad fertiliteta. Žena u islamskog svijetu je 1975. godine u prosjeku rađala 6,5 djece, dok je već 2005. godine taj broj pao na 3,5 djece.

Taj trend je u nekim zemljama ranije počeo, a stopa fertiliteta već odavno pala na evropski nivo, s trenutnim rasponom između 1,5 i dvoje djece po ženi. Naprimjer, u Iranu, Libanu, Kuvajtu, Kataru, Tunisu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, itd.

Savremeni Arapi, koji su živjeli u tradicionalnim patrijarhalnim porodicama, sa 5-6 braće i sestara, nepismenom majkom koja je bila vezana za djecu i kuću, te očev neupitni autoritet – sada odjednom, “preko noći”, žive u porodici sa 1-2 djece, u mnogo liberalnijim supružničkim odnosima. Te promjene, unutar porodice kao “ćelije društva”, neminovno vode i ka promjeni tradicionalnih društvenih ugovora (npr. Arapsko proljeće).

Pad fertiliteta samo je jedna (lako mjerljiva) promjena mentalnog stanja usljed modernizacije. Da ne bi bilo zabune, i nehotimične simplifikacije, u sveobuhvatnom pregledu efekata svakako bi trebalo uključiti i efekte infrastrukturne urbanizacije, upliva tehnologije u svakodnevni život (o tome Günther Anders detaljno piše u spomenutom djelu Zastarjelost čovjeka) i dr.

Međutim, ne vide svi u društvu navedene promjene kao progres. U svakom društvu, koje je prošlo kroz modernizaciju, dobar dio ljudi je traumatično doživljavao “rasturanje” tradicionalnih životnih formi i porodično-društvenih odnosa, te su stvarani pokreti za “vraćanje korijenima”.

“Istrgnuće iz tradicionalnog života, ujednačenih navika analfabetizma, uz visok stepen nataliteta i izražen mortalitet, u početku, paradoksalno, rezultira s gotovo isto toliko dezorijentacije i zastoja koliko nade i bogaćenja. Veoma često, možda čak u većini slučajeva, kulturni i mentalni razvoj prati kriza tranzicije. Destabilizirane populacije imaju nasilnička društveno-politička ponašanja. Kretanje ka mentalnoj modernizaciji često prati eksplozija ideološkog nasilja”, piše Emmanuel Todd u knjizi Poslije imperije.

Islamizam i marksizam

Na žalost zagovornika modernizacije, poput Marxa u Manifestu, koji je likovao nad činjenicom da novi proizvodni odnosi uništavaju arhaične porodično-feudalne odnose, sama modernizacija nije ireverzibilan proces.

Da ironija bude veća, sama komunistička revolucionarna ideologija se javila & primila samo u onim društvima (Vijetnam, Kuba, Rusija, Jugoslavija, itsl.), gdje je modernizacija (“uspostava buržoaskih proizvodnih odnosa”) počela uništavati egalitarno-komunitarijanske porodične sisteme, te je komunistička ideologija kompenzirala ulogu te nekadašnje porodice, u kojoj je otac bio autoritet, članovi su živjeli u zadruzi, imovina je bila zajednička, te se dijelila na jednake dijelove među sinovima.

Slavoj Žižek je svojevremeno primijetio da je islamizam – marksizam 21. stoljeća. To je lijepo rečeno.

Tradicionalna arapska porodica slična je ruskoj ili kineskoj porodici, na koju je nakalemljen marksizam. Komunitarna i egalitarna, ali endogamna, za razliku od npr. naše egzogamne. Ta endogamnost i patrilokalnost temelj je sklonosti ka hiperprotektivnosti: arapska porodica nastoji po svaku cijenu zaštititi individuu. Tako je, naprimjer, nasilje tazbine nad nevjestom nepoznato tradicionalnoj arapskoj porodici, što je čini “modernijom” u odnosu na kinesku ili rusku, gdje je to nasilje tradicionalno. Međutim, donoseći ogromnu zaštitu, endogamni sistem arapske porodice isto toliko ograničava slobodu individue i vanjske utjecaje na nju. Iz vanjske (zapadnjačke) perspektive, to je potčinjavanje, iz unutrašnje – to je zaštita.

Riječ je o zatvorenom sistemu natprosječno otpornom na vanjske utjecaje, “vjerovatno najjačem na planeti” (Todd), što ga čini ranjivim u kontekstu penetrativne globalizacije. Problem je opet u onom andersovskom sukobu slobode i smisla: u sistemu, pojedinac osjeća potrebu za slobodom, a vani se osjeća nezaštićenim.

Pad Berlinskog zida značio je izlazak dobrog dijela svijeta iz faze demografske tranzicije – sveopće mentalne napetosti naroda usljed uništenja porodičnih struktura, unutar kojih su živjeli hiljadama godina. Rušenje tornjeva u New Yorku značilo je simbolični ulazak “islamskog svijeta” u fazu demografske tranzicije s neizbježnim simptomima – terorizmom, revolucijama i ratovima.

Sve to nasilje i pokušaj da se zaustavi, odnosno vrati unazad, točak historije, osuđeni su na propast. Iako je riječ o reverzibilnim procesima, stvari se ipak kreću naprijed, po principu “dva koraka naprijed, korak nazad”. Kao što je Evropa krvavo reagirala na svoju modernizaciju, tako će se i arapski svijet, po dovršetku ovog procesa, stabilizirati, a terorizam kao najveća pošast današnjeg islamskog svijeta će kroz taj proces odumrijeti kao što su odumrli neki “autohtoni” evropski terorizmi, od jezuita, Robespierrea preko boljševika do ETA-e, IRA-e ili RAF-a.

Liban i Iran – demografska stabilizacija

Nedavno su dva događaja otvorila mogućnost novih sukoba na Bliskom istoku, te stavila na kušnju većinu od navedenih teza.

Najprije se desila ostavka libanskog premijera u kontekstu saudijsko-iranskog sukoba. Mnogi su očekivali da će Liban, kao etničko-politički najsloženija zemlja u regiji, koja ima naslijeđe višedecenijskog međuetničkog i građanskog rata, postati poprište proksi rata, kao dijela šireg sukoba Saudijske Arabije i Irana. To je bio jedini logičan ishod. No, do novog rata u Libanu nije došlo.

Liban je, kao što rekosmo, odavno prošao kroz fazu demografske tranzicije. Ukupan procenat pismenosti, uključujući i muškarce i žene, prelazi 94% od ukupne populacije. Fertilitet je niži nego u Francuskoj sa 1,7 djece po ženi. Prirodni priraštaj je negativan. Već sada 88% stanovništva živi u gradovima. Riječju, demografska slika Libana je skoro pa evropska. Prosječna starost stanovnika je 30 godina.

Za razliku od njega, Jemen, koji je brzo uvučen u saudijsko-iranski obračun, tek je prešao granicu od 50% pismenosti među ženama, što po pravilu predstavlja ulazak u fazu tranzicije. Iako je, usljed toga, fertilitet počeo padati, još uvijek je izrazito visok (oko 4 djece po ženi), što je stopa koju je Liban imao otprilike pred početak građanskog rata (1975-1990). Samo 35% populacije Jemena živi u gradovima, a prosječna starost je oko 19 godina.

Imajući u vidu navedene parametre, koji su samo djelić demografskog kontrasta između Libana i Jemena, postaje jasno zašto Liban, unatoč svim političkim i etničko-historijskim predispozicijama, nije ušao u rat jednak onome u Jemenu, ili Siriji i Iraku, s njihovim mladim populacijama (20-23 godine u prosjeku) i opadajućim, ali još uvijek relativno visokim stopama fertiliteta (3-4).

Slična je stvar s nedavnim protestima u Iranu. Ako pratimo samo političku površinu događaja, moglo se očekivati da nedavni protesti prerastu u neku vrstu Arapskog proljeća ili građanskog rata. Međutim, Iran koji nema nijednu demografsku osobinu Jemena, ili recimo Sirije, Egipta ili Tunisa iz 2010., nije imao šansu da doživi tako nešto. Sa evropskim fertilitetom (1,6), procentom od 82% ženske pismenosti, prosječnom starošću od 30 godina i 74% gradskog stanovništva, te etničko-vjerskom homogenošću, kao i manjim procentom endogamnosti, Iran ima stabilizirajuće demografske parametre.

Saudijska Arabija, prosvijećeni apsolutizam

Među ključnim društvenim procesima u arapskom svijetu jeste svakako jačanje reformističkih i apsolutističkih tendencija u Saudijskoj Arabiji, kao i militantne težnje u odnosu spram susjeda.

Već duži period svjedočimo “iznenađujućim” vijestima iz Saudijske Arabije, kao što su omogućavanje ženama da voze automobile, dopuštanje proslave Dana zaljubljenih,  ili najava saudijske vlade da će uložiti 64 milijarde dolara u idućih 10 godina u sektor zabave, koji je dosad uglavnom bio proskribiran… To je samo mali dio programa “Vizija 2030”, koji zagovara prijestolonasljednik princ Muhamed bin Salman. On je i eksplicitno najavio borbu protiv ekstremizma i povratak “umjerenom islamu”.

Riječ je o procesima koji svakako imaju aplauz liberalne javnosti Zapada. Međutim, druga strana medalje su masovna hapšenja, koja novi vladar Saudijske Arabije provodi pod krinkom borbe protiv korupcije, a s ciljem koncentracije moći.

Rečeno je da u arapskom porodičnom sistemu braća dijele imovinu. Tako je kralj Abdel-Aziz ili Ibn Saud, kao prvi monarh savremene saudijske države i otac 45 sinova od kojih je 36 doživjelo punoljetstvo, utemeljio princip da vlast prelazi vodoravno, s jednog sina na drugog. Od deset, koliko ih je određeno kao sposobni da vladaju, njih šest su dosad bili kraljevi. Najmlađi među njima, Salman (80) je najprije 2015. za prijestolonasljednika odredio Muhameda bin Najefa, svog nećaka, a onda ga je prošle godine zbacio i na to mjesto imenovao svog sina Muhameda bin Salmana, poznatog i kao MBS, koji je u međuvremenu postao faktički vladar.

Ova dva generalna procesa u potpunom su proturječju. Saudijska Arabija s impresivnih 91% pismenih žena, te fertilitetom 2,1 djece po ženi, ne može zadržavati predmoderni društveni okvir iz 1980-ih i ranije, kada je fertilitet iznosio preko 7 djece, s preovlađujućom nepismenošću. Također, izuzetno važan indikator liberalizacije je pad broja rođačkih brakova.

Međutim, rekli smo da liberalizacija odnosa u porodici dovodi i do liberalizacije tradicionalnog društvenog ugovora, a ovdje imamo na djelu suprotan proces – apsolutizacije moći. To je okvir donekle sličan jugoslavenskom socijalizmu, koji je također uspostavljen na paradoksu emancipacije kroz ukidanje političkih prava i sloboda.

Izvjesno je u tom smislu da politički projekat, koji liberalizira društvene odnose, a teži apsolutizmu, potkopava vlastite temelje. Ostaje samo pitanje koliko će dugo agresivni potencijal vlastite demografske tranzicije kanalisati kroz vanjskopolitičke inicijative.

Očekivati je da se u mentalitetskom okviru, koji je temeljno određen naslijeđem patrilinearne endogamne arapske porodice, stvori otpor ka reformama koje će omogućiti više sloboda i prava za žene. Međutim, kratkoročno će možda i najveći otpor proizvesti pokušaj dinastičkog prenosa kompletne vlasti sa oca na (jednog) sina, s obzirom na neusklađenost prakse s vrednosnim naslijeđem.

To je, naime, osobina sličnija inegalitarnom njemačkom ili japanskom porodičnom sistemu (gdje najstariji sin automatski nasljeđuje imovinu, nauštrb braće i rođaka) ili najprije anglosaksonskoj inegalitarnosti gdje se sva imovina može ostaviti samo jednom od potomaka (tradicija testamenta).

Arapski sistem je pak egalitaran i insistira na podjeli imovine među braćom, a za razliku od rusko-kineske egalitarne tradicije, u kojoj otac ima viši stepen autoritarnosti, u arapskoj tradiciji je ta uloga relativizirana (apstraktnim) pravilima: naprimjer, otac u slavenskoj porodici je mogao imati utjecaj na odabir bračnog partnera kod djece, dok je u arapskom sistemu to striktno propisano pravilima o kosangvinitetu, neovisno o očevoj volji.

Bosanski muslimani

Sve češće možemo čuti tvrdnje o radikalizaciji bosanskih muslimana i težnji da se uspostavi “islamska država” u BiH. Riječ je o političkoj propagandi, koja pokušava preusmjeriti ka BiH talas islamofobije, koja je bila temeljna reakcija Evrope na terorističke napade i izbjegličku krizu. Na tu propagandu, treba uzvratiti jednakom mjerom, za što nije efektna analiza, već žanrovi političkog komentara i sl.

Ali, eto, ako neko iskreno želi da vidi ima li potencijala za radikalizaciju bosanskih muslimana, dovoljno je da baci pogled na demografsku sliku, koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih etničkih skupina. Stanovništvo Bosne i Hercegovine je, s prosječnom starošću od skoro 41 godinu i stopom fertiliteta 1,3 (koliko ima jedna Njemačka, recimo), nekompatibilno s procesima kao što su dugogodišnji ratovi ili revolucije koji vode mlade populacije (prosjek 18-23) s friškim padom fertiliteta, odnosno narušavanjem tradicionalnih društvenih ugovora.

Druga strukturna razlika bosanskih spram arapskih muslimana jeste egzogamnost, koja je bila temelj otvorenosti za vanjske utjecaje (između ostalog i za prihvatanje islama). Endogamna tradicija, kao kulturni temelj, protektivnosti i ranjivosti, bosanskim muslimanima je strana, čak određena kao tabu. Kulturno zatvaranje, kojim reaguju neke bliskoistočne populacije na globalizaciju, u tradiciji bosanskih muslimana nezamislivo je kao i incest.

U procesu traumatičnog prelaska s tradicionalnih na moderne forme života, uz ideologije utemeljene na naslijeđu egalitarno-komunitarnog južnoslavenskog porodičnog sistema (zajednice, zadruge) i privrženosti islamskoj tradiciji u vidu hanefijskog mezheba, koji se smatra jednim od najslobodnijih škola, što ima veze sa egzogamnim naslijeđem; bosanski muslimani su u periodu svoje demografske tranzicije svoj politički identitet definisali kroz dva pokreta – jedan sa nacionalnim, drugi s komunističkim obilježjem.

Demografija je neumoljiva: vrijeme masovnih i entuzijastičnih pokreta je prošlo, pa s njima i vrijeme revolucija, nada i velikih lidera. Svijet sadašnjosti i budućnosti je svijet izbornih, parlamentarnih i diplomatskih borbi, formiranja i raskidanja koalicija, prilagodbe novim tehnologijama, trvenja između težnji za individualnim slobodama, kroz daljnje povećanje obrazovnog stepena, i utaženjem potrebe za smislom kroz privrženost egalitarnim i kolektivističkim idejama naše tradicije.

Zamislite, s jedne strane, milione 20-godišnjaka i njihov politički rezon: oni su lakše spremni na nasilje kao metod rješavanja nesporazuma. To je naš prošli vijek, a sadašnji arapski. Razgledajte oko sebe, s druge strane, tu je nekoliko miliona 40-godišnjaka, što je prosječna starost u BiH, ili 50-godišnjaka (danas Njemačka, sutra mi), koji su odrasli, zreli, u većoj mjeri visokoobrazovani ljudi, spremni da svaki problem riješe, agresivnim ili zavodljivim dijalogom, izuzev pada nataliteta, za što je potrebno primijeniti druga sredstva.