U praksi često krivimo političare, zakonodavnu vlast i institucije kada nešto ne funkcionira. Oni snose odgovornost za opresiju, korupciju, političko nasilje te neadekvatno djelovanje zdravstvene i socijalne skrbi. U kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba ovo pitanje postaje osobito složeno. Naime, političke odluke izraelskih vlasti imaju izravne posljedice za živote milijuna Palestinaca, dok istovremeno oblikuju društvene stavove i percepciju „prijatelja“ i „neprijatelja“ unutar same izraelske populacije.

Biramo političare na izborima, no njihova politika često je odraz šire društvene dinamike. To otvara pitanje: jesu li političari sami odgovorni za ekstremne politike i retoriku ili odgovornost dijele i građani koji ih podržavaju i slijede njihove naredbe bez propitivanja? U tom kontekstu analiza javnog mnijenja i društvenih stavova postaje ključna za razumijevanje načina na koji se ekstremni narativi normaliziraju i održavaju unutar društvene strukture. Ti narativi postaju vezivno tkivo koje služi kao opravdanje za genocid.

Palestinci kao čudovišta bez prava

Mediji su u posljednje vrijeme sve više usmjereni na prikaz života građana i građanki Izraela te na istraživanje njihovih političkih stavova. Pitanje je u kojoj mjeri izraelsko stanovništvo podržava politiku Benjamina Netanjahua i stranke Likud te kako reagira na ekstremne izjave pojedinaca. Primjerice, Daniela Weiss nekoliko je puta javno izjavila da Palestince treba „istrijebiti“ te ih je nazvala „čudovištima“. Unatoč ovakvim izjavama, 2024. godine bila je nominirana za Nobelovu nagradu za mir, što dodatno izaziva kontroverze.

Rezultati nedavne ankete Hebrejskog sveučilišta u Jerusalemu, provedene početkom lipnja 2025., otkrivaju alarmantnu sliku javnog mnijenja: čak 64 % ispitanih smatra da „u Gazi nema nevinih“. Ovi podaci jasno ukazuju na normalizaciju ekstremnih narativa, posebno među židovskim Izraelcima. Iako palestinski građani i građanke Izraela – koji čine oko 20 % stanovništva – u 92 % slučajeva odbacuju ovakve stavove, među židovskom populacijom postoji visoka stopa podrške retorici koja negira postojanje civilnog stanovništva u Pojasu Gaze.

Nažalost, ekstremne izjave poput onih Daniele Weiss ne ostaju bez odjeka, jer ankete pokazuju da značajan dio društva ove stavove upija poput spužve i prihvaća ih kao svojevrsni kredo. Postavljaju se pitanja o odgovornosti, ali i o razini kolektivne empatije i osviještenosti među ljudima koje percipiramo kao uzore u demokraciji, kulturi, tehnologiji i znanosti. No što se dogodilo? Umire li ljudskost? Postajemo li i mi robotizirana strašila koja polako, ali sigurno upijaju i slijede ove narative? Ne postavljaju se ni ona dječja, naivna pitanja: tko ima pravo na život, a tko je unaprijed, još u majčinoj utrobi, targetiran kao terorist i osuđen na smrt prije rođenja?

Punktovi su potrebni radi „zaštite“

Kako bi se osigurala vjerodostojnost analiza javnog mnijenja, nije dovoljno oslanjati se isključivo na rezultate anketa. Potrebno je uključiti i izjave iz interpersonalne komunikacije, jer one omogućuju dublji uvid u stavove i opravdanja koja građani i građanke iznose u svakodnevnom životu. Ovu dimenziju posebno jasno ilustrira dokumentarac What Life is Really Like in Israel and Palestine, produkcije Zandland TM i Human u suradnji s Benom Zandom.

U dokumentarcu su intervjuirane pojedine izraelske podcasterke koje su izjavile da su punktovi i blokade koje izoliraju Palestince „sasvim opravdani i legitimni“ jer štite sigurnost izraelskih građana i građanki. Dodale su da nakon dviju Intifada upravo ti punktovi osiguravaju da izraelski građani i građanke ne budu izloženi napadima. Istovremeno su naglasile da nikada ne bi podržale genocid niti željele vidjeti istrjebljenje cijele populacije.

Objasnile su kako smatraju da prvo moraju staviti vlastitu sigurnost i interese na prvo mjesto, jer, ukoliko to ne učine, svijet neće osigurati njihovu zaštitu. Dodale su da ne žele da nijedno izraelsko dijete bude ugroženo, baš kao što ne žele da ni mali Palestinac bude zabrinut za vlastiti život niti da njihovi nećaci ikada budu ugroženi. Novinar je dodatno naglasio prostorni kontrast: intervjuirani građani nalaze se na sigurnom mjestu u Tel Avivu, dok je svega 45 minuta vožnje dalje Gaza, gdje se svakodnevno događaju strahote i zločini. Za usporedbu, udaljenost od Sarajeva do Konjica, a zatim do Mostara, može poslužiti kao ilustracija relativne blizine. Zamislimo na trenutak kako bi bilo, primjerice, da građani i građanke Mostara ignoriraju patnju koja se događa u Konjicu i ponavljaju kako prvo sebe moraju zaštititi.

Nečiji život ipak vrijedi više

Ovakva izjava može se shvatiti kao novi moto: „Stavi sebe na prvo mjesto“, koji zamjenjuje klasičnu maksimu Machiavellijevog citata „cilj opravdava sredstvo“. U praksi to znači da vlastita sigurnost i život postaju važniji od tuđih, dok tuđa sigurnost i životi često padaju u drugi plan, bez obzira na cijenu. Time se stvara hijerarhija vrijednosti u kojoj empatija i moralna odgovornost prema drugima gube prioritet.

Posljedice ovakvog razmišljanja u društvu su ozbiljne. Svi koji ne prihvaćaju ovu logiku ili je kritiziraju često se javno stigmatiziraju, optužuju za antisemitizam ili podršku terorizmu. Čak i najmanji znak suosjećanja ili simbolične podrške Palestincima može biti protumačen kao napad na „najmoralniju demokratsku državu“. Na taj način javni diskurs postaje podijeljen na crno-bijele kategorije: ili slijedite dominantnu logiku sigurnosti, ili ste neprijatelj. Takva klima obeshrabruje kritičko mišljenje i otvorenu raspravu, jer svaka sumnja ili etička dilema postaju društveno rizični potezi.

U ovakvim okolnostima građani i građanke lako razvijaju slijepo povjerenje u autoritete i nove režime, vjerujući da će upravo oni osigurati njihovu zaštitu. Ovo tzv. povjerenje često je temeljeno na strahu i manipulaciji informacijama, dok se moralna odgovornost i suosjećanje potiskuju.

Tko su naši neprijatelji?

Svi smo, u različitim društvenim i političkim kontekstima, izloženi riziku da podlegnemo takvim utjecajima. I nama se mogu umjetno konstruirati novi – ili reaktivirati stari – „neprijatelji“. I mi možemo biti dovedeni u situaciju u kojoj nam se vješto prodaje narativ da moramo prije svega štititi vlastitu sigurnost, birati sebe i vlastiti opstanak, čak i pod cijenu tuđe patnje.

U takvim okolnostima moguće je naviknuti se na nepravdu, pa čak i prihvatiti logiku u kojoj se „preživljavanje“ opravdava gaženjem preko tuđih života, uzdignute glave i s uvjerenjem da smo postupili ispravno jer smo spasili sebe. No cijena takvog izbora nije samo moralna relativizacija patnje drugih, već i gubitak vlastitog dostojanstva. Kada se jednom prijeđe ta granica, povratak više nije moguć.