Kada su u pitanju dezinformacije u regiji Zapadnog Balkana, u Bosni i Hercegovini se posljednjih godina odvija zanimljiva pojava. Za razliku od susjednih zemalja, gdje su botovi i trolovi najdominantniji mehanizam malignog uticaja, Bosna je doživjela ozbiljan i nagli porast anonimnih portala koji služe kao sredstvo za proizvodnju i širenje lažnih narativa. Anonimni portali ili web stranice bez očitog vlasnika ili bez javno objavljenog impresuma, kontakta i/ili redakcije i uredništva toliko su rasprostranjeni da se njihov broj, iako nije poznat, procjenjuje na nekoliko hiljada. U zemlji od 3,5 miliona stanovnika, ova količina bila bi prevelika bez obzira na njihovu anonimnost; uzimajući u obzir prirodu članaka koje ove stranice objavljuju i šire – od političkih manipulacija do otvorenih teorija zavjere – jasno pokazuje da je u igri opasan trend.
Vrlo se malo može učiniti kako bi se usporili njihov rast i uticaj. Za razliku od botova i trolova na društvenim mrežama, koji se lako mogu deplatformisati, kao što je to bio slučaj u aprilu, kada je Twitter uklonio više od 8.000 lažnih naloga koji su navodno djelovali u korist srbijanske stranke SNS, web stranice je generalno mnogo teže ukloniti sa interneta. Dokazivanje bilo kojoj određenoj hosting web stranici da je sadržaj koji distribuira neko na njihovim serverima djelovao protivno njihovoj politici, potpuna je noćna mora; stoga su primjeri, poput Antimigrant.ba, web stranice koja širi rasizam i mržnju prema ljudima u pokretu u Bosni, a koja je uklonjena s interneta, vrlo rijetki. Čak je i Antimigrant na kraju ponovo vraćen online i još uvijek radi, što dokazuje da su anonimni portali jedan od najotpornijih načina širenja dezinformacija.
Novi kanali distribucije
Još jedna stvar na koju se ovaj pristup nadovezao je činjenica da društvene mreže poput Facebooka nisu imale sistem upozorenja ili način provjere činjenica koje se šire putem anonimnim portala, što bi se sada trebalo ispraviti najavama Facebooka da će implementirati program provjere izvora u Bosni i Hercegovini, zajedno s AFP-om i domaćim debunking portalom, Raskrinkavanje. Ostaje pitanje hoće li se to pokazati efikasnim, jer dezinformacije koje anonimni portali generišu mogu pronaći druge kanale distribucije, poput Viber grupa, posebno popualrnih kod starijih građana nenaviknutih na provjeru činjenica i manje kritičnih prema informacijama koje se nalaze na mreži.
Anonimni portali zaobilaze i samoregulaciju kao jedino preostalo sredstvo da osiguraju da internetski prostor ostane objektivan i tačan. Online mediji spadaju u domen Vijeća za štampu (VZŠ), nevladinog tijela koje osigurava provedbu Kodeksa za štampu i online medije BiH i djeluje kao medijator između građana i samih medija po bilo kojem pitanju u vezi s istinitost njihovog sadržaja. No, cijela poenta samoregulacije leži u ovom „samo“ – Vijeće za štampu nema zakonske mogućnosti prisiljavanja bilo kojeg portala na povlačenje ili ispravljanje lažnih informacija, što je beskrajno teže ako je navedeni portal u anonimnom vlasništvu i bez jasnog uredništva, što sve ograničava VZŠ-ove ovlasti na polu-savjetodavnu ulogu u najboljem slučaju.
U zemlji s ionako krhkim medijskim prostorom, u kojem loše finansirani, nedovoljno opremljeni i generalno ugroženi medijski radnici često bivaju prisiljeni da odaberu političku stranu koju će direktno ili indirektno podržavati, velika dezinformacijska mreža djeluje samo na njenu daljnju štetu. Dezinformacije pronalaze put i u mainstream medije, a novinari ili pod pritiskom rokova i potrebe za narednom senzacijom ne provjeravaju svoje izvore.
Opasna teritorija
Koliko god bi najlogičniji odgovor bio regulacija, to je samo po sebi opasna teritorija. Regulatorna agencija na državnoj razini, poput RAK-a, koja osigurava da se tradicionalni elektronski mediji poput radija i televizije pridržavaju strogog pravilnika, bila bi podjednako sklona političkim manipulacijama ako njen menadžment bira, recimo, parlamentarna komisija. Svaki zakon koji bi zahtijevao obaveznu registraciju svakog pojedinog portala ili neko drugo pravno sredstvo u svrhu kontrole njihovog rada vrlo lako se može oteti kontroli. To se može vidjeti na primjeru Albanije, gdje je vlada u decembru 2019. usvojila dva zakona, praktično stavljajući internetske portale pod kontrolu države.
Zakoni koje je izradila Socijalistička partija premijera Edija Rame dozvoljavaju da bilo kakvo navodno kršenje “interesa zemlje” ili “javne sigurnosti” bude dovoljno za novčane kazne do 830 hiljada eura, i blokiranje pristupa stranici u zemlji, a sve bez formalnog sudskog procesa. Iako su protiv ovih zakona protestvovala brojna međunarodna novinarska udruženja poput Evropskog centra za slobodu štampe i medija, Evropske federacije novinara i Reportera bez granica, odluka nije promijenjena. U isto vrijeme, to je sjajan primjer onoga što se događa kada pitanje poput izlaženja na kraj sa dezinformacijama postane prostor za političke poene. Umjesto da zaštite građane ili medijske profesionalce, vlast vladajućih elita još više se učvršćuje.
Dakle, postoji li bolje rješenje? Jedna od opcija bila bi razmatranje stvaranja nezavisnog tijela koje bi se sastojalo od novinara, aktera civilnog društva, profesionalaca iz područja sigurnosti i drugih koji bi bili u mogućnosti da se povežu sa hosting servisima i stranim vlastima i zahtijeva da svaki anonimni portal koji sudjeluje u aktivnostima dezinformacije bude uklonjen. Drugi, mnogo dugoročniji pristup, zahtijeva čitav pomak u obrazovnom sistemu prema većem fokusu na medijskoj pismenosti i kritičkim razmišljanjem. Međutim, obje ove ideje mogu se činiti previše radikalnim u inače rigidnom sistemu nespremnom na inovacije. Nažalost, najvjerovatniji ishod je da će sve ostati na istom, jer anonimni portali i dalje daju plodove.
